Ovog aprila sam bio u Kijevu.
Baveći se svojim poslom imao sam mogućnost da proputujem dobar dio Evrope.
Za putovanje u Ukrajinu sam bio posebno nabrijan jer poslednji put neko od mojih bio je u ovoj ogromnoj zemlji prije skoro 60 godina.
Kažem niko od mojih jer početkom II Sv.rata moju baku, Ruskinju Ljubicu, su sa cjelom familijom Njemci istjerali iz sela nadomak Kijeva, a potom su ga spalili i sravnili sa zemljom.
Baka je završila u njemačkom koncentracionom logoru gdje se upoznala sa mojim dedom Mihajlom, Ličaninom iz okoline Plitvica.
Zajedno su pobjegli iz logora i naselili su se u vojvođansku ravnicu.
Ravnicu u kojoj me moja majka odlučila roditi, prije nego se trajno zaljubila u brdovitu Bosnu.
Teško da bi se njih dvoje smuvali, moji baka i deda, tih godina da nije bilo fašizma, i na neki, morbidan, način ratu treba da zahvalim svoje postojanje.
Toliko o emocijama….
Baka mi je pred polazak pokušala objasniti gdje su živjeli i gdje joj sada živi familija.
Pretražujući po nejasnim instrukcijama kartu i mjesta bio sam na trenutak obeshrabren veličinom zemlje i gomilom mjesta koje imenom liče jedni na druge.
Kad sletite na mali i neugledni Kijevski aerodrom još uvijek nemate predstavu o veličini Kijeva. Ali već na prilazima gradu pred vama se otvara nešto ogromno, golema naseobina za preko 4, 5 miliona stanovnika koji žive sa obe strane velikog Dnjepra.
Kijev je jedan od najstarijih gradova Istočne Evrope i srušen je i obnavljan nebrojeno puta.
No, i pored toga prelijep je i poseban.
Ulice su ogromne i glavnu ulicu sa svih strana okružuju bujne krošnje kestenja pod kojim se skupljaju mladi ljudi-uglavnom sa bocama piva.
Okupljanja počinju pred zalazak sunca i traju do dugo u noć, sve uz ulične svirače koji cjeloj priči daju poseban štih. Nije sad da je to neka latino atmosfera ali je bučno i veselo u svakom slučaju.
Na početku mi se ovo činilo strašnim, da mladi tek tako piju i puše po ulicama ali brzo shvatis da je to jednostavno njihov način života i postane ti simpatično. I da, više djevojaka nego muškaraca konzumira pivo, koje je btw. vrhunsko.
Žene su prekrasne, ali prekrasne i kad hodas ulicama kao da ides nekom improvizovanom modnom pistom…ne pretjerujem.
Kafići i kafane su prepuni, cjene su pristojne-porcije su male.
Nargila se puši regularno kao dio ponude u većini kafana, konobari su vrlo vješti u raspuhivanju uglja i mirišljavi dim voćnih duvana brzo ispuni prostor…brzo sam shvatio zašto se konobarima oči neobično cakle.
Vina su odlična i cjene su pristojene, nisam ih vidio u ponudama naših vinarija i veoma ih preporučujem. Crvena su delicious, crvena kao krv i gusta su toliko da tekućina jedva i polako silazi sa nepca…e, kad se samo sjetim.
Kijev je centar Pravoslavlja, to nisam znao, i srpska kultura ima veoma jake veze sa ovim gradom . Jedan broj crkava je pod zaštitom UNESCA i zatečeni ste njihovom ljepotom. Pečersku Lavru morate vidjeti ako se ikada dočepate obala Dnjepra.
Pored crkava tu je i veliki broj parkova i muzeja. Spomenika iz sovjetskog perioda je mnogo i najpoznatiji je Majka domovine, spomenik napravljen nakon 2 Sv. rata koji je poslije Kipa Slobode najveći spomenik na planeti. Samo mač u ruci ove statue je težak desetak tona.
I ovdje prestajem da opisujem..jer kao što Jinx kažu, treba stati kad je najbolje
Imao sam samo jedan lijep dan u Kijevu, ostale je padala kiša, i iskoristio sam ga fotografišući veliki dio znamenitosti ovog ljepotana.
Nadam se da će vam ove fotografije barem djelom dočarati Kijev….
Tekst je objvljen na blogu B 92 09.06.2008.