Veliki Federico Garcia Lorca ohrabrio
je ničeance nadom u pesimizam:
“Optimizam je svojstven samo dušama koje ne vide bujicu suza oko nas…” Ko su oni
u Bosni i Hercegovini koji su svaku suzu unaprijed proglasili patetikom, kako
ih ni na koji način ne bi dotaknuo nastavak Lorkine sentence: “… suza za koje
postoji lijek”?
To su oni koje imenujem dejtonskim nacionalistima, smještajući u
taj bosanskohercegovački neologizam birokraciju lude države koja živi svoj svakodnevni, povlašteni život, ne
primjećujući svakodnevnicu pauperiziranog mnoštva,
to patetično siromaštvo, taj goli život. Ne smiju primijetiti. Primijetiti
znači suočiti bijedu svoje političke filozofije (“ko je šta jamio, jamio”) sa
filozofijom bijede. Suočiti se sa ispraznošću njegovanog, manekenskog
optimizma. A taj optimizam hoće da bude viđen, a ne da vidi. Bujicu suza za koje postoji lijek. Zato
sam protiv optimizma: političkog, ekonomskog, kulturnog, religijskog, protiv
svake vedrine u koju nas iz kleptokratske ugode utjeruju naši novi idoli, dejtonski zajedničari, etičari novog
bosanskog poretka. Poričem bilo kakvu vrijednost te zajednice. Poričem njen
moral. Ja sam amoralan. (Helmuth Plessner u rukopisu Granice zajednice. Kritika društvenog
radikalizma, istražujući «moral gospodara» i «moral zajednice» piše: «Suočen sa problemom svog moralnog
opravdanja, jak pojedinac ne ume da se snađe – tu prestaje njegova naivnost.
Poricanje morala je jedini izlaz koji mu preostaje da bi se barem ravnopravno
suprotstavio tumačenjima savjesti koja je stvorila masa izopštenih svojom
etikom obaveza zajednice.») Iz očajničke imoralnosti pljujem na dejtonski optimizam i razvijam
strategiju plemenitog pesimizma. Ugroženom građaninu samo je to ostalo. Ili
pristati na optimizam. Na trijumf dejtonske masonerije i konačni poraz univerzalnih
vrijednosti. Ne mogu pristati na optimizam zajednice koja se pokreće na organizirane
nacionalističke predrasude.
Ulaganje optimizma u nemoguću dejtonsku
instalaciju je gradacija naše agonije na najgori mogući način – ustavna i
navodno opća društvena reforma i socijalni progres “evropske Bosne i
Hercegovine”, “briselske Bosne i Hercegovine”, “jedine moguće Bosne i
Hercegovine”, figuriraju u jeziku kao
realnost, ustvari, ne dešava se ništa toliko važno da bi mogli izbjeći pučku
ocjenu koja umrtvljuje potencijale – spasa nam nema, propasti nećemo! Ima li
goreg društvenog ambijenta od ovoga koji izražava sumorna retrodosjetka? Nema. Zato
sam za potrebe istraživanja odnosa optimizam – pesimizam u dejtonskoj nezajednici izabrao šopenhauersko-ničeanski pristup.
Takva apriorna filozofska ograda podrazumijeva da je ulazak u tekst
utemeljen na uvjerenju kako pesimizam kao oblik prevrednovanja vrijednosti može
izvući Bosnu i Hercegovinu iz agonije dejtonske države, pa je,
uzročno-posljedično, svako ulaganje pameti u dejtonsku konstrukciju buđenje iracionalnog
optimizma koji sprečava razvoj autentičnog postdejtonskog optimizma
zasnovanog na pesimizmu u mogućnost preinake dejtonske države.
Prije deset godina, tačnije krajem
2003. u dnevnom listu Oslobodjenje mogli
smo pročitati ocjenu Norberta Wintersteina, tadašnjeg predsjedavajućeg Komisije za izradu
statuta grada Mostara, da su “odbacili stav da se Dejtonski sporazum ne može
mijenjati”. To je bio ohrabrujući znak jer je upućivao na produciranje
političke volje koja ne vjeruje u dejtonsku konstrukciju države kao uspješnu za
građanske interese. To je bila dobra vijest, ali proces transformacije
dejtonskog političkog poretka zaustavljen je agresivnim djelovanjima
nacionalističkih elita Sarajeva, Banjaluke i Mostara, pa smo deset godina
poslije u agoniji u kojoj se ne nazire kraj loših vijesti. Produkcija loših vijesti naša je
zagarantirana budućnost ako ne dodje do konsenzualnog prevladavanja Daytona.
Prethodni uvjet za to prevladavanje,
uvjet svih uvjeta je rađanje novog mišljenja u intelektualnoj javnosti
Republike Srpske, mišljenja koje računa na mogućnost izgradnje BiH i u
drugačijoj političkoj konstituciji od one koju poznajemo kroz dualni dejtonski
poredak.
Kada se u javnom prostoru unitarnog
bosanskohercegovačkog entiteta pojave ideje o mogućnosti izgradnje bolje
političke zajednice u Bosni i Hercegovini kroz drugačije ustavne aranžmane od dvojne
suentitetske budalaštine, javni prostor BiH konačno će biti obogaćen
nedostajućom varijablom potrebnom za stvaranje društvenih uvjeta u kojima je
preinaka patološke društvenosti moguća.
Bez tog intelektualnog zamaha, nećemo
doći u poziciju zbiljskog rješavanja teških pitanja. Izostanak takve debate u RS-u, samo ide u korist nekolicine
nitkova koji vladaju svim našim ljudima, prodajući im njihovu bijednu
egzistenciju kao Nametnutu Vječnost
koju boje bojama optimizma: ah, kako je divno biti Bošnjak i imati svoju državu
u sarajevskoj kotlini, ah, kako je divno biti Hrvat i imati svoj
etnohercegovački kroatocentrični entitet, ah, kako je divno biti Srbin i imati
Republiku Srpsku. Neinformirani građani Bosne i Hercegovine pristaju na ovaj
etnički redukcionizam koji će u konačnici od Bosne i Hercegovine za koju godinu
napraviti tri Sjeverne Koreje: doručak korijenje, ručak kora s drveća, večera
lišće. U svojoj naciji, u svojoj uništenoj zemlji, s korovom u ustima.
Bitno je da se Dayton ne dovodi u pitanje. Onaj Dayton koji
je prva dovela u pitanje u samom Daytonu srpska politička elita iz Bosne i
Hercegovine. Ovo je poziv da srpska politička i intelektualna elita kao
dominantna elita u RS-u, ponovo dovede u pitanje dejtonsku strukturu, ne
dovodeći u pitanje našu zajedničku državu Bosnu i Hercegovinu. Ne postoji bolja
struktura za Bosnu i Hercegovinu i za sve njene građane od one koja će doći
prevazilaženjem šizofrene dejtonske napetosti. Kako to prevazilaženje nije
moguće bez odluke građana koji žive u RS-u, otvaranje debate u javnom prostoru
RS-a o ovom teškom pitanju nadaje se kao
početak spašavanja svih nas zajedno.
U suprotnom, kroz ponavljajuće
nacionalističke diskurse, dejtonska citadela
opirat će se odlasku u svlačionicu povijesti, iako iz nezavisnih
istraživačkih i akademskih centara pristižu razložne argumentacije u prilog
abdikacije dejtonskog modela, jer “nemoguće je da se BiH pridruži EU-u s
Ustavom kakav je propisao Dejtonski sporazum. Potpuno je neprihvatljivo,
neefikasno i preskupo za evropske standarde postojanje 280 ministarstava u BiH.
Bez promjene Ustava BiH, državne strukture i svega ostaloga, nastojanje da se
uđe u EU je samo gubljenje vremena…”
Ovako je, u razgovoru za
bosanskohercegovačke medije, također prije deset godina ( a sa golemom svrhom
koristim informacije od prije deset
godina kako bih naglasio da se za jednu deceniju ništa nije promijenilo,
da opijeni etničkim suverenitetima
suvereno stojimo u mjestu) govorio profesor Colin Irvin, s belfastskog
univerziteta Queen’s, precizno detektirajući laž političkog nastojanja
da se uđe u evropske integracije sa političkim sistemom koji je s onu stranu
bilo kakvih integracija.
Naš dejtonski state je globalna država u lokalnom opticaju, konstituirana
kao politički proizvod međunarodne zajednice pod egidom SAD-a.
U globalnoj državi uređenoj kao zbir
eksperimentalnih procedura neoliberalizma i unutrašnjih političkih volja
sklonih etničkoj podjeli nemoguće je konstituirati državu koja će na temeljima
“razložnog pluralizma” postati uzoran servis svojim građanima. Razlog
je jednostavan: dejtonska država implicira negaciju svakog pojedinačnog
građanskog prava u ime nacionalnog interesa koji je, što je najpogubnije, samim
tim što negira građanski interes, s onu stranu nacionalnog interesa!
Kako je ovo osjetljiv trenutak u
kojem protivnici stvarne promjene dejtonske paradigme u mom stavu žele vidjeti bošnjački unitarizam, moram
ih razočarati: ja sam čisti outsider,
s onu stranu bilo kakvog interesa te vrste. To znači – ako se ovaj pristup
hendikepira i degradira etničkom argumentacijom, onda onaj ko to radi ne
uvažava argumente mišljenja već u dijalog ulazi s unaprijed pripremljenim
argumentima mitskog. S mitom je nemoguće voditi razumnu konverzaciju.
Zato bih htio da se ovaj tekst razumijeva
kao uvjerenje jednog mislećeg bića koje je izabralo da bude outsider, uvjerenje da je nemoguće
dejtonsku državu prevesti u svijet zrelih demokracija. Društveno biće dejtonske
države proizvodi društvenu svijest koja priječi prelazak iz zatvorenih
monoetničkih koncepcija u dobru zajednicu Bosnu i Hercegovinu.
To što smo obasuti argumentacijom
kako je završena dejtonska faza države i kako smo ušli u eurofazu, u evropsku
fazu institucionalizma, podvala je dejtonskih nacionalista i njihovih
zabrinjavajuće površnih mentora iz međunarodne zajednice, uvjerenih da će evropski zakoni europeizirati zemlju
čija je politička i pravna struktura zasnovana na etničkom aparthejdu. Upravo
je obrnuto: takva konstitucija države uz inflatorno simulakrijsko proizvođenje
evropskih zakona samo proizvodi onu vrstu statičnosti koju sam već izrazio agonizirajućom
dosjetkom – spasa nam nema, propasti nećemo.
Ključni razlog našeg zajedničkog neuspjeha upravo je
u konstituciji države koja je omogućila vladavinu najgorih. To su famozni
dejtonski nacionalisti ili lažni realisti. BiH je iz faze hranjenja dejtonskog nacionalizma etničkim nacionalizmima
uskočila u novo doba: sada dejtonski nacionalizam hrani etničke nacionalizme!
Dejtonskim nacionalistima, odnosno lažnim realistima, falsifikatorima
demokratije, manipulatorima upravljanja… ti
nacionalizmi potrebni su kao pogonsko gorivo za opstanak na vlasti i dalju
produkciju političkog sistema koji najgorima omogućava pripadnost eliti koja donosi odluke. Zatim se
najgori pozivaju na interes svoga naroda kako bi i dalje nastavili promociju
svojih sebičnih kastinskih interesa kroz hiperdominaciju lažne politike.
Dejtonski sporazum, koji je samim
sobom oblik političke korupcije, omogućio je produkciju vlasti u kojoj je
izvršen moralni obrat: umjesto da
političari budu sluge naroda, narod je sluga svojih političara. Etos je prognan iz političkog svijeta dejtonske
Bosne, čime su faktički stvoreni uslovi za jednu autentičnu antipolitiku koja se producira kao
politika. Tako se živi u zemlji koja favorizira uspon beznačajnosti.
Beskrajna produkcija različitih nivoa
vlasti, dejtonski hiperinstitucionalizam koji ustvari znači hiperprodukciju
ministara, zamjenika, sekretarica, automobila, mobitela i slično ( što
potvrđuje stav da dejtonska država postoji radi birokracije) blokira bilo kakvu
mogućnost promjene osim promjene koja je ustvari nestvarna. To je virtualna
promjena ili preciznije kazano kao
promjena.
Šta uraditi da bi građani BiH dobili
razumno decentraliziranu državu, a ne birokratskog mastodonta na malom
prostoru? Elementarno poznavanje političke ekonomije omogućuje uvid u
agonozirajući zaključak: dejtonska država objektivno ne može proizvesti novu
vrijednost.
Da budem precizniji, može, ako će BiH
ponuditi svijetu novu ekonomsku teoriju i zaštititi je kao svoj vitalni
intelektualni brand. Ta “postmodernistička” teorija podrazumijeva da se birokracija
tretira kao nova vrijednost, kao novi oblik tržišne ekonomije koji proizvodi
višak vrijednosti! Govorim dakle o perpetum
mobile. Nova bi bosanska ekonomska teorija mogla biti sjajan, originalan
doprinos dejtonske države zamahu političke ekonomije.
Ironija je apsolutno dozvoljena jer
građani Bosne i Hercegovine žive u ironijskoj
državi i mogu je deironizirati
tek ako će je proizvodnjom ironije učiniti krucijalno nemoćnom, baš toliko da
se prekoetnički kompromis etničkih elita o promjeni političke arhitekture
zemlje nadaje kao najneočekivanija izvjesnost.
Ovaj nevjerovatan iskorak dejtonska
država samom svojom konstitucijom omogućava – to je krucijalno nemoćna zajednica! – jer je
eksperimentalna država na koju jednaka prava polaže ko god hoće, odakle god
dolazi, čak i ako nije obuhvaćen gabaritima dejtonskog Levijatana. To znači da
u hiperetnički prostor dejtonskog pandemonijuma može intervenirati i
izostavljeni subjekt, ironijom naoružano građanstvo. Kako taj subjekt nema
nikakvu odgovornost spram dejtonske proizvodnje države, povijesno povlači
najveći kapacitet odgovornosti za uništenu zajednicu, tako što će raditi na
njenom prevladavanju. Iz ugla filozofije
prava, dejtonska država nema pravo sankcionirati građanstvo u nastojanju da prevlada
dejtonsku državu! Građani su renegati (otpadnici) dejtonske države, na isti
način na koji je to bio Karl Kautzki u odnosu na nasilnički, revolucionarni
socijalizam! A dejtonska birokracija (kao i boljševička) želi da zatomi
građanski aktivitet.
On se u anarhičnom, neuređenom svijetu
Dejtonije najdjelotvornije iskazuje kroz građanske pobune: kroz odbranu prava Banjalučana
na park, kroz zahtjev za upis u građanstvo tek rođenih, kroz mrežno povezivanje novih
generacija radi nekog budućeg proljeća… No, da bi oni koji nisu
predstavljeni, stigli u političko polje, građanstvo kao (ne)revolucionarno
mnoštvo i građani kao individualni subjekti moraju se suočiti sa jednim od najvećih
životnih izazova. Donošenjem odluke. O građanstvu kao načinu života, građanstvu
kojega ne zanimaju limiti države koja ih uopće ne benda, građanstvu koje ne
zanima nacija, građanstvu koje se kad-tad mora pojaviti, uvjereno da za bujicu
suza oko nas postoji lijek.