Počelo je u Tuzli. Grad se nalazi u BiH. U njemu nitko od građana nema posla pa su krenuli na ulice i vjerovali kako će urlicima otjerati razbojnike koji ih drže za vrat. Njima su se pridružili klinci koji su zapali nekoliko kontejnera i zgrada. Nakon kraćeg vremena masa je razbila mračinu u Zenici i Sarajevu, toplo je bilo i u Mostaru. Beha proljeće, rekli su politički analitičari.
Mi, Hrvatice i Hrvati, zapanjeno smo buljili u naše teve ekrane. Tuzla, Zenica, Mostar, Sarajevo… Ej, ti su nam gradovi blizu a gore poput Bagdada? Šta se dogodilo u glavama naših susjeda? Policajci premlaćuju djecu, ubacuju ih u marice, zatim ubijaju boga u njima…
Baš smo se čudili, mi građani smrznute nam Hrvatske. Šta oće taj bijesni narod? Oni bi jeli? Oni bi posao? Oni bi da zločinci ne vladaju njihovim životima? I mi bi jeli, i mi smo bez posla pa se ne deremo. Ne deremo se zato jer smo u Evropi i zato jer smo civilizirani. Ne mogu nas naši gospodari toliko tucati koliko mi možemo gutati.
Dok su gradovi gorjeli narod koji se valjao ulicama odmah bi podijeljen na “gladne”, oni su dobri jer samo viču, i “huligane”, zle momke koji ruše sve pred sobom, pljačkaju prodavaonice i pale velike zgrade. Jebeni “huligani”, misle u sebi “gladni”, ako sve zapale bit ćemo još gladniji. Jebeni “gladni”, misle u sebi “huligani”, kako ćemo gospodare uznemiriti ako im ne zapalimo dvorce.
Srećom, narodu samo treba razvaliti glavu i prebiti djecu, odmah on k sebi dođe. “Gladni”, sretni sa maskama na licu punom parom krče ruševine, ipak su dobili posao. “Huligani” se žale jer ih je policija pendrečila gotovo do smrti, ali, nema veze. Ipak je dobar osjećaj, dobar, kad jednom u životu plamenom koji para nebo obasjaš rupu u kojoj rikavaš.
Čitava ova vatrena priča izazvala mi je fibrilaciju atrija tek kad sam u Mostaru ugledala našeg vječno uspavanog premijera. Zašto se probudio naš Snjeguljac? Pred samo nekoliko dana Gorski kotar je, to je u Hrvatskoj, okovan ledom stenjao bez struje, vode, lijekova i hrane. Milanović nije s prvim pahuljama snijega osvanuo među izbezumljenim Goranima.
Što Mostar, grad u susjednoj nam zemlji, ima a Gorski kotar nema? Mostar ima Hrvate koje premijer mora smiriti da se ne bi uznemirili. Gorski kotar, to već danima gledamo, ima Hrvate koji se nikad neće uznemiriti.
Prijateljica je vidjela na teve kako jedan demonstrant u nekom od zapaljenih gradova nosi transparent, Nećete nas jebati, nismo mi Hrvati. Vrijeme, šmrkovi, suzavac, meci i pendreci pokazat će im da su i oni Hrvati.
Uostalom, šta fali nama Hrvatima? Šta fali našem premijeru vatrogascu koji gasi plamen u tuđoj zemlji dok mu vlastitu ždere plamen? Ništa mu ne fali jer hrvatski plamen neće požderati njega nego nas. Blago premijeru koji vlada hrvatskim Hrvatima. U svakome od nas čuči vatrogasac koji šmrkom vitla i kad snijeg pada.
Samo me jedan dan grijao beha plamen. Opet lažna uzbuna na ovim našim prostorima. Ili… Možda… Ipak…
Tekst je preuzet sa bloga autorke