Dragi Antonioni…
U svojoj tipologiji Nietzsche razlikuje dvije figure: svećenika i umjetnika. Svećenika danas imamo u izobilju: svih religija, pa čak i izvan religije; ali umjetnika? Volio bih, dragi Antonioni, da mi na trenutak posudite nekoliko crta iz vašega djela koje bi mi dozvolile učvrstiti tri snage ili, ako vam je draže, tri vrline koje u mojim očima čine umjetnika. Odmah ih imenujem: budnost (pažljivost), mudrost i najparadoksalniju od svih, krhkost.
(…) Mudrošću umjetnika zovem, ne antičku krepost, još manje osrednji govor nego naprotiv ono ćudoredno znanje, onu oštrinu raspoznavanja koja mu dopušta da nikad ne pobrka osjećaj i istinu. Kolike li je zločine čovječanstvo počinilo u ime Istine! A ipak ta istina bješe uvijek osjećaj. Koliko ratova, represija, terora, genocida za Slavlje osjećaja! Umjetnik zna da osjećaj neke stvari nije i njezina istina; to znanje jest mudrost, luda mudrost moglo bi se reći, jer ga ona izvlači iz zajednice, iz gomile fanatika i drznika.
(…) Vi radite da biste učinili istančanim osjećaj o onome što čovjek kaže, priča, vidi ili osjeća, a ta istančanost osjećaja, to uvjerenje da se osjećaj ne zaustavlja grubo na rečenoj stvari nego uvijek ide dalje, začaran izvan-osjećajem, ono je, vjerujem, kod svih umjetnika čiji predmet nije nešto tehničko nego taj čudni fenomen: treperenje. Predmet predstavlja treptaj na štetu dogme.
(…) Umjetnik je bez moći ali ima neki odnos s istinom; njegovo djelo, uvijek alegorično ako je veliko, uzima ga u širokom pojasu; njegov svijet je Neizravnost istine.
(…) Jedan drugi razlog krhkosti je, paradoksalno, umjetniku čvrstoća i upornost njegova pogleda. Moć, ma kakva bila, budući da je sila nikada ne gleda; kad bi gledala minutu više (minutu previše) izgubila bi svoju bit moći. Umjetnik se zaustavlja i gleda dugo i mogao bih zamisliti da ste postali sineastom jer je kamera oko, tehničkim uređenjem primorano gledati. Ono što dodajete tom uređenju zajedničkom svim sineastima jest temeljito gledanje stvari do njihova iscrpljivanja. S jedne strane, dugo gledate što od vas nije traženo da gledate političkom konvencijom (kineski seljaci) ili pripovjedačkom konvencijom (umrla vremena jedne avanture). S druge strane, vaš povlašteni heroj je onaj koji gleda (fotograf ili reporter). To je opasno, jer gledati dulje nego što je to traženo (inzistiram na ovom dodatku intenziteta) remeti sve uspostavljene poretke, ma koji da su, u mjeri u kojoj je naravno čak i vrijeme pogleda kontrolirano od društva: odatle, dok djelo izmiče ovoj kontroli, skandalozna narav izvjesnih fotografija i izvjesnih filmova: ne onih najnepristojnijih ili najborbenijih nego jednostavno najviše „ozbiljnih“.
Umjetnik je dakle ugrožen ne samo ustrojenom moći – martirologija od Države cenzuriranih umjetnika kroz povijest bila bi očajne duljine – nego također kolektivnim osjećajem uvijek mogućim – da se društvo može vrlo dobro proći umjetnosti: aktivnost umjetnika je osumnjičena jer remeti udobnost, sigurnost ustoličenih osjećaja, jer je ujedno skupa i besplatna (…)
Roland Barthes, „Dragi Michelangelo“, Cahiers du cinéma, 311, maj 1980. Ponovno objavljeno u njegovim Oeuvres complètes, V (Seuil, str.901-904)
Michelangelo Antonioni o Rolandu Barthesu
Paris, 18. listopada 1977.
(…) Odjednom mi je postalo jasno na nesvjestan način na koji se ovaj film upravo rađa da neće nikada ni u čemu završiti ako ga ja ne vodim. Drugim riječima, došao je trenutak za organiziranje ideja i samo ideja. Pretvoriti sve što je nagonsko u razmišljanje. Misliti na povijest riječima oblikovanja scena, početka, kraja, ukratko struktura. Treba da imaginacija postane razumljiva (htio sam reći jestiva), treba joj pomoći da si nađe smisao. Barthes kaže da smisao djela ne može doći od njega samog, da autor može proizvesti samo pretpostavke smisla, oblike ako želimo, i da je svijet taj koji ih ispunja.
Ali kako Barthes računa na jedno biće tako nepostojano kao što je to svijet?
Michelangelo Antonioni, „Opasan savez događaja“, To kuglanje na Tiberu (1976) (Moderne slike, 2004, str.87-88)
Bili smo baš prijatelji. On je napisao kratki tekst, Dragi Antonioni, koji je možda najljepša stvar napisana o meni. Bio je on biće toliko osjetljivo i blago. Barthes nije bio samo čovjek od kulture, bio je uistinu umjetnik; njegovi eseji puni su poetske intuicije. I tu je bio njegov problem, u činjenici da nije mogao biti samo esejist.
Michelangelo Antonioni, Écrits (1991) (Images modernes, 2003, str.173)
Odjek, jesen 2007, s francuskog prevela Marija Marina Nodilo
Tekst je preuzet sa bloga Gledišta