Sestra Lucija, opet, više voli romane, najčešće klasiku, Jane Austen, Pearl Buck, Mariju Jurić Zagorku i te stvari, uz povremene ekskurzije u suvremenu prozu.
Večer u samostanu Svete Klare je više nego prijatna, dvije družice u Kristu, već u spavaćicama, nakon što su dovršile dnevne obaveze, objesile krunice o klin i raščešljale jedna drugoj kosu, udobno su zavaljene, grickaju štangice s čokoladom i kokosom koje je poslala majka sestre Rozarije, uz omiljene zanimacije u krilima: jedna je udubljena u napete sadržaje dnevnoga lista, a druga u „50 nijansi sive“.
„Vidiš kako je ovo zanimljivo“, prekine poslije nekog vremena bogougodnu tišinu sestra Rozarija. „Jesi li znala da Hrvatska ima daleko najnižu stopu legalno obavljenih abortusa u Europskoj uniji?“
„Ma nemoj?“ sa zanimanjem će sestra Lucija. „Nisam imala pojma.“
„Eto, sad znaš i to“, reče sestra Rozarija. „Ako je vjerovati novinama, podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo zbilja su frapantni. U nas je, na primjer, stopa legalno induciranih pobačaja – dakle onih kad žena samostalno odluči prekinuti trudnoću – dvostruko niža od europskoga prosjeka. A u odnosu na predzadnju zemlju na listi, u Hrvatskoj se godišnje obavi čak 50 posto manje dobrovoljnih abortusa.“
„Pa to je dobro, zar ne?“ zaintrigira sestru Luciju spomenutih 50 posto, te zaklopi „50 nijansi sive“. „To znači da živa aktivnost Katoličke crkve daje odlične rezultate. Obavezan vjeronauk u školama, prijetnje i kletve s oltara, agresivna religijska indoktrinacija, televizijski prijenosi misa s kojih se poručuje da je abortus ubojstvo i da žena ne može biti gospodar svoga tijela… sve je to naposljetku urodilo plodom.“
„Jeste“, skeptično će sestra Rozarija, „samo postoji među tim podacima i jedan paradoks.“
„Kakav paradoks?“
„Hrvatska istovremeno ima i najnižu učestalost korištenja bilo kakvih kontracepcijskih sredstava. Debelo najniži prosjek u Europi!“
„Zar to također nije dobro, Rozarija? Katolička crkva je žestoki protivnik gumica, pjenica, pilula i drugih Sotoninih pomagala. A Hrvati su čuveni po svojoj odanosti vjeri.“
„Možda, Lucija, ali stvar je ipak matematički nelogična. Recimo, u zemljama sa snažnom katoličkom tradicijom, poput Italije ili Španjolske, bilježi se trostruko veći broj pobačaja nego u Hrvatskoj. Ili, uzmimo za primjer Nizozemsku, gdje je stopa abortusa relativno niska, ali ipak za 50 posto veća nego u Hrvatskoj. Tamo, međutim, preko 70 posto seksualno aktivnih žena koristi pilule protiv začeća, a u Hrvatskoj pilule uzima njih manje od 8 posto. Razumiješ, Lucija?“
„Ne razumijem.“
„Pa ispada da u Nizozemskoj ima razmjerno malo pobačaja zbog seksualne osviještenosti, dok ih je u Hrvatskoj još manje zbog seksualne neosviještenosti. Zar ti se to čini logično?“
„Što ustvari hoćeš reći, Rozarija?“
„Hoću reći sljedeće: ako navedene parametre uzmemo zdravo za gotovo – da je dakle u Hrvatskoj najniža stopa legalnih abortusa u Europi, a istovremeno i najmanje korištenje kontracepcije – jedini mogući rezultat jednadžbe je da se u Hrvatskoj rađa više djece nego drugdje.“
„A ne rađa se?“
„Ne, ne rađa se“, poentirala je sestra Rozarija. „Dapače, broj novorođenih stalno se smanjuje. Stopa nataliteta jedna je od najnižih u ovome dijelu svijeta!“
„Čekaj malo“, zbunila se sestra Lucija, „to bi onda značilo da Hrvatice i Hrvati imaju radikalno drugačije seksualne navike od ostatka čovječanstva?“
„Točno“, složila se sestra Rozarija. „Odbacimo li prekid snošaja kao nesigurnu kontracepcijsku metodu, to bi značilo da ovdje sve vrvi od popova i časnih sestara. Značilo bi da u Hrvatskoj nitko nikoga ne jebe!“
„Ali mi znamo da to nije istina!“ uznemireno će sestra Lucija. „Već samo iskustvo iz ovog samostana govori da…“
„Ispravno razmišljaš, mila“, umiri je sestra Rozarija. „Razumno je pretpostaviti da ovo nije zemlja celibata, to jest da se građanke i građani Hrvatske jebu s približno istim intenzitetom kao i pučanstvo u ostalim zabitima kugle zemaljske. Prema tome, uzmemo li sada u obzir sva tri parametra – i najnižu stopu abortusa, i najmanje korištenje kontracepcije, i sve manji broj rođene djece – ispada da je dobiveni statistički rezultat nemoguć!“
„Nemoguć?“
„Da, nemoguć!“
„Pa što se onda događa?“ uzvrpolji se sestra Lucija. „Kako je moguće da nema ni djece ni pobačaja, ako računamo da se bludne radnje odvijaju relativno redovito?“
„E, tu dolazimo na područje vjerske prakse…“, reče sestra Rozarija i napravi dramsku pauzu ubacivši u usta slasnu čokoladnu štangicu. Sestra Lucija učini isto, a uz to, trepćući od iščekivanja, dohvati sa stola bocu rashlađene vrbničke žlahtine te ulije po čašu sebi i cimerici. Družice u Kristu namignu jedna drugoj, kucnu se i isperu grla blagoslovljenom tekućinom.
„Pazi ovako“, započne sestra Rozarija kraće izlaganje. „Građanke Hrvatske koje ostanu trudne, a ne žele roditi, skanjuju se odlučiti za pobačaj koji im je zakonom omogućen uglavnom iz dva razloga. Prvi je snažna društvena stigma kojoj su izložene, a drugi, mnogo praktičniji, jest nedostatak liječnika koji bi takav zahvat obavili. Jesi li znala da više od polovice ginekologa u hrvatskim bolnicama odbija izvoditi abortuse? Zakon im to dopušta, jer se pozivaju na nešto što zovu ‘prizivom savjesti’, vele da im vjera brani poduzimati takve medicinske postupke.“
„Tih s prizvanim savjestima je tako mnogo?
„Jeste, pogotovo u nekim sredinama. Na primjer, u zagrebačkim bolnicama takvih je fanatičnih katolika među liječnicima više od dvije trećine. A u splitskome Kliničkom centru, od 22 uposlena ginekologa, njih 21 odbija obavljati pobačaje. Za razliku, recimo, od riječke ili pulske bolnice, gdje se ama baš ni jedan ginekolog ne poziva na ‘priziv savjesti’ i svi bez problema izvode abortuse na koje žene imaju zakonsko pravo.“
„Otkud tolike razlike? Zar je moguće da je u riječkoj i pulskoj regiji snaga katoličke vjere do te mjere usahnula?“
„Kulturološka tumačenja nemaju temelja. Najjednostavnije objašnjenje toga neobičnog fenomena ponudio je ravnatelj riječke bolnice. Rekao je – ja u svojoj bolnici ne toleriram privatne pobačaje! Shvaćaš, Lucija?“
„Čekaj malo“, zagrcnula se sestra Lucija, jer joj je gutljaj žlahtine otišao na krivu stranu. „Hoćeš reći da…“
„Da, to hoću reći“, klimnula je glavom sestra Rozarija. „Pobačaji se u Hrvatskoj uredno i masovno izvode, ali u tajnim, privatnim aranžmanima. I to uglavnom u državnim bolnicama, jer zakon ne dopušta da se izvode u privatnim ambulantama. A obavljaju ih mahom liječnici koji zbog ‘priziva savjesti’ odbijaju to činiti legalnim putem. Cijena pobačaja, ovisno o zdravstvenoj ustanovi, kreće se od dvije do četiri tisuće kuna. Keš curi direktno u džepove bijelih mantila. Zašto nešto činiti za redovnu plaću ako možeš ostvariti dodatni honorar?“
„Joj, pa to je obična korupcija!“ konsternirala se sestra Lucija.
„Ne obična, nego katolička korupcija, Lucija“, ispravila ju je sestra Rozarija. „Izgleda da imamo modelski primjer crkvenog morala u svakodnevnoj praksi: deklariraš se kao ljuti vjernik zato da bi mogao ilegalno zarađivati pare, i to na djelatnosti koju vjera najstrože osuđuje.“
„Znači, izvana skrušeni katolik, iznutra korumpirano govedo?“
„Otprilike. Ispada da je korupcija sastavni dio vjerskih sloboda. Odnosno da ona predstavlja samu suštinu hrvatskoga katoličanstva. Radi se o nekoj vrsti crne berze gdje se operira novčanim jedinicama u vidu pervertiranih ideala – što su snažnija religijska uvjerenja u službenome dijelu programa, to je izdašniji profitni priljev u ilegalnoj zoni. Šire promatrano, to je princip na kojem funkcionira ova država.“
„Statistički gledano, međutim, Hrvatska je lojalnija kršćanskim vrijednostima od Vatikana“, primijetila je sestra Lucija. „Ona bogomoljka Željka Markić i njena nabrušena falanga u ovoj zemlji ne bi trebali imati posla. Sve bitke u koje su se naumili upustiti već su dobivene.“
„Statistički gledano, ova zemlja je samostan u kojem svi glume da su časne sestre, poput tebe i mene“, dopunila je sestra Rozarija. „A ispod statističke ambalaže, zatječemo krv, znoj i kiretažu. I pritom su žene – radi gole pljačke i nasilja organiziranih pozivanjem na vjerske razloge – silom gurnute u područje bezakonja. Te su nesretnice živi dokaz lukavosti sistema: zakonom im je zajamčeno pravo na pobačaj zato da ga ne bi mogle zakonito koristiti. Kršćanstvo praćeno državnom logistikom osigurava idealne uvjete za nesputane zločine mačizma.“
„Sve u svemu“, reče sestra Lucija, „nisam još čula za bjedniji lanac hipokrizije.“
„Ni ja“, složi se sestra Rozarija. „S tim da me muči još jedna stvar.“
„Koja stvar?“
„Ako je Hrvatska katolička zemlja, a ispostavlja se da je to katoličanstvo lažno, zbog čega bi Hrvatska bila istinita?“
„Nemam pojma“, slegne ramenima sestra Lucija. „A malo sam i umorna od analize katoličke Hrvatske. Hajdemo mi na spavanje.“
„Slažem se“, klimne glavom sestra Rozarija.
Stanovnice samostana Svete Klare na brzinu dovrše ostatak žlahtine, klečeći odverglaju zdravomariju, a zatim bodro uskoče u krevet i ugase svjetlo.
„Polako, mila“, cijukne sestra Lucija u mraku, „gdje si navalila…“
„Ne brini“, šapne sestra Rozarija, „stavila sam prezervativ“.