Neposredno pred nastup Hladnog piva na ovogodišnjem, sedmom po redu banjalučkom Jelen Demofestu, urednik BUKE Aleksandar Trifunović razgovarao je sa Miletom Kekinom, najisturenijim članom ovog vrijednog benda, pred kojim je i skori izlazak novog albuma.
Koliko su socijalne teme, po kojima ste vi prepoznatljivi, zahvalne za publiku i za jedan bend? Vole li ljudi uopšte slušati tuđu muku?
Mislim da to može zatvoriti neka vrata, kao na primjer kod sponzora. Sponzori ne vole kad previše talasaš po tim nekim stvarima, a sa druge strane, nekad to baš i treba. Neka firma se može ponuditi da te podrži zato što imaš stav. A što se tiče publike, mislim da ne dolaze svi na koncert samo da se zabave. Dolaze da se zabave, ali i da nešto čuju, da nauče, da vide da ne moraju ići niz dlaku. Ne znam da li bih mogao da se toliko dugo bavim muzikom da sam samo zabavljač, ne znam da li bi me to dovoljno tjeralo da radim sljedeće albume, ako je to samo proizvodnja nekakvih hitova koje će ljudi zabavljati i koji će se puštati na radio stanicama. Kad bih na taj način puštao mozak na pašu, mislim da me to kao osobu ne bi moglo ispunjavati. Ne bih na taj način to mogao raditi, bez obzira što je to ugodnije raditi od kopanja kanala.
Taj izbor nebiranja isključivo lakih nota nosi i to da ljudi mogu imati otpor prema vašem radu, jer osjećaju otpor prema politici. Kako objasniti situaciju koja je prisutna ovdje, a to je stalni otpor ljudi od bavljenja politikom i jedna potpuna nezainteresovanost za ono što se dešava?
Mislim da svi ti ljudi lažu, jer nema ljudi koji mogu potpuno biti otporni na politiku. Politika ti se ušunja u svakodnevni život, čak i ako ti ne želiš to. Neko je već rekao da, ako se ti ne baviš politikom, politika će se baviti tobom. Ono što publika ne voli i ono što mi pokušavamo izbjeći je nekakvo dociranje. Ne volim u muzici čuti rečenice poput „vas političari kradu… svi su političari isti“ i slično. To stvarno ne mogu. Mi kao bend pokušavamo kroz nekakvu polušaljivu i autoironičnu prizmu pjevati o stvarnosti. Mislim da je to jako bitna stvar. Autoironija je nama kao bendu veoma pomogla. Naša posljednja politička pjesma dobro je prihvaćena u regiji i uvijek nailazimo na dobre emotivne reakcije ljudi. Događalo se da ljudi plaču, a to nisam dugo doživio.
Emotivne reakcije publike na vaše pjesme su dokaz međusobnog razumijevanja. Iako mi sada pričamo na dva različita jezika, savršeno se razumijemo. Kako objašnjavaš da ljudi isto reaguju na vaše pjesme i u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Beogradu, Banjaluci…, a svi ti gradovi se na nekom stereotipnom nivou ne podnose.
Ja sam protiv ideje ponovnog pokušavanja spajanja ljudi na silu u nekakve saveze, jer to bi značilo da će naša djeca za pedeset godina opet ratovati. Mislim da možemo kao susjedi i komšije normalno živjeti i da se ne moramo sramiti činjenice da dijelimo isti kulturni bekgraund. Kad kažem riječ Smogovci, ti znaš o čemu ja govorim i to je dobro. Hladno pivo je bend koji je jako malo svirao van regije. Ljudi u Švicarskoj i Njemačkoj ne žele čuti bend koji pjeva o društvenoj problematici na Balkanu, nego žele gledati izvođače sa kojima će bezbrižnije ispuniti dva sata. Iako postoji velika dijaspora naših ljudi, mi nismo nikad svirali u Americi, Kanadi i drugim zemljama.
Da li se nekad previše očekuje? Koliko se od muzičara, glumaca očekuje ono što nije u opisu njihovog posla, što i nije njihova namjera? Koliko je to i manja linija otpora kod publike, u smislu “neka to uradi Mile, neka neki glumac kaže da je sranje, ne moram to ja raditi”?
Meni smeta to trpanje u angažovane umjetnike, jer onda svako nešto očekuje. Pa i na sam album gledaju u tom svjetlu, a ne koliko je on dobar ili loš. Dogodilo se to da jedan naš album nije bio pretjerano angažiran i prva kritika je bila baš zbog toga. Teško je ispuniti sva ta očekivanja. Ja se protiv toga najradije borim, pa čak nekad želim na napravimo album koji će sve one koji nešto očekuju razočarati, pa i napisati 12 ljubavnih pjesama slobodnog stiha, da bi se oslobodio od slike koji drugi imaju o tebi i zadatka da budeš sluga ukusu publike.
Uspjeli ste nepodilaženjem publici da napunite dvorane..
To ovisi koga pitaš. Ako si dobar u nečemu, a to prepozna dovoljan broj ljudi, onda si samo bio dovoljno lukav da se „uvučeš u guzicu dovoljnom broju ljudi“. Kod nas se tuđi uspjeh pokušava objasniti nekakvim političkim vezama, nekakvim kombinatorikama, smatra se da je nemoguće da je neko svojim talentom nešto napravio. Ako neki klinac vozi novi auto, vrlo je vjerovatno da mu ga je tata kupio i tata mu je neko. To je fenomen protiv kojeg se konstantno boriš. A ako slučajno sam uspiješ, cijelo vrijeme moraš da objašnjavaš da si sam uspio, da ti niko nije pomogao i slično.
Kada pričamo o muzici, da li je tehnologija uticala na prodor nekvaliteta? Čuli smo pjesmu Britni Spirs bez obrade i to zaista zvuči za plakanje.
Mislim da to ljudi prepoznaju. Kad sviraš uživo, onda nema varanja. Kao fenomen je zanimljivo to da ljudi ne mogu izdvojiti 10 ili 15 eura za nosač zvuka, za jedan CD koji će uvijek moći konzumirati, ali nije im teško izdvojiti 70 eura za ulaznicu za jedan koncert, za jedan doživljaj. Ljudi će sve više cijeniti krv, znoj i suze na bini, nego lažni zvuk i produkciju. Kao umjetnik si uvijek rastrgan između onoga koliko dobro možeš zvučati u studiju i onoga što ti možeš proizvesti na bini. Kao muzičaru, u interesu ti je da nađeš neku mjeru. Mi možemo još mnogo bolje zvučati u studiju, ali onda će biti i veće razočarenje ljudi koji dođu na koncert i čuju nas uživo. To onda nismo mi. Potrebno je dobro balansirati. Jedno vrijeme sam slušao Kings of Leon i njihov prvi abum je odličan i onda sam otišao na koncert i više ih ne slušam. Razočarao sam se, to što su odsvirali, odsvirali su preko one stvari i bez entuzijazma. Oni su dobar bend na CD-u, ali nisu dobar live bend, dok, recimo, Manu Chao, koji nikad nisam slušao na CD-u, oduševili su me uživo. Ta varka ne može trajati vječno.
Od čega živi bend? Svi smo svjesni besplatnog skidanja muzike sa interneta, piraterije. Kako preživljava Hladno pivo?
Hladno pivo živi od koncerata. Mi puno sviramo i nismo jeftin bend. Koštamo koliko koštamo, jer idemo sa puno ljudi i opreme. To je, naravno, smiješna cijena kad bismo je uporedili sa bendovima iz inostranstva. Za naše prilike to je velika produkcija. Ja kao autor koji sam napisao dosta toga dobijam i od puštanja muzike na radiju, televiziji.
Da li muzičar može da živi samo od muzike?
U Hadnom pivu može, a sad za druge muzičare ne znam. Svaki bend ima svoj način dijeljenja love, mi imamo taj način da svi budu sretni i zadovoljni, i oni i njihove familije.
To je veliki uspjeh da kod nas muzičar ili bilo koji drugi kulturni radnik živi od svog rada. Zanima me koliko se može izdržati u situaciji da se ne podilazi publici, da jednom kažeš ja više ne mogu, prekidam…
Kompromis uvijek postoji. I mi smo ih napravili. Ono oko čega nismo pravili kompromise jeste oko pjesama, a najzanimljivije je to da ni jednog našeg izdavača nije zanimalo to šta mi pjevamo. Njima je samo bilo bitno da se to dobro prodaje i da oni od toga zarade i to je po meni najzdraviji pristup. Mislim da je bendovima bilo teže u socijalizmu kada je postojala komisija za šund koja je ocjenjivala rad. Mi volimo da glorifikujemo ta neka vremena, ali to bi mene ubijalo. Da mi neko kaže “u pjesmi imaš previše psovki” ili slično, pa ćeš onda trpiti neke sankcije.
Da li postoji dobra rok kritika? Bilo je značajnih imena iz starije generacije, a nakon toga ništa se bitnije nije mijenjalo, niti danas postoje neka značajna nova imena.
Problem je što u ogromnoj ponudi muzičkih sajtova automatski imaš i veliki broj ljudi koji se bave recenzijom koncerata i albuma. Budući da na tim portalima jako malo mogu platiti radnicima i kritičarima, onda se tim poslom bave studenti i ljudi koji nisu najupućeniji u neki žanr. Pa se događa da možeš pročitati polupismene recenzije koncerata. Jednoj kritičarki sam morao slovkati ko je Tom Waits i objasniti joj ko je on. Ostaneš šokiran tom količinom neznanja. Ako ne znaš ko je Tom Waits, ne bi trebao pisati ni kritike tehno izvođačima (smijeh:) Kritičari strarijeg kova kao što su Sale Dragaš, Hrvoje Horvat i i drugi dobijaju dodatno na težini upravo zbog ogromnog broja nekih kritičara koji se time bave danas, a sutra će raditi nešto drugo.
Novi način komunikacije, Facebook, Twitter… Da li društvene mreže pomažu ili ne?
Pa, može pomoći. Mi imamo dosta aktivnu Facebook stranicu. Ne moraš više lijepiti toliko plakata po gradu koje će drugi prelijepiti. Objave na Facebooku su i ekološke i mogu da stignu do velikog broja ljudi. U trećem mjesecu imali smo tri velika koncerta, nismo zalijepili ni jedan plakat, a koncerti su bili rasprodani u sedam minuta. Po meni je to super alat koji bendovi imaju da budu još samostalniji. Vjerujem da će ubrzo svi bendovi postati samostalni poslovni subjekti, koji će sami moći imati marketing, prodaju i ostalo. Bendovi će morati sami pronalaziti način da budu zanimljivi publici.
Nešto o novom albumu…
Novi album će biti bomba u najljepšem smislu te riječi i jako sam zadovoljan kako zvuči. Očekujem da će svi poludjeti za njim.
Razgovarao: Aleksandar Trifunović