Za izvođenje revolucije, neophodna su dva preduslova: neko ili nešto protiv čega se valja pobuniti i neko ko je zaista spreman da se isprsi i podigne bunu. Odijevanje je obično neformalno i obe strane mogu biti spremne na dogovor što se tiče vremena i mjesta, ali ako se bilo koja od dvije stranke ne pojavi, vrlo je vjerovatno da će čitav poduhvat pretrpjeti neuspjeh.
U Kineskoj revoluciji iz 1650. godine, nijedna od dve strane nije se pojavila, pa je novac uplaćen za zakup prostorije bio zadržan.
Ljudi ili stranke protiv kojih se diže pobuna nazivaju se “tlačiteljima” i lako ih je prepoznati zbog toga što se čini da su oni ti koji se najbolje zabavljaju.
“Tlačitelji” po pravilu nose odijela, posjeduju zemlju, i do kasno u noć slušaju radio a da pri tom niko ne urla na njih. Njihov posao jeste da održavaju status quo, stanje u kome sve ostaje isto iako ih svake dve godine može spopasti želja da okreče prostorije.
Kada “tlačitelji” postanu prestrogi, dobijamo nešto što je poznato pod imenom policijska država, u kojoj je zabranjeno svako disidentstvo, u vidu, na primer, kikotanja, javnog nošenja leptir-mašne, ili obraćanja gradonačelniku sa “debeli”.
Građanske slobode su u policijskoj državi u velikoj mjeri ugušene, a sloboda govora je nešto sasvim nepoznato, iako se pojedincu dopušta da otvara usta uz zvuk sa gramofonske ploče.
Nije dopušteno donošenje kritičkih ocena o članovima vlade, posebno ne o tome kako plešu. Sloboda štampe je takođe ugušena i vladajuća stranka “upravlja” vijestima, dopuštajući građanima da čuju samo prihvatljive političke ideje i sportske rezultate koji neće izazvati nemire.
Grupe koje se bune nazivaju se “potlačenima” i uglavnom se mogu vidjeti kako stvaraju gužve i gunđaju, ili se žale na glavobolju. (Valja naglasiti da se “tlačitelji” nikada ne bune niti pokušavaju da postanu “potlačeni” pošto bi to podrazumevalo promenu donjeg rublja.)
Među slavne primjere revolucija ubrajaju se i ovi:
Francuska revolucija, u kojoj su seljaci silom prigrabili vlast i brže-bolje promijenili sve brave na vratima palate, tako da plemstvo nije moglo da se vrati. Potom su napravili veliku zabavu i siti se nažderali. Kada su pripadnici plemstva na kraju povratili palatu, bili su prinuđeni da naprave veliko spremanje i pronašli su mnoštvo mrlja i rupa progorenih cigaretama.
Ruska revolucija, koja se krčkala godinama i nenadano buknula kada su kmetovi konačno shvatili da su car i ćesar jedna te ista osoba.
Treba naglasiti da kada se jedna revolucija okonča, “potlačeni” često preuzimaju vlast i počinju da se ponašaju kao “tlačitelji”. Naravno, tada je već veoma teško stupiti s njima u telefonsku vezu, pa novac pozajmljen za cigarete i žvakaću gumu tokom borbe lako biva zaboravljen.
Oblici građanske neposlušnosti:
Štrajk glađu. Tu potlačeni ne uzima hranu sve dotle dok se ne zadovolje njegovi zahtevi. Podmukliji političari često znaju da ostave biskvite, ili malo kačkavalja nadohvat ruke, ali tome se mora odoljeti. Ako partija na vlasti uspije da natera štrajkača da jede, obično nema mnogo problema sa gušenjem ustanka. Ako mogu da ga nateraju da jede i da uz to plati račun, onda su zasigumo odneli pobedu. U Pakistanu, jedan štrajk glađu bio je prekinut kada je vlada nastupila sa komadom prvoklasne teletine koji je masama bio isuviše privlačan da bi ga odbile, ali takva gurmanska posluženja su rijetka.
Problem sa štrajkom glađu ogleda se u tome što posle nekoliko dana čovjek može poprilično da ogladni, posebno otkad su ozvučeni kamioni potplaćeni da prolaze ulicama govoreći, “Mmmm … kakva slasna piletina – mmmmmm … a tek grašak … mmm …”
Jedan od modifikovanih oblika štrajka glađu za one čija politička ubjeđenja nisu tako radikalna jeste odricanje od mladog luka. Ovaj diskretni gest, kada se sprovede na pravi način, može značajno da utiče na vladu, i dobro je znano da je Mahatma Gandi svojom nepokolebljivom odlukom da jede isključivo nemiješanu salatu posramio britansku vladu natjeravši je tako na mnoge ustupke. Osim hrane, pojedinac se može odreći i slijedećih stvari: vista, smješkanja, te stajanja na jednoj nozi i oponašanja čaplje.
Sjedeći štrajk. Ode se na unaprijed određeno mjesto i tamo sjedne, ali zaista sjedne na tle. Ako to ne učinite, znači da čučite, što je položaj koji nema političkog značaja osim ako i članovi vlade takođe ne čuče. (Ovo se rijetko događa, mada po hladnom vremenu i vlada zna da se šćućuri.) Stvar je u tome da se ostane u sjedećem položaju sve dok se ne dobiju ustupci, ali kao i kod štrajka glađu, vlada će suptilnim sredstvima pokušati da navede štrajkača da ustane. Možda će reći: “U redu, dižite se, zatvaramo.” Ili: “Možete li na trenutak ustati, htjeli bismo samo da vidimo koliko ste visoki?”
Demonstracije i marševi. Ključna stvar u vezi sa demonstracijama jeste to što moraju biti primjećene. Otuda i termin “demonstracija”. Ukoliko osoba demonstrira privatno kod svoje kuće, to u tehničkom smislu i nije demonstracija već jednostavno “blesavo ponašanje” ili “glupiranje”.
Dobar primjer demonstracija predstavljala je “bostonska čajanka”, pri kojoj su gnjevni Amerikanci prerušeni u Indijance pobacali britanski čaj u luku. Poslije toga, Britanci su se prerušili u čaj, pa pobacali jedan drugog u luku. Naposletku, njemački plaćenici odeveni samo u kostime iz Trojanki poskakali su u vodu bez vidljivog razloga.
Prilikom demonstriranja, poželjno je nositi plakat na kome ste ispisali svoj stav. Među pogodne stavove spadaju i slijedeći: (1) smanjite poreze, (2) povećajte poreze, (3) prestanite da se podsmjevate Persijancima.
Različiti metodi građanske neposlušnosti:
Stajanje ispred gradske vjećnice i skandiranje reči “puding” do zadovoljenja zahtjeva.
Blokiranje saobraćaja izvođenjem stada ovaca u trgovačku zonu.
Telefoniranje pripadnicima “elite” i pjevanje pjesme “Bijes, ti si sada moj” u slušalicu.
Oblačenje policijske uniforme i skakutanje u istoj. Izigravanje artičoke uz istovremeno udaranje ćuški prolaznicima.
Preveo Zoran Paunović