Posljednjih se mjeseci digla hajka protiv vas: nakon napada tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara uputili ste prosvjedno pismo “Jutarnjem listu” u kojem opovrgavate navode filmskog kritičara Jurice Pavičića da ste film “Dezerter” 1992. snimali u razrušenom Vukovaru. S portala seebiz.eu upućeno vam je pak otvoreno pismo u kojem tvrde da, između ostalog, odbijate prihvatiti Vukovar kao simbol hrvatske žrtve. Što nam o tome možete reći?
Ne želim više govoriti o tome, odgovarati na ta pitanja: stotinu puta sam u raznim novinama demantirao takve glasine i laži, i nikome ništa. Laž je postala istina u ovim našim zemljama; pa ipak se nadam da većina ljudi ne vjeruje u te horor priče. Ali da nježno ponovim: iz Zagreba sam otišao u proljeće 1990., u Suboticu gdje sam sreo svoju sadašnju ženu. S Lenkom sam živio u Beogradu, boravili smo u Sarajevu, preko ljeta u Hvaru. Početkom 1990-ih učestvovali smo na brojnim demonstracijama protiv Miloševićevog režima, što potvrđuju moji intervjui i pisma javnosti u to vrijeme. Dolazio sam u Zagreb i snimao za televiziju. Nakon što je počeo rat i nakon godinu dana užasa i pokušaja da se on spriječi i zaustavi, morao sam zauvijek otići iz svoje zemlje. Zamolili su me da podignem svoje dokumente čime sam prestao biti članom Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske. Je li to zaista bilo zato što nisam više od tri mjeseca igrao predstavu u Hrvatskoj ili zato što sam bio Srbin, više me se ne tiče, niti razmišljam o tome. Zatim sam postao član Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića s članskom iskaznicom br. 3, a potom je sve to otišlo dovraga. Molio sam Boga da se Jugoslavija raspadne na miran način, bez ijedne žrtve, i da smo to napravili, bili bismo možda sretan narod. Ali to se nije moglo dogoditi jer bez rata i krvi nitko od ovih nepoznatih lidera ne bi postao nacionalnim junakom. Prijetili su mi pištoljima i puškama i u Beogradu i u Zagrebu. Samo koju godinu prije, u anketama “Glasa Koncila” bio sam treći po popularnosti, odmah iza Majke Tereze i pape, a 1991. u istom sam listu postao, iza Stipe Šuvara, najomraženiji čovjek u Hrvatskoj.
Jasna strategija HDZ-a
Kakva je atmosfera u to vrijeme vladala u jugoslavenskim teatrima?
U Beogradu sam s Mirjanom Karanović igrao u predstavi “Tko se boji Virdžinije Vulf” koju smo napravili 1990. i u antiratnoj predstavi po Bertoltu Brechtu u režiji Lenke Udovički. U Zagrebu sam tada igrao u “Hrvatskom slavuju” u Gavelli. Ljudi su, vjerujem, danas svjesni da je postojala strategija HDZ-a i drugih nacionalističkih partija da na svaki način ocrne sve viđenije Srbe. Molim vas, evo jedan veliki hrvatski glumac, samozatajna i božanstvena osoba Pero Kvrgić, koji je ostao u Zagrebu, doživio je to da mu je jedan istaknuti režiser napisao javno pismo i zamolio ga da ne igra više u njegovoj predstavi “Stilske vježbe” zbog toga što je Srbin.
U intervjuu jednom srpskom tjedniku prije nekoliko godina kazali ste da je vaša generacija bila kretenska, zadojena nacionalnim mitovima, mržnjama i osvetama. Jesu li mlađe generacije nešto naučile iz “naše” prošlosti?
Duboko sam razočaran u svoju generaciju: mnogi su od njih u raspadu Jugoslavije odigrali negativne uloge. Većina njih bili su komunisti, da bi nakon toga postali ostrašćeni nacionalisti. Što se tiče mlade generacije, to je čudno pitanje: s jedne strane postoje objektivne činjenice koje kažu da su napadnuti hrvatski gradovi i ljudi koji žive s tim, što je priča iza koje se zauzima nekakav stav. Ne postoje analize tko je možda s hrvatske strane pridonio tome da se rat počne na taj način. To se žrtava ne tiče, oni pamte samo te strašne činjenice. I tu su u pravu. Međutim, želim vjerovati da će se u generacijama koje dolaze stvari mijenjati.
Teško će se mijenjati ako danas na stadionima imamo gomilu mladih koji skandiraju kojekakve strašne parole?
Pitanje je zašto su tako brzo zaboravljeni užasi Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji. Kovali smo bratstvo i jedinstvo, bila je državna propaganda, novine, pisci, pjesnici, svi su govorili o tome. Mi koji smo učili o bratstvu i jedinstvu brzo smo zaboravili te užase. Danas je stvar drugačija: nema nikakve političke volje da se mladim ljudima govori da trebamo bratstvo i jedinstvo, govori se o tome da trebamo pustiti stvari, u stilu da mi idemo malo gledati njihove predstave, oni naše i to je sve. A zapravo i dalje postoje vrlo jaki faktori koji su apsolutno za produbljivanje mržnje između ljudi – ponajprije pravoslavna, katolička i muslimanska crkva, oni koji su presretni da je došlo do razjedinjavanja s religijskim protivnicima, odnosno neistomišljenicima. Mladi su, htjeli to ili ne, podložni tim utjecajima. Sa svojim studentima otvoreno razgovaram o tome, nikoga ne pitam je li za ljevicu ili desnicu, ali sa svojim antiratnim i pacifističkim stavovima otvaram stvari na način da ako si na primjer HDZ-ovac, budeš širokih pogleda i tolerantan prema ljudima koji drugačije osjećaju i misle. Koliko tek ima ljudi koji su na nižem intelektualnom nivou i koji vjeruju onome što se diktira iz nacionalističkih centara moći, gdje crkve igraju znatnu ulogu.
Stvari idu nabolje
Nakon velike glumačke karijere u Jugoslaviji, danas vas osim u suradnji sa sinom Danilom ne možemo vidjeti u novijem hrvatskom filmu, pogotovo otkako ste u Hrvatskoj ponovno od 2001., kada ste s piscem Borislavom Vujčićem utemeljili Teatar Ulysses na Brijunima?
Imam poziva, igrao sam u filmu “Pravo čudo” Lukasa Nole, redatelja s kojim bih opet volio raditi. Ipak, nisam više u godinama u kojima se za mene pišu glavne uloge. Neki znaju da ne bih ni pristao igrati manje uloge, pa su me uz moje odbijanje i nazivali, najviše iz Srbije. Igrao sam u srpskom filmu “Ustanička ulica” i bosanskohercegovačkom “Go West”. Inače, u bivšoj Jugoslaviji jedino su, možda, više filmova od mene snimili Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić. Bilo je to kao da si išao u tvornicu na posao: pristali smo da budemo zvijezde, iako smo imali samo malo više novca od naših fanova. Bilo je to lijepo vrijeme.
Mislite li da u Hrvatskoj, s obzirom na ekonomsko-političke okolnosti, nedostaje subverzivnijih elemenata u kazalištu i na filmu, snažnije kritike sistema kojom bi se bavili umjetnici?
Mislim da u tom pogledu stvari idu nabolje. Ni u prošlom vremenu nije u teatru bilo mnogo ljudi koji su promišljali takve stvari; Teatar &TD sjajno je vodio Vjeran Zuppa, koji je propitivao našu sadašnjost i prošlost, režiseri Božidar Violić, Georgij Paro i Kosta Spaić koji su mislili na neki drugačiji, revolucionaran način, dok je sve ostalo bila jedna kaljuža. U vrijeme rata proizvodili su se pak negledljivi filmovi. Sada je vrijeme kada se opet javljaju interesantni filmovi i kazališne predstave. Pojavio se Oliver Frljić koji je izuzetan mladi režiser, zatim Bobo Jelčić, Zvonimir Jurić, Vinko Brešan i moj Danilo, na primjer. Imamo sjajne glumice i glumce, Lanu Barić, Ivanu Roščić, svi glumci zagrebačkog ZKM-a koje obožavam. Da imam snage, išao bih kod Dubravke Vrgoč u taj teatar, da glumim s tim savršenim glumcima. Da ne zaboravim Krešu Mikića, za kojeg smatram da je genijalan kao Hamlet, divim se njegovom osjećaju i iskrenosti u glumi. Sada mi je još više žao da smo uopće govorili o toj politici, ne zanima me više ta moja prošlost, tegoba i pravednost. Ja znam da sam pravedan pred Bogom.
Imate li u planu surađivati s Frljićem nakon što je postao intendant riječkog HNK-a? Kako vas se dojmila predstava o Aleksandri Zec?
On je i u svom programu nagovijestio da želi sa mnom surađivati, pa smo imali i sastanak na tu temu. Možda, možda bih u nekoj grčkoj tragediji odigrao malu ulogu kao podršku tom teatru. Želim reći da teatar u ovom času ne osjećam i ne zanima me da nešto po tom pitanju radim. S teatrom sam završio s “Kraljem Learom” kojeg igram svake godine na Brijunima. U kralju Learu, kod kojeg pronalazim uvijek nešto novo, (za)stala je moja ljubav prema teatru. Što se tiče “Aleksandre Zec”, smatram da je to jedna od najdivnijih predstava koju sam u životu gledao, briljantno režirana. Svako ubijeno dijete zaslužuje našu bol, kajanje, izvinjenje, pravdu ili hapšenje onih koji su ubijali.
Uz narod u BiH
Na vašem studiju glume u Rijeci lani je završila prva poslijediplomska generacija. Kakva je njihova profesionalna budućnost?
Trenutno imam studente na dodiplomskom studiju koji traje tri plus dvije godine. I dalje moram tražiti razne sponzore kako bih mogao pozvati strane profesore kao predavače: Liama Neesona, Vanessu Redgrave, Johna Turturra, koji su već obećali doći. Iako Grad Rijeka pomaže koliko može, novca nema da bi se studij podigao na višu razinu. Osim glume, moji glumci studiraju teoretske predmete na Filozofskom fakultetu jer želim da budu pravi intelektualci. Scenski govor predaju američki profesori po metodi čuvenog Arthura Lessaca. Za razliku od mene, moji će glumci nakon tri do pet godina potpuno izgubiti akcent i moći će ići u London ili Ameriku da konkurišu za uloge. To je revolucija koju bih htio prenijeti u Zagreb i o toj sam mogućnosti već razgovarao s dekanom Akademije dramske umjetnosti Bornom Baletićem.
Barem vam je bolje novčano krenulo s Teatrom Ulysses na Brijunima?
Da, zahvaljujući ministrici kulture Andrei Zlatar Violić koja je došla na našu predstavu u Dubrovnik i nakon toga bacila u vodu sve ono što je čitala od onih koji nas ne vole. Shvatila je da je naš teatar tvornica puna energije bez folirancije: nitko tamo na ljetuje, već se doista teško radi u nimalo lakim okolnostima. Loši hoteli i smještaj, ali, eto, imamo lijepu prirodu; siromašni ali lijepi, rekao bih. Veća novčana dotacija (800 tisuća kuna, op. a.) vjerojatno će nam prvi put omogućiti da se ne zadužujemo. Posljednjih 14 godina imali smo neke od fantastičnih predstava i siguran sam da ćemo nastaviti raditi dobar teatar. Unatoč svakojakim glasinama, ni moja žena ni ja od tamo nismo inkasirali nijednu kunu; lani sam dao 25 hiljada eura da se teatar održi, a mi igramo besplatno.
Inozemna karijera i dalje vam dobro ide, trenutno snimate u Londonu jednu od najpoznatijih serija “Downton Abbey”. Snimali ste i s velikim Stanleyjem Kubrickom i brojnim holivudskim filmašima? Novi album također je u pripremi?
Moja inozemna karijera traje od sredine 1990-ih. U seriji koju spominjete igram ruskog princa koji je poslije Oktobarske revolucije prognan u Sibir, da bi potom završio u Engleskoj kao izbjeglica. Na jesen sa sinom Danilom snimam u Makedoniji film “Oslobođenje Skoplja”.
Što se tiče albuma, on se zove “Vrijeme je draga, vrijeme je” po mojoj istoimenoj pjesmi koja je inspirirana nedavnim protestom naroda u Bosni i Hercegovini. U pjesmi se isprepliću politički govor i ljubavna priča: a kad svjetlo mine/ u okrilju noći/ bit ćemo skupa mrak i tama/ ti ćeš mi prići/ ti ćeš mi doći/ na vrhovima prstiju/ tiha i sama/ dragana moja/ moja dragana. Eto, neka poruka za preživljavanje dragim ljudima u ovim teškim vremenima, kako bi se i u mraku i tami mogli držati za ruku.
Hrvatska postaje sirotinjska
Jednom ste rekli da bi, kada bismo mogli drugačije, bilo bolje da nismo u Evropi? Kako vidite stalna politička previranja u Hrvatskoj?
Stojim iza izrečenog. Mi smo mali narod i država koja je potpuno utopljena u velikoj Evropskoj uniji. Premijer Zoran Milanović je prije nekog vremena izjavio da je 85 posto banaka u Hrvatskoj u vlasništvu stranaca. Ta porazna činjenica govori da te banke drže novac i daju kredite – tko kupuje ovdje osim stranca i stranih firmi? U što se pretvaramo kao građani ove zemlje? U ljude koji u vlastitoj zemlji rade poslove za strance i strane kompanije. Profit od onoga što se proizvodi, radi, prodaje, trguje imaju vlasnici tih tvornica, banka, korporacija itd. A građani dobivaju mizerne plaće, pa se pitam mogu li se one usporediti s profitom koji strani kapitalisti ostvaruju. Zemlja postaje sirotinjska i nije gospodar ničega osim nekoliko palača u kojima sjede vlastodršci. Šteta je već počinjena, pa optimizma nema. Međutim, još gore bi bilo da nismo u Evropi – s izoliranom jedinkom nitko neće trgovati, pa opet propadaš.
Izvor: Novossti