Pripadnici LGBT populacije, uprkos plaćanju različitih potraživanja od strane države, ističu da nemaju izjednačen status u društvu. U društvu u kojem je diskriminacija prema LGBT osobama prisutna postavlja se pitanje koliko homofobija utiče na ekonomiju?
Naročito je važno istaći da društvo gubi zbog “odliva mozgova” visokoobrazovanih i kreativnih pojedinaca koji ne mogu iskazati svoje sposobnosti u našoj sredini opterećenoj predrasudama. Pojedinci gube jer ne dobijaju priliku da se iskažu u skladu sa svojim mogućnostima, žive u društvu u kojem su im uskraćena prava, zdravstvena zaštita, a ukoliko “izađu iz ormara”, nailaze na neravnopravan odnos prilikom zapošljavanja.
U BiH situacija je za sve građane veoma teška, visokoobrazovani kadrovi u nemogućnosti da nađu adekvatno ili bilo kakvo zaposlenje odlaze iz zemlje u potrazi za srećom i boljim životom. A LGBT osobe često imaju i dodatne poteškoće pri pronalasku posla, i kad ga nađu svakim danom se bore da ga ne izgube zbog stigme koja je sveprisutna.
SZO: OGRANIČEN PRISTUP ZDRAVSTVENIM USTANOVAMA
Podsjetimo da je Svjetska zdravstvena organizacija 17. maja 1990. godine skinula homoseksualnost sa liste bolesti, a u aprilu 2011. godine Margaret Chan, direktor ove organizacije je rekla da je to bio važan korak naprijed. „Ipak, više od dvije decenije od tada stigma i diskriminacija homoseksualaca i dalje postoje, a to može dovesti do ograničenog pristupa zdravstvenim ustanovama i propuštenim ciljevima zdravstvenih programa.
TROSTRUK UTICAJ HOMOFOBIJE NA EKONOMIJU
Prema istraživanju koje je uradila Svjetska banka utvrđeno je da homofobija utiče na indijsku privredu u iznosu od 30,8 milijarde dolara svake godine. Naravno, uticaj homofobije ne veže se samo za ovu zemlju, nego se ona prostire širom svijeta.
M. V. Lee Badgett, ekonomista Instituta Williams (Univerzitet u Kaliforniji) i autor ove studije smatra da je uticaj homofobije na ekonomiju trostruk. Homofobija utiče na radno mjesto, odnosno diskriminacija može dovesti do nižih plata za LGBT osobe što rezultira manjih poreskim izdavanjima i prihodima od strane vlade. Prema ovom istraživanju homofobija utiče na siromaštvo, odnosno njegovu višu stopu, a zbog niske razine prihoda LGBT osoba država mora više plaćati za socijalne programe. Treći uticaj odnosi se na zdravstvo, utiče na povećanje depresije, dovodi do samoubistva, a država mora više izdvajati za troškove zdravstvne njege.
Predrag Raosavljević, šef Odjela za eliminaciju svih oblika diskriminacije u Instituciji Ombudsmena za ljudska prava BiH, rekao je da je položaj pripadnika LGBT populacije težak, jer društvo nije spremno da ih prihvati kao ravnopravne pripadnike društva.
“Homofobija može dovesti do gubitka zaposlenja, diskriminacije na radnom mjestu ili u procesu obrazovanja, pogoršanja zdravlja i siromaštva. Diskriminacija u obrazovanju i na radnom mjestu može imati za posljedicu niža primanja i nižu produktivnost pripadnika LGBT populacije, što opet dovodi do niže stope naplate poreza od strane javnih organa. Veća stopa siromaštva zbog niskih primanja zahtijeva veća izdvajanja od javnih vlasti za socijalna davanja i programe”, kazao je Raosavljević za BUKU.
Istakao je da pogoršanje zdravstvene situacije LGBT osoba u obliku povećane pojave depresije ili polno prenosivih ili drugih bolesti za državu predstavlja veće izdatke za zdravstvenu zaštitu i smanjeno učešće u aktivnoj radnoj snazi.
“Diskriminacija LGBT osoba može dovesti i do odliva radno sposobnog stanovništva, emigracije u druge ‘otvorenije’ zemlje, kao i do negativnih društvenih i ekonomskih posljedica po članove njihovih porodica, koje takođe mogu biti žrtve diskriminacije. Konačno, zemlje u kojima se homofobija toleriše, obeshrabruju turiste iz drugih zemalja da posjete ili borave u sredinama gdje postoji rizik da budu izloženi diskriminaciji ili nasilju”, objašnjava Raosavljević.
Napominje da je jedna od ključnih aktivnosti Institucije ombudsmena usmjerena na podizanje svijesti građana o njihovim pravima i o postojanju mehanizama i institucija koje pružaju zaštitu kada su ugroženi na bilo koji način.
“Nosioci javnih funkcija bi trebali otvorenije istupiti u zaštiti prava LGBT populacije, povodom pojedinačnih incidenata, ali i generalno, jer živimo i dalje u relativno konzervativnom društvu, u kojem je prisutan jak uticaj vjerskih organizacija”, zaključuje Raosavljević.
Predrag Azdejković, LGBT aktivista iz Srbije, kaže da koncept “ružičastog dolara” odavno postoji i d mnogi smatraju da se u Americi napravio veliki pomak po pitanju LGBT prava upravo zbog toga što je većina shvatila da može na tome dobro da zaradi.
“Gej venčanja, gej razvodi, veštačke oplodnje, surogat majke, gej turizam… To su stotine i stotine miliona dolara godišnje. Uzećemo Keln kao primer, koji nije najveći grad u Nemačkoj, ali ima najrazvijeniju gej scenu. E, sad, zamislite kad se u Keln sjate desetine i stotine hiljada LGBT osoba za gej paradu ili neki gej festival. Na tome zarade avio kompanije, hoteli, restorani, kafići, diskoteke, butici… U tome su svi pronašli svoj interes i svima je lepo. LGBT osobe se lepo provedu, a ostali zarade na tome”, kaže Azdejković za BUKU.
Ističe da Srbija nikada nije znala da definiše svoje interese, te da najviše voli da bude protiv cijelog svijeta na račun svoje štete, dok Hrvatska, iako ni tamo situacija nije savršena, odlično zarađuje na gej turistima, koji svake sezone najviše posjećuju Hvar.
“Ono što mene posebno nervira jeste kad svakog meseca vidim obračun za penziono i zdravstveno osiguranje. Moj partner s kojim sam u vezi već pet godina i koji nije u stalnom radnom odnosu nema pravo da koristi moje zdravstveno osiguranje, kao što to ima pravo supruga nekog radnika ili suprug neke radnice, ali ja plaćam isto kao i oni. Takođe, ja znam da moju penziju niko neće moći da nasledi, dok supruga nekog radnika ili suprug neke radnice može da je nasledi, ali ja plaćam isto kao i oni. Što znači da mene država zakida, jer heteroseksualnim osobama nudi više prava, ali nam podjednako uzima novac. Naravno, tu su i ostale pogodnosti koje imaju parovi različitog pola, kao što su krediti i raznorazne druge subvencije”, kaže naš sagovornik.
Dodaje da je problem što LGBT osobe žive sa osećajem da je nasilje moguće u svakom trenutku, kao i diskriminacija, šikaniranje i omalovažavanje kada se javno pokaže LGBT identitet.
“Mi imamo zakone koji štite prava LGBT zajednice, ali oni nisu dovoljni. Takođe, nama je potreban Zakon o registrovanim istopolnim partnerstvima kako bi se definisala sva prava iz suživota dve osobe, od zajedničke imovine, do nasleđivanja…”, kaže Azdejković.
Od zemalja koje su liberalnije i od BiH, Srbije ili Hrvatske, naš sagovornik kaže da možemo naučiti da gledamo svoje interese.
“Liberalnije zemlje su shvatile da im je u interesu da poštuju prava LGBT populacije, što u ekonomskom, što u svakom drugom smislu. Ono što stalno zaboravljamo jeste da LGBT osoba ima oca, majku, brata, sestru, tetke, stričeve, brata od tetke, sestru od ujaka, prijatelje… i kad neko kaže LGBT osobi da je bolesna i izopačena, on ne samo da je uvredio tu LGBT osobu, već sve ove osobe koje su u direktnom kontaktu s njom, ali ako podrži LGBT osobu, on je u isto vreme podržao sve osobe koje su u direktnom kontaktu s njom”, ističe naš sagovornik.
Da bi se situacija popravila, on kaže da prije svega treba raditi na dostojanstvu LGBT osoba, jer su svi zakoni uzaludni ako LGBT osobe još uvijek žive u društvu gdje postoji prijetnja nasiljem, šikaniranjem i ponižavanjem.
“Ako živite u društvu gde će vas većina stanodavaca izbaciti ako sazna da u njegovom stanu koji iznajmljujete živite sa partnerom istog pola, džabe vam zakon koji vas štiti kad vi morate većinu da tužite… onda tu nema normalnog života, već života u skrivanju, konstantnom strahu i borbi protiv vetrenjača! Naravno, većina LGBT osoba nema vremena i energije da to čeka, već kopa i rukama i nogama da pobegne odavde”, kaže Azdejković.
ZAKONI U BiH SU PRISUTNI, ALI….
U publikaciji Prava LGBT osoba u BiH – Pravosuđe, autora Amara Numanovića, Sanele Muharemović i Zlatiborke Popov-Momčinović, u izdanju Fondacije Heinrich Böll – Ured za BiH, Fondacije CURE i Sarajevskog otvorenog centra, stoji da su LGBT osobe i njihova prava i slobode i dalje na marginama društvenih tokova.
“Bosna i Hercegovina funkcioniše kao društvo zamrznutog konflikta i tzv. restriktivnog multikulturalizma gdje se brižljivo prate prava konstitutivnih naroda, dok se ostala gaze, negiraju ili se svode na političke floskule kroz frazeologiju političke korektnosti koja ne dovodi ni do kakvog realnog efekta. Iako u BiH postoji značajna zakonska regulativa – kao što su Zakon o ravnopravnosti spolova BiH iz 2003. i Zakon o zabrani diskriminacije koji je donesen 2009. godine, zakoni više indirektno ili usput adresiraju LGBT populaciju budući da, na primjer, jasnije ne elaboriraju i ne prave značajne etimološke razlike (tako u Zakonu o ravnopravnosti spolova izostaje definicija ‘spolne orijentacije’ koja se zabranjuje kao osnov diskriminacije)”, ističe se u ovoj publikaciji.
Napominje se da uprkos tome zakoni predstavljaju analitički i praktički okvir od kojeg se može krenuti dalje u usavršavanje, kako samih zakona, tako i prakse.
“No, osobe nadležne za sprovedbu zakona, npr. na sudovima, ne koriste neke od mogućnosti koje su date u zakonodavstvu, budući da dominira pozitivistički pristup i sklonost ka restriktivnom tumačenju zakona. I dalje, zbog široko rasprostranjenih predrasuda prema ovoj populaciji, širenje ovih okvira sistematski se inhibira, a nadležne institucije u mentalitetu i generalnim stavovima koji vladaju u BiH nerijetko nalaze izgovor i za vlastitu nedovoljnu upoznatost i nedovoljan angažman u jednakopravnom tretmanu LGBT osoba”, stoji u ovoj publikaciji.
Ovaj članak je napisan u sklopu projekta „Coming out! Zagovaranje i zaštita prava LGBT osoba“ kojeg finansira Evropska unija, a implementira Fondacija Heinrich Böll- Ured za BiH, zajedno s partnerima Fondacijom CURE i Sarajevskim otvorenim centrom. Sadržaj članka je isključiva odgovornost Fondacije Heinrich Böll – Ureda za BiH, Fondacije CURE i Sarajevskog otvorenog centra i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovište Evropske unije.
Vezani tekstovi
“Mislio sam da je odgovorno od mene da roditelji znaju s kim živim“
Svi oni koji pomjeraju granice slobode čine istorijsku stvar i mijenjaju društvo