Odgovornost se, za razliku od njihove „solidarnosti“ i „humanosti“, ne može uslikati, niti fabrikovati jednom vožnjom čamcem po poplavljenim područjima.
Jedna novinarka je pokušala pri crtanju „solidarnosti“ po devastiranoj Semberiji upitati predsjednika Dodika nešto i o odgovornosti, pa se u času ocrtana solidarnost pretvorila u bahatu verbalnu agresiju.
Javni televizijski servis Republike Srpske, poznat kao bilten aktuelne vlasti, izmislio je čak novi politički rječnik u danima prirodne katastrofe, kvalifikujući svaku kritiku vlasti ili eventualno njihovog izvještavanja kao izraz skandalozne nesolidarnosti, koja se, usljed danonoćnog moraliziranja, pretvara u nešto poput same inkriminacije.
Logika je prosta: ako ne vjerujete u organizovani, revnosni i nadljudski rad civilne zaštite i svih republičkih struktura, širitelj ste panike, pripadnik nesposobnih esdeesovskih lokalnih struktura ili, jednostavno, moralni degenerik ili neuračanljiva osoba koja nema empatiju za stradalnike. Kritika je prognana zajedno sa pojavom poplava, jer podla poruka aktuelne vlasti je da nije umjesno pitati odgovorne, dok ljudi nemaju šta jesti i gdje spavati, iako biste možda samo pitali, kao novinarka BN-a, je li se ovo moglo spriječiti? I, ako se moglo, čija je sve ovo odgovornost? Ako iz pijeteta prema svemu što se trenutno dešava oko nas i dalje mislite da je propitivanje novinarke politiziranje u nezgodan čas, shvatite da je ona radila svoj posao odgovorno i najprije solidarno sa svima koji su stradali, isto onako kako ste vi postupili pakujući svoj paket hrane ili čisteći sa komšijama.
Uostalom, SNSD-u nije trebalo dugo da započne obračune sa političkim protivnicima pod plaštom sprovođenja kriznih mjera, što je jedna masna zloupotreba prirodne nepogode, stravičnih posljedica i vanrednog stanja.
Jasno je da je aktuelna vlast naumila sebe predstaviti žrtvama, zajedno sa onima kojima služi, tj. ne služi već skoro deceniju, i da je njihova percepcija samoorganizacije i solidarnosti depolitizovana, a samim tim i dehumanizovana kao instrument zloupotrebe, jer u retorici Željke Cvijanović, mladi volonteri i ljudska ispomoć su izuzetna moralna kategorija, koja je sada, i samo sada, u fokusu (već za mjesec dana, kada npr. opet budu samo na birou nestaće i u evidenciji, jer ih rado brišu sa spiska nezaposlenih), ali kao podrazumijevajuća (sic!) pojava na mjestu gdje je prvenstveno trebala postojati podrazumijevajuća politička odgovornost i organizacija.
Za sve nas, napregnuća samoorganizacije, praćena potpunim odsustvom države, nešto su nužno i neminovno, jer nije se imalo kud. To jeste i moralni pojam, ali ljudi su se sa samoorganizacijom i solidarnošću susreli iz pragmatičnih razloga, iz nužde, spasavajući sebe i pomažući drugima. Ako povjerujemo da samoorganizacija nije političko pitanje, povjerovaćemo i da se nije moglo drugačije i da je sve ovo tek neizbježna prirodna nepogoda protiv koje se ne može ili čak i ne mora djelovati.
Samoorganizacija koja se dešava u svom korijenu je politički čin i nosi sa sobom političke implikacije, pokazujući nam koliko je neophodno odgovorno, organizovano i koordinisano djelovanje u javnom interesu. Izmještajući trenutačnu samoorganizaciju u isključivo humanitarni karakter, dočekaćemo da nas opet zadesi ista ili slična katastrofa, isto ili slično nepripremljene i iznenađene.
Stoga, pitanje političke odgovornosti mora se postaviti već sada, ali i u nadolazećim danima.
Javni servis ne smije sprečavati to pitanje, već ga mora podsticati na osnovu zakonske obaveze. Nije dovoljno prikazati unesrećene prizore i ljude, kada se mora zaći u srce tame kao novinarka BN-a, dok je uporno pitala je li Beograd važniji od Semberije, zašto niste godinama preventivno djelovali? Proglašeno vanredno stanje ne smije biti paravan za pasiviziranje kritičke javnosti i drugomišljenika.
Insistiranje na političkoj odgovornosti podrazumijeva osnivanje posebnih skupštinskih tijela koji bi vršili ispitivanje svih odgovornih, kojima je u opisu posla sprečavanje ovakvih prirodnih katastrofa i koje smo godinama plaćali za to. To nisu i ne mogu biti samo lokalni funkcioneri, već prevashodno predstavnici republičke vlasti.
Ukoliko bi se u toku ispitivanja utvrdili elementi krivičnog djela, istraga bi se nastavila u daljnjem smjeru, sa ciljem utvrđivanja krivične odgovornosti. Otuda ne smijemo povjerovati u solidarnost koja podrazumijeva ne-ispitivanje i ne-govorenje, jer uvijek si moramo postaviti pitanje sa kim smo to solidarni i ko se to sve skriva pod univerzalnim pojmom dobrih namjera, upuštajući se u ugodna moraliziranja.
Pitajte, tražite odgovornost, besramno i nemoralno, kako god, samo im ne dopustite da prođu preko nas i sa ovim. Zašto se ništa nije uradilo poslije posljednjih poplava? Zašto se najviše kriznih situacija rješavalo samoorganizacijom?
Ako je samoorganizacija novi i jedini način državnog djelovanja, zašto nam se to ne obznani i prizna? Od kakvog je to značaja za našu budućnost u onome što se naziva predstavnička vlast i demokratija? Šta je sa Robnim rezervama? Da li su se mogli spriječiti ljudski gubici? Je li se vanredno stanje M O R A L O proglasiti ranije?
