U poređenjima zemalja po pitanju kvaliteta života, jednakosti građana, ravnopravnosti među polovima, kao i prema drugim mjerilima, četiri nordijske zemlje uvijek su u samom vrhu. Koji su razlozi za to? Može li se taj “nordijski model” primijeniti i kod nas?
Nordijske zemlje imale su veliku krizu 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka. Njihovo iskustvo pokazuje da je moguće povratiti stabilnost i oporaviti ekonomiju pogođenu teškom krizom. Štaviše, stručnjaci kažu da je ovim zemljama upravo bila potrebna duboka kriza da bi pokrenule neophodne reforme i obnovile i modernizovale svoje ekonomije.
U omogućavanju ovih reformi, veliku ulogu igraju društvena kohezija i politička transparentnost. Upravo to su dvije najslabije karike u BiH.
Društvena kohezija u Bosni i Hercegovini ne postoji ni po kojem osnovu. Politička transparentnost još manje. Iako imamo Zakon o pristupu informacijama po uzoru na druge evropske države, nedostaje nam sve ono što bi političku transparentnost garantovalo i u praksi.
Otvorenost švedskog sistema
“Finansijska kriza 90-ih je razlog što sada imamo dobru ekonomiju. To je bio šok za Švedsku, jer je to bilo prvi put unazad 100 godina da je došlo do krize. Od tada, svako ko dođe na vlast u Švedskoj mora obećati svima da nikada neće ugroziti dobru privredu, da nikada neće potrošiti više nego što imaju”, kaže Hans Sundstrom, jedan od autora Zakona o slobodi medija, zaposlen u najstarijoj instituciji vlasti u Švedskoj – Kammarkollegiet (Ova institucija datira još od 1539. godine kada je tadašnji kralj Švedske Gustav Vasa osnovao svojevrsnu “komoru” koja će nadgledati kako se troše javni novac i drugi resursi.)
Govoreći o švedskom sistemu kao otvorenom i transparentnom, Sundstrom kaže da je jedna od najvažnijih stvari u takvom sistemu slobodan pristup informacijama o učinkovitosti vlade.
“Ako ne možete ništa sakriti, onda morate biti efikasni”, kaže Sundstrom.
Zakon o slobodi medija omogućava pristup svim zvaničnim dokumentima. Njemu podređeni, Zakon o tajnosti dokumenata, onemogućava pristup dokumentima koji se tiču državne odbrane, tekućih policijskih istraga, spoljnih poslova ili, na primjer, zaštićenih životinjskih vrsta.
Po ovome se Švedska razlikuje od većina evropskih država koje imaju zatvorene sisteme, a onda zakonom omogućavaju da određeni dokumenti budu dostupni javnosti.
“Novinari stalno zovu vladine agencije i postavljaju im pitanja. Ako vam uskrate pristup nekom dokumentu, moraju se pozvati na taj i taj član zakona. Inače, možete ih tužiti i dobiti spor na sudu,”, objašnjava Sundstrom.
Vladini službenici, dodaje Sundstrom, imaju pravo da kritikuju rad svoje agencije i daju intervju novinarima, bez rizika da će zbog toga biti sankcionisani. Postoji institucija zviždača, tako da državni službenici imaju pravo da novinarima dostave dokumente kojima dokazuju nezakonite radnje.
Ovaj zakon kompatibilan je sa zakonom Evropske unije o pristupu informacijama. Koliko je Šveđanima ovaj zakon važan, govori i podatak da je jedan od razloga zbog kojih je Švedska bila skeptična prema ulasku u EU bio strah da će morati mijenjati svoj sistem kada je u pitanju sloboda medija.
“To je sistem o kojem nikad ne bismo pregovarali.”, kaže Sundstrom.
Takav je bio stav Švedske u pregovorima sa EU, što je i prihvaćeno. Kasnije je i Evropska unija mijenjala sistem prema većoj otvorenosti.
Sundstrom napominje da provođenju ovog zakona uveliko doprinosi to što je u kulturi Nordijaca da se drže zakona.
“Kada se uvede neki zakon, ljudi ga se strogo pridržavaju.”
Istorijski, nordijske zemlje važe kao zajednice u kojima vlada zakon. Povjerenje u institucije i njihova pouzdanost zavise od prihvatanja vladavine zakona, ali još važnije je u kojoj mjeri su vrijednosti koje su utkane u formalne zakone takođe uvriježene kao društvene norme.
Šveđani preziru korupciju
Povjerenje u državu i institucije ide ruku pod ruku sa niskim nivoom korupcije.
“Najgora stvar za jednu državu i ljude u njoj jeste korupcija”, kaže Sundstrom.
On dodaje da je u Švedskoj veoma nizak nivo korupcije, ali da to ne znači da je nema. Međutim, napominje on, lakše ćete je uočiti, ako ne možete skrivati račune.
U švedskoj kulturi je da ne ističete svoje bogatstvo, tako da nikada nećete vidjeti jednog ministra kako se vozi u nekom skupom autu. To bi odmah privuklo pažnju medija.
“To mogu bogati biznismeni, ali to se ne radi u politici. Odmah biste izgubili izbore”, kaže Sundstrom.
Poznat je slučaj iz 1995. god. kada su mediji otkrili da je Mona Sahlin, tadašnja zamjenica premijera i veoma izgledna buduća glavna kandidatkinja za premijera, plaćala privatne troškove, u iznosi od preko 50,000 švedskih kruna, kreditnom karticom koju je smjela koristiti samo za poslovne troškove. Mona Sahlin je uspjela da se opravda, i kasnije je na sudu povučena optužnica, ali je zbog cijelog slučaja napravila pauzu od nekoliko godina prije nego što je nastavila sa svojom političkom karijerom. Ovaj slučaj je postao poznat kao “Afera Toblerone” zbog toga što su se i čokoladice Toblerone našle na izvodima sa kreditne kartice.
Pa čak i u poslovnom svijetu, vlasnici velikih uspješnih firmi su uglavnom veoma skromni. O njima nećete naći ništa u novinama. Takvi su, na primjer, vlasnik Ikea-e ili H&M-a.
Podaci o tome koliko ove firme plaćaju poreza dostupan je javnosti. Svake godine se objavljuje izvještaj o tome ko zarađuje najviše i ko plaća najveće poreze.
Hands Sundstrom je načelnik odjeljenja za javne nabavke u vrijednosti od više desetina miliona evra godišnje.
“Nikad mi niko nije platio ni kafu. Da neko ponudi nešto da plati, odmah bi bio izbačen iz sistema”, kaže Sundstrom.
Dodaje da sarađuje sa kolegama iz drugih država koje takođe imaju otvoren sistem i koji isto tako nisu korumpirani. Međutim, oni mu se žale da u njihovim državama svi misle da su oni korumpirani.
“U Švedskoj niko ne misli da smo mi korumpirani. Mogu pomisliti da nešto nismo uradili kako treba, ali nikad ne bi pomislili da bismo mi uzeli novac. To je duboko usađeno u našu kulturu.”
U Švedskoj ljudi mrze korupciju, objašnjava Sundstrom. I ljudi odmah reaguju kad uoče nešto loše. To se vidi i na svakodnevnim primjerima. Ako se, na primjer, pokušate progurati preko reda da biste ušli u autobus, ljudi će vas odmah vratiti nazad u red.
Šveđani rado plaćaju porez
Švedska spada među zemlje koje troše najveći procenat BDP-a na socijalne usluge, prema statistikama OECD-a iz 2007. godine. Ispred njih je samo Francuska. Novac, između, ostalog ide na obrazovanje, koje se u potpunosti finansira od poreza i na zdravstvo, koje se na taj način dosta subvencioniše.
Osnovnu penziju garantuje država. Za one koji ostanu bez posla, dostupno je osiguranje za nezaposlene, a mnogi programi kontinuiranog obrazovanja i prekvalifikovanja finansiraju se od poreza. Povrh toga, mnogi zaposleni uživaju druge beneficije na temelju svoje plate, sektora ili radnog mjesta.
Kako bi se podržale ove socijalne usluge, svi nivoi vlasti dobijaju svoj dio prihoda od poreza: opštine, kantoni i državne vlasti. Sve poreze, uključujući i opštinski, prikuplja Švedska poreska uprava. Švedska nema ni porez na nasljedstvo, niti na bogatstvo, a porez na nekretnine je zamijenjen nižom komunalnom taksom. Porezi na prihode su smanjeni od 2007. godine, kao i doprinosi za mlađe ljude.
Iako Šveđani i dalje plaćaju veoma visoke poreze, Poreska uprava je jedna od javnih institucija u koju građani imaju najviše povjerenja. Sva istraživanja pokazuju da joj se vjeruje i da se poštuje. Razlog tome je što ljudi vjeruju da je sistem oporezivanja pravičan.
Porez se može prijaviti putem interneta, SMS-a i poštom, ili se prijave mogu direktno odnijeti u Poresku upravu, koja je 5. maja, kada je posljednji rok za podnošenje prijava, otvorena do 24:00 sata.
O Švedskoj kao državi blagostanja, Klas Eklund, ekonomista, istoričar i autor više knjiga o švedskom društvu, kaže da se posljednjih godina u sistem uvode određene promjene, ali da je u osnovi to još uvijek zemlja “srednjeg puta”, kako je doživljava većina ljudi iz inostranstva.
Švedski model kombinuje komunizam i kapitalizam, uzimajući najbolje od oba sistema, pragmatičnost, racionalne odluke u ekonomiji, socijalnu sigurnost kao u komunizmu, ali privrednu dinamiku kapitalizma.
Kao bogato društvo, Šveđani manje cijene tradicionalne vrijednosti i vrijednosti vezane za biološki opstanak, a najviše cijene vrijednosti koje se tiču pojedinca. Takođe, švedsko društvo njeguje sekularno-racionalne vrijednosti i 99% ljudi nikada ne ide u crkvu.
Dok u većini društava, ljudi doživljavaju državu kao nešto daleko i nemaju povjerenja u nju, pa se za pomoć oslanjaju na porodicu, crkvu ili neki drugi kolektiv, u Švedskoj država direktno podržava pojedinca.
„U Švedskoj ljudi mogu direktno da se obraćaju državi, slično kao što se protestanti mogu direktno obraćati Bogu“, kaže Eklund i dodaje da ljudi imaju povjerenja u državu, plaćaju poreze i rade ono što smatraju da je u interesu društva.
On to objašnjava geografskim položajem Švedske. Kaže da kroz Skandinavske države nisu marširale vojske unazad nekoliko stoljeća, za razliku od Balkana. Država je bila stabilna tokom veoma dugog perioda i nije bilo ratova ili revolucija.
Posljednjih godina uvode se određene izmjene u švedski sistem. Usluge koje su do sada pružale isključivo javne ustanove, sada mogu pružati i privatne firme. Ove usluge se plaćaju iz poreza i dostupne su svima, ali sada kao korisnik možete birati od koga ćete uzimati usluge.
Ovim se s jedne strane povećava mogućnost izbora pojedincima, ali Eklund smatra da se na taj način istovremeno urušava švedski sistem. Uvođenje tržišnih modela u javne službe, školstvo, zdravstvo u nekim oblastima donosi bolje rezultate, ali u nekima ne i trenutno se o tome vode žestoke javne debate u Švedskoj.
Jedan od razloga što ljudi nerado prihvataju ove promjene, jeste to što je princip jednakosti veoma važan u Švedskoj. Šveđani smatraju da, bez obzira da li ste bogati ili siromašni, treba da imate isti tretman.