“Novine propadaju pred nasrtajima TV. Radio smo izdržali, ali ovo…” – Ovakva katastrofična izjava dočekala me kao mladog novinara krajem dalekih šezdesetih, kaže prof. dr. Stjepan Malović, pročelnik Odjela za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. “Odradio sam svojih dvadesetak godina u redakcijama novina, doživio svašta, ali novine još uvijek izlaze. Ova dvojba pratila me je i kao znanstvenika koji se bavio, najviše, novinama. Hoće li, kada i zašto novine nestati? Danas smo uvjereni više nego ikada da je novinama odzvonilo.
Kriza novina? Da, ali na hrvatski način. Bio sam nedavno na putu. Zapadni svijet. Novina na svakom koraku: veliki i mali format, tabloidi, ozbiljne novine, debele, tanke, besplatne, skupe… Donio sam hrpu novina studentima koji su ostali zapanjeni, jer tako nešto nisu vidjeli na svojim pametnim telefonima, a kamoli opipali. I, eto, sada smo suočeni s krizom Novog lista, dnevnih novinara respektabilne prošlosti i velikog ugleda. Hoće li se pridružiti Vjesniku, Nacionalu, Republici, 21 stoljeću ili…?
Ostaci s trpeze
Razlučimo svjetski trend od naše nevoljne stvarnosti. Da, novine u svijetu traže svoje mjesto u novoj paradigmi masovnog komuniciranja. Uvjeren sam da će ga i naći u ovom ili nekom drugom obliku. Važno je da u svijetu egzistiraju, ruku pod ruku, kvalitetni i komercijalni mediji za široke mase. Novinski kiosk ili web nude kvalitetu, ali i senzaciju. Tko voli, neka izvoli. U nas toga nema. Nema izbora, sve je na isti kalup, sve je izašlo (čast malobrojnim iznimkama) iz senzacionalističkog lonca gdje je copy and paste najvažnija novinarska tehnika. Je li Novi list žrtva tog novinarstva?
Uvjeren sam da nije, iako se današnji brojevi ne mogu ni izbliza uspoređivati s novinama iz Vičevićeva doba. Niti se današnji novinari bore za medijska prava i slobode kao što su to činili u Tuđmanovo doba. Paradoksalno je da takav Novi list padne u šape najprije jednom Ježiću, a onda Faggianu.
I, evo nas pred srži problema: vlasnici medija, nakladnici, urednici…Svjetski medijski moguli prvenstveno su se, nakon ostvarivanja moći i profita, brinuli o medijima, a ne sumnjivim poslovima i nekretninama. Tužna povijest privatizacije hrvatskih medija, koja je počela odmah s osamostaljivanjem Hrvatske, dvojbenom privatizacijom Slobodne, pa preko Večernjaka i ostalih skandala kupoprodaje i privatizacije, završava svoj circulus vitiousus s grupacijom Novi list. I, to još nije sve. Oni koji se brzo uklope mogu još ugrabiti neke sitne ostatke s nekad bogate trpeze hrvatskih medija.
Bez bontona i bonusa
A država, čiji je osnovni posao da osigura slobodan medijski prostor, miješala je svoje prste gdje je god stigla, samo da bi osigurala mrvicu medijske naklonosti. I, umjesto da se stvori pravno uređen medijski prostor, država je malo bila vlasnik, pa malo odustajala od vlasništva medija, pa malo povećavala PDV, a još brže ga smanjivala, kada su vlasnici počeli vrištati zbog nameta. U medije se utjecalo preko FIMI medije, ali i drugim, najčešće kadrovskim rješenjima.
Tako je, malo pomalo, došlo do potpunog urušavanja medijskog prostora, do razaranja kvalitetnog novinarstva, do potpunog nestanka nezavisnosti novinara i dvojbene slobode govora i izražavanja misli. Zaprepašćujuće je kako se izgubila nekadašnja borba za slobodu medija, kako su šaptom nestale strukovne organizacije poput Hrvatskog novinarskog društva i hrabri i nezavisni novinari. A javnost, koja je nekoć ustala u obranu Radija 101, pasivno šuti i misli si svoje. Nitko nije ustao u obranu Vjesnika, a bojim se, završava Malović svoju dubinsku analizu stanja u hrvatskim medijima, da neće ni za Novi list.”
Zbog čega trule kvalitetne novine? Postoji niz razloga. Jedan od njih je netransparentnost pravih vlasnika, dok oni koji figuriraju kao vlasnici pokazuju moć bez smisla. Smisao prestaje biti i profit jer većina novina radi na granici rentabilnosti, pa se sve ulaže u odrađivanje političkog i ekonomskog marketinga za interesnu skupinu političara i oglašivača. Kako se više ne služi općem dobru javnosti, onda više ne važi ni pozicija novinara koji bi trebao analizirati i pisati u korist razvoja slobode i neovisnosti mišljenja, poticanja demokratske klime i kontrole vlasti.
Umjesto demokratske paradigme u medijima caruje vlasnička paradigma, a ona novinare tretira kao repromaterijal. Samo je u staljinizmu i novinarstvu moguće da dolaskom novog gazde vrhunski kirurg i vrhunski novinar završe u statusu početnika, na porti ili burzi. U hrvatskom kapitalizmu nema tržišta ni za koga pa ni za novinare. Cirkulirati mogu samo oni kadrovi koji imaju osobnu vezu s vlasnikom koja im osigurava i znatno veća primanja od novinarskih slugu. Novinari su jedine prostitutke koje u isto vrijeme imaju više makroa (glavnog, sektorskog, revijalnog, dežurnog, noćnog… urednika), a manju zaradu.
Oktroiranu poziciju urednika ne amenuju novinari, kojih zapravo i nema pa se od onih kojih nema i ne može stvoriti kritična masa novinara koja bi se pobunila zbog voluntarističkih odnosa u novini. Jedini razlog pobune može biti izostanak plaće, a ne i volja za novinarskom slobodom i većom kvalitetom “svojih” novina. Vlasnikove računice, kako je pokazao napis većinskog vlasnika Novog lista Alberta Faggiana, razlikuju se od novinarske. Vlasniku su novinari trošak jer ga ne zanimaju kvalitetni sadržaji.
U novinare se uopće ne ulaže, redakcije ih ne potiču na cjeloživotno obrazovanje kako bi bili u stanju pratiti duh vremena i stjecati sposobnost arbitriranja o tekućim stvarima. Osim onih koji primaju informacije od “dubokih grla” pa se drže istraživačkim novinarima, vlasnici su ti koji imaju insajderske informacije o političkoj eliti s kojima provode vikende.
Organski vlasnici će ulagati u kvalitetne novinare i dizati kvalitetu novina, a neorganske, one koji su se domogli nekih novina, zanima jedino hitrost izvlačenja preostale financijske i nekretninske kvantitete. Robert Ježić je nakon kupovine Novog lista “posudio” akumulaciju od 20 milijuna kuna za Dioki, koju nikada nije vratio toj novinskoj kući.
Gospodari novina ne žele odrasle profesionalne novinare, već samo mlade i neiskusne koje mogu manipulirati tako da se osjete važnima u glamuru efemernosti. Za razliku od liječnika koji za stand-by dežurstvo kod kuće dobivaju dodatna sredstva, jer bi u suprotnom oboljeli od stresa, novinare se bez ikakvog bontona i bonusa naziva u svako doba, subotom, nedjeljom, praznicima, da bi ih se držalo na kratkoj uzici.
Novinarski sindikati u pravilu stoje uz gazdu koji im rješava egzistencijalno pitanje raspoređivanjem na radno mjesto koje ih ne spada. Nimalo bolja situacija nije ni u medijima u vlasništvu države, gradova i županija, koji se prihvaćaju kao oglasne ploče stranaka na vlasti, čime se derogira mit o tome da mediji u javnom vlasništvu služe kao potpora demokraciji i suvislom komuniciranju. Što se tiče slobode izražavanja i privatne i javne novine nadišle su društvene mreže jer one nemaju vlasnika koji bi ih profilirao u svom interesu, niti spregu s lokalnim ili državnim političarima i tajkunima.
Međutim, kao što tajkunima, kako je pokazao Kerum, prestaju biti važni političari kako bi projicirali njihov ekonomski interes, tako im prestaju biti važni i novinski gloduri, pa neki od njih sami preuzimaju ili osnivaju sredstva informiranja za samopromociju. U takvim medijima novinari djeluju kao slijepo oruđe dalekovidnog privatnog interesa.
Ogledalo pismenosti
Prave novine poput Financial Timesa brane se od neovlaštenog preuzimanja svojih tekstova stavom da “dobro novinarstvo košta”. Naše tabloidne dnevnike opslužuju novinari koji poput Milijana Brkića prepisuju vijesti i komentare s BBC-a, Reutersa, Google Newsa, B92 i niza drugih i onda se pod njih potpisuju kao da su autori, istodobno se rugajući Brkiću. Rijetki su urednici koji prate te portale i odbijaju kradotvorine takvih jeftinih novinara.
Hrvatske nacionalne televizije preuzimaju jutarnje vijesti iz novina da bi ih na večer predstavljali kao vlastiti breaking news. Takvo novinarstvo nije skupo, ali ni ne vrijedi. Mnogi tzv. informativni portali koji bi od novina željeli preuzeti samo oglasnu mrežu ne drže do intelektualnog vlasništva pa njegovom krađom stvaraju dojam kako je klasično tiskovno novinarstvo zastarjelo i sporo!? Ipak, istine objavljene u papirnatim medijima starijima se još uvijek čine vjerodostojnijim od istih tih istina objavljenih na portalima.
Hoće li onda portali ukinuti klasične papirnate novine? – pitali smo ne samo dobru, nego izvanrednu profesoricu novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Gordanu Vilović: “Nigdje toliko ljudi ne čita novine u kafićima i kavanama kao u Hrvatskoj! Ne kažem da nisu i ranije postojale novine u kavanama ili kafićima, ali danas je to postalo opće mjesto.
Nadalje, ljudi se pretplaćuju na poziv popularne pretplatne cijene za mjesec ili dva. Ako živite u malom mjestu gdje pošta radi samo dva sata dnevno, a kiosci imaju sezonski ritam, onda se sve veći broj ljudi pretplaćuje na svoje novine U takvim okolnostima, teško je očekivati da će se čudo dogoditi preko noći, ali novine će preživjeti i vjerujem da će uvijek postojati potreba za papirom, jer ni jedan medij dosada koji se pojavio u povijesti nije sasvim dokinuo prethodni. Promijenio se način konzumiranja.”
Hoće li preživjeti papirnati novinari? “Vlasnici novina”, smatra Vilovićeva, “novinare svode na puki trošak. I tako ih tretiraju u većini redakcija. Sustavni nedostatak solidarnosti među novinarima pridonio je osjećaju nemoći i uvjerenju da se ne može ni na što utjecati, te se većina miri s onim što gazda kaže i mirni su dok ih se ne dira. Jer – ako izgubiš posao – gdje ćeš ga naći na skučenom hrvatskom tržištu? Znakovit je bio slučaj štrajka novinara u Večernjem listu, prije nekoliko godina, kada su mnoge redakcije naprosto prešućivale zahtjeve štrajkaša.
Ili su pak donijele vijest od pet, šest redaka i zaključili priču! Ubrzo se nešto slično događalo i u drugim novinskim redakcijama, ali se o tim slučajevima nerado piše i javno govori – osim u slučajevima kad dođe u pitanje isplata plaće. Novinari i urednici ne mogu značajno utjecati na odabir vlasnika novina/medija, a osobito na one koji su u mediju prepoznali instrument za zaštitu svojih drugih poslova (građevinsko poduzetništvo, ugostiteljstvo, nekretnine…).
I skupa s propašću tih biznisa propadaju novine koje su ‘brend’, ‘tradicija’ ili ‘institucija’. Zvuči otrcano jer u Hrvatskoj nitko više ne mari i ne govori o tradiciji kao jamstvu da će se pronaći ipak neko rješenje ako su novine izgubile i funkciju – kasice prasice za svoje vlasnike. “
Osnivač Le Mondea, Hubert Beuve-Méry kazao je da je uvjet zaposlenja mladog novinara u tim novinama odlično poznavanje francuskog. Jer novine su i ogledalo pismenosti jedne zemlje. U tom smislu pseudoprofesionalni portali šire nepismenost i populariziraju govor mržnje. Sve je manje novina koje imaju jezičnu infrastrukturu u vidu lektora, korektora i redaktora.
Taj dio kvalitete rapidno opada. Studenti novinarstva uče osnovna pravila struke, ali u novinama zatiču hirovite urednike koji mijenjaju mišljenja prema dnevnom taktu vlasnika pa se ili prilagođavaju takvom agresivnom egzistencijalnom neprofesionalizmu ili odlaze iz te profesije u glasnogovornike i slično. Zbog poplave nekvalitete u formi i sadržaju novina, sve je teže mladima zajamčiti novinarstvo kao profesiju koja ima dignitet i integritet.
Vikanje do neba
Kakve su šanse da se kvalitetno novinarstvo i kvalitetno novinstvo izvuče iz slijepe ulice? Na to je odgovor dao Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. “Sve je teže biti novinar i nije perspektivno. To nije više zanimanje koje bi dobrohotnik preporučio bilo kome, posebno ne vlastitoj djeci. Bez obzira na svakodnevni stres kojem su novinari tradicionalno izloženi, bez obzira na političke lomove, na pritiske i cenzuru koje je naša zgusnuta povijest znala sa sobom donositi, bio je to svojedobno i društveno vrijedan i u društvu cijenjen posao, pa čak i gospodski i moglo se od njega solidno živjeti.
To se mijenja nagore. Ne samo u nas nego i drugdje u Europi novinarska radna mjesta osjetno su nesigurnija no u većini drugih djelatnosti, plaće se srozavaju i nije sigurno kad će i hoće li stići. Najviše je ugroženo novinstvo zbog rasta onlinea koje ipak nigdje ne može donijeti ni izdaleka toliki prihod kao prodaja novina.
Posebno kod nas nerijetko su medije vlasnički preuzeli svaštarski nadritajkuni koji o medijima i novinarstvu ništa ne znaju, ali ih hoće koristiti za kriminalnu muljažu koja se rijetko procesuira i koja se u Hrvatskoj sve ove 24 godine prikazuje kao neko poduzetništvo, u stvari prvobitna akumulacija kapitala s devizom: samo za sebe, pogubno za sve oko sebe.
Za kvalitetno novinarstvo i novinstvo osnovni su preduvjeti slobodno, neovisno i profesionalno uredništvo i slobodni, neovisni i profesionalni novinari. To je uvijek bilo osnovno i bit će osnovno ako je o novinarstvu riječ. I novinarska etika od čijih se današnjih pravila ne može previše odstupati a da izmijenjena pravila ne postanu svoja suprotnost. Ako hoće kvalitetno novinarstvo, vlasnik i uprava trebali bi za njega osigurati normalne financijske uvjete.
Ono istodobno zaista treba biti i koliko je god moguće atraktivno – i gledano i čitano da bi ga se moglo platiti. A struka? Treba vikati do neba kako bi podržala kvalitetne novinare i novinarstvo. Treba i trenirati mlade novinarke i novinare koji danas u novinarstvo ulaze bez ikakvih mentora. Ali, to trebaju zajedno raditi novinarski fakulteti, medijske kuće i profesionalna organizacija.”
Tekst preuzet sa portala Slobodne Dalmacije