Prošle sedmice su gradovi gorili u Bosni i Hercegovini, piše za britanski Guardian slovenski filozof Slavoj Žižek, a prenosi Fena.
Sve je počelo u Tuzli, gradu s većinski muslimanskim stanovništvom. Zatim su se protesti proširili na prijestolnicu, Sarajevo, i Zenicu, ali i Mostar, domu velikog dijela hrvatskog stanovništva, kao i na Banja Luku, prijestolnicu većinski srpskog stanovništva u BiH.
Hiljade bijesnih demonstranata okupirali su i zapalili vladine zgrade. Iako se situacija zasad smirila, u zraku je ostao osjećaj zategnutih tenzija.
Ovi događaji doveli su do širenja teorija zavjera (poput one da je srpska vlada organizovala proteste kako bi svrgnula bosansko liderstvo), ali bi ih trebali ignorisati jer je jasno da, ma šta god stajalo iza toga, očaj demonstranata je istinski. Neko bi došao u iskušenje da parafrazira čuvenu frazu Mao Ce-Tunga: u Bosni je veliki haos – situacija je odlična, piše Žižek.
Zašto? Zato što zahtjevi demonstranata ne mogu biti jednostavniji – zaposlenje, pružanje prilike za pristojan život i okončanje korupcije – ali, oni su mobilizirali narod u BiH, zemlji koja je, u posljednjoj deceniji, postala sinonim za surovo etničko čišćenje.
Prije sadašnjih, jedini masovni protesti u BiH i drugim bivšim jugoslovenskim zemljama su bili vezani za etničke i vjerske strasti. Sredinom 2013. godine, dva javna protesta su organizovana u Hrvatskoj, zemlji koja proživljava veliku ekonomsku krizu, visoku stopu nezaposlenosti i duboki očaj. Sindikati trgovaca pokušali su organizovati skup u znak podrške za prava radnika, a desničarski nacionalisti formirali su protestni pokret protiv upotrebe ćirilice na javnim zgradama u gradovima s manjinskim srpskim stanovništvom.
Prva inicijativa okupila je stotinu osoba na trgu u Zagrebu, a druga je mobilizirala više stotina hiljada, kao i raniji fundamentalistički pokret protiv istospolnih brakova.
Hrvatska je daleko od toga da bude iznimka: od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do Izraela, od centralne Afrike do Indije, novo mračno doba je na pomolu, dok etničke i vjerske strasti eksplodiraju, a vrijednosti stečene u doba prosvjetiteljstva polako nestaju. Ove strasti su vrebale u pozadini sve vrijeme, ali ono što je novo jeste otvorena besramnost kojom se razmeću.
Pa šta sad treba da uradimo? Mainstream liberali nam govore da se moramo ujediniti iza svih liberalno-demokratskih agendi kulturne tolerancije kada su osnovne demokratske vrijednosti ugrožene i moramo spasiti što se spasiti može i ostaviti postrani snove o radikalnijoj društvenoj transformaciji. Rečeno nam je da je naš zadatak jasan: moramo birati između liberalne slobode i fundamentalističke represije.
Međutim, kada nas se pobjedonosno upita (čisto retorička) pitanja kao što su “Da li želite žene isključiti iz javnog života?” ili “Da li želite da svaki kritičar religije bude kažnjen smrću?”, ono što bi nas trebalo učiniti sumnjičavim jeste očiglednost odgovora.
Problem je što je prije dugo vremena jedan takav pojednostavljeni liberalni univerzalizam izgubio nevinost. Sukob između liberalne popustljivosti i fundamentalizma je u konačnici lažni sukob – začarani krug dva pola koji proizvode i nadilaze jedan drugi.
Ono što je Max Horkheimer 1930-ih godina govorio o fašizmu i kapitalizmu (da oni koji ne žele kritički govoriti o kapitalizmu, trebali bi šutjeti o fašizmu) trebalo bi se primijeniti na današnji fundamentalizam: oni koji ne žele kritički govoriti o liberalnoj demokratiji, trebali bi šutjeti o vjerskom fundamentalizmu.
Reagirajući na karakterisanje marksizma kao “islama 20. stoljeća”, Jean-Pierre Taguieff je napisao kako islam postaje “marksizmom 21. stoljeća”, zalažući, nakon pada komunizma, svoj nasilni antikapitalizam.
Međutim, može se reći da nedavni preokreti muslimanskog fundamentalizma potvrđuju staru misao Waltera Benjamina da “svaki porast fašizma bude svjedok neuspješnoj revoluciji”. Drugim riječima, porast fašizma je ujedno neuspjeh ljevice i istovremeno dokaz da postoji potencijal za revoluciju, nezadovoljstvo, koje ljevica nije bila u stanju mobilizirati.
Zar se isto ne odnosi na sadašnji takozvani “islamofašizam”? Zar uspon radikalnog islamizma nije direktno proporcionalan sa nestankom sekularne ljevice u muslimanskim zemljama?
Kada je Afganistan predstavljen kao jedna krajnje islamistički fundamentalna zemlja, koja je prije 40 godina bila zemlja s jakom sekularnom tradicijom, uključujući moćnu Komunističku partiju koja je preuzela vlast nezavisno od Sovjetskog Saveza?
Sa ovom pozadinom bi trebalo shvatati posljednja dešavanja u BiH. Na jednoj od fotografija sa protesta, možemo vidjeti kako demonstranti mašu sa tri zastave, jedan pored drugog: bosanskom, srpskom i hrvatskom. Time izražavaju da žele ignorisati etničke razlike.
Ukratko, suočavamo se sa pobunom protiv nacionalističkih elita: bosanski narod je konačno shvatio ko mu je istinski neprijatelj – ne druge etničke grupe, nego njihovi vlastiti lideri koji se pretvaraju da ih štite od drugih. Kao da je stari i mnogo zloupotrebljivani moto iz Titovog vremena “bratstvo i jedinstvo” ponovo postao stvaran.
Jedna od meta demonstranata je bila administracija Evropske unije koja nadgleda stanje u BiH i sprovodi mir između tri nacije i pruža značajnu finansijsku pomoć kako bi država funkcionisala. Ovo se može činiti iznenađujućim jer su ciljevi demonstranata slični kao ciljevi Brisela: prosperitet i okončanje i etničkih tenzija i korupcije. Međutim, način na koji Evropska unija upravlja Bosnom dodatno podstiče podjele – sarađuje sa nacionalističkim elitama kao svojim privilegovanim partnerima i posreduje unutar njih.
Ono što bosanski protesti potvrđuju je da niko ne može istinski prevazići etničke strasti nametanjem liberalne agende – ono što je ujedinilo demonstrante je radikalni zahtjev za pravdu. Naredni i najteži korak je da se protesti organizuju u novi društveni pokret koji ne pridodaje pažnju etničkim podjelama i organizacija daljnjih protesta. Da li bi mogli zamisliti scenu ljutih Bosanaca i Srba kako zajedno demonstriraju u Sarajevu?
Čak i ako protesti postepeno izgube na intenzitetu, oni će ostati iskra nade, nešto poput neprijateljskih vojnika koji se udružuju u rovovima nakon okončanja Prvog svjetskog rata.