Najprije su došli po pedere – rekao bi znameniti njemački pastor Friedrich Gustav Emil Martin Niemöller, da se rodio hiljadu kilometara jugoistočnije i stotinu godina kasnije. Najprije su došli po pedere, ali nisam se bunio jer nisam bio peder – napisao bi danas pastor Niemöller na početku svoje glasovite i bezbroj puta citirane, a upravo nikad dovoljno puta ponovljene pjesme.
Čuvene stihove “najprije su došli po komuniste, ali nisam se bunio jer nisam bio komunist”, njemački je pastor napisao nakon Drugog svjetskog rata, sa strašnim iskustvom koje je bilo posve njegovo, privatno.
Bio je među egzaltiranim nacionalnim romanticima koji su 1933. oduševljeno dočekali Hitlerov uspon na vlast, vidjevši u njemu nadu za kršćansku Njemačku, nagriženu rastućim ateizmom kojega su dvadesetih širili socijaldemokrati i komunisti. Vrlo brzo shvatio je duboko protukršćansku narav novog režima, usprotivivši se nacifikaciji njemačke Protestantske crkve osnivanjem opozicijske Konfesijske crkve. Čak i tada, kao protestantska opozicija Hitleru, dijelio je, međutim, popularne antisemitske stavove svoga doba, izrugujući se prevrtljivosti i slaboj vjeri židova što su tih dana prelazili u kršćansku vjeru. Shvatit će na kraju i njihove motive, ali ovaj put na teži način: zbog “protudržavnog djelovanja” i sam će završiti u koncentracionim logorima Sachsenhausen i Dachau, gdje će svjedočiti mučnom raspadu svih svojih uvjerenja. Na slobodu će izaći tek nakon sedam godina, koji dan pred kapitulaciju Trećeg Reicha, kad u logor uđu Amerikanci.
Strašno je važna ta činjenica, jer kad pastor Martin Niemöller piše kako se nije bunio ni “kad su došli po komuniste”, ni kad su došli “po socijaliste”, ni kad su došli “po sindikaliste” – i kako na kraju “nikoga nije bilo da se pobuni kad su došli po njega” – on te potresne stihove ne ispisuje kao retoričku, dobro promišljenu i efektnu opomenu, već kao tragičnu autobiografiju: kao vlastito, proživljeno i preživljeno iskustvo.
Strašno će ta činjenica biti važna svakome tko se u sljedećih sedamdeset godina bude zatekao u vlastitom toplom konformizmu, gledajući kako u susjedstvu “odvode komuniste”. “Komunisti” iz Niemöllerove pjesme su, jasno, metafora – i to točno onoliko koliko to u njegovom iskustvu nisu bili. Najzad, jednako će se u toj metafori prepoznati oni čije će susjede kasnije odvoditi i sami, vrlo dakle nemetaforički i stvarni komunisti: prepoznat će se tek kad na kraju pjesme dođu i po njih.
Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora citirali svih tih sedamdeset godina, do dana današnjeg, svaki put kad su metaforički SS-ovci nemetaforičkim susjedima pozvonili na vrata. Da nije tako, ne bi riječi njemačkog pastora bile toliko često citirane uzalud.
Strašno je ta činjenica stoga važna i ovdje, danas, punih osamdeset godina nakon što je Martin Niemöller onako oduševljeno dočekao Hitlerov dolazak na vlast. I svaki pak put kad pomislite da je ta usporedba pretjerana, valja se sjetiti da je i tih ranih tridesetih jednako pretjerano zvučala vrlo bliska budućnost. Pastor Niemöller nama se, naime, ne obraća iz njemačke trideset treće, niti iz europske četrdeset šeste – on nam svoje stihove uvijek javlja iz naše budućnosti. Danas, mi ga tako čitamo iz dvije hiljade dvadesete, ili dvije hiljade pedesete, ali iz svoga vlastitog, a ne iz njegova iskustva. Iz vremena dakle kad se više nećete pitati kome to na vratima zvono zvoni: vama zvoni.
Najzad, referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene nije prvi stih Niemöllerove pjesme. Prvi stih pročitali ste sad već prilično davno, onih dana kad ste pojačavali televizore dok su vam odvodili susjede Srbe. Niste se, naravno, bunili, jer Bogu hvala niste Srbi. Ne bunite se tako ni danas, jer niste homoseksualci. Vi ste onaj muškarac ili žena što će biti zaštićeni Ustavom i zakonom – Hrvati, katolici, zdravi heteroseksualci. Većina.
Topla, ugodna većina.
Baš kao što je pripadnik većine bio, jebiga, i Friedrich Gustav Emil Martin Niemöller – čisti, arijevski zdravi heteroseksualni Nijemac, iskreni protestant, uvjereni antisemit i antikomunist. Prije nego što je otkrio kako se čovjek – onog trenutka kad pristane na slobodu definiranu neslobodom drugoga – upisao u manjinu, čijom će se neslobodom jednako sutra mjeriti sloboda njegova apstraktnog većinstva i legitimitet njegovih tamničara.
Jednostavno, ne postoji ljudsko biće koje ne pripada nekoj manjini, priroda je ljudska manjinska, i cijelo je veličanstvo toga bića u njegovoj manjinskoj naravi. Kao što ne postoji totalitarna ideja izvan koncepta većine: nikad njena ambicija nije bila zaštititi većinu od manjine, već vladati većinom u njeno ime, strahom od manjine.
Nikad u životu nećete stoga biti toliko u krivu kao kad mašući većinskom legitimacijom pristanete na teror u svoje ime. Niste o tome, naravno, nikad razmišljali, ali i vi ste manjina. Skladno poredana masa u kojoj stojite tako poslušno, uvjereni da ničim iz nje ne stršite, tek je naime dugačak – red.
Na grub način to su, na primjer, shvatili oni heteroseksualni Hrvati katolici, koji bi sutra bez mnogo razmišljanja na referendumu zaokružili “za” brak kao zajednicu muškarca i žene, a koji iz bilo kojeg razloga ne mogu ili ne žele imati djecu. Takvi, jalovi i posve beskorisni za opstanak većine, odjednom su se našli upisani u metaforičke homoseksualce, iz reproduktivnog tumačenja čovjeka i obitelji podjednako besmisleni kao i pederi i lezbijke, ali i kao svi koji ne ispunjavaju jedinu – ne temeljnu, već jedinu – funkciju obitelji, u društvu dakle samohranih roditelja, razvedenih, ili udovica i udovaca, ukratko svih koji za svoju većinsku legitimaciju nemaju i većinsku funkciju.
I odjednom, eto i njih u manjini. Odjednom, eto onoga Niemöllerovog Gestapoa kako zvoni i na njihova vrata.
I dalje mislite da ste većina? Razmislite još jednom. Hoćete li biti većina kad ista totalitarna prethodnica bude tražila zabranu abortusa ili umjetne oplodnje? Mislite li da će im za sedamsto pedeset hiljada potpisa za taj referendum nedostajati vaš? Mislite li zaista da će im nedostajati vaš potpis kad sutra budu raspisivali referendum za smrtnu kaznu, ili izgon Roma, ili recimo eliminaciju mentalno hendikepiranih, sakatih, bolesnih, starih i nemoćnih, uopće svih koji – baš kao i homoseksualci ili jalovi heteroseksualci – nemaju društveno legitimiranu aktivnu funkciju?
Pretjerujem? Naravno. Baš kao što bi Martin Niemöller pretjerivao da je svoje stihove pisao trideset druge kao opomenu, umjesto četrdeset šeste kao tragično iskustvo. Koncentracioni logori za nearijevce, za Židove, Rome, homoseksualce ili mentalno hendikepirane?! Unglaubliche Absurdität! U besmislenost takvih pretjerivanja pastora Niemöllera nije tada uvjeravao nekakav građanski aktivist ili novinski kolumnist: na audijenciji u Berlinu 1932. godine u to ga je, svečano se zaklinjući svojom čašću, uvjeravao sam Adolf Hitler.
Ako takva budućnost i dalje ne izgleda osobito vjerojatnom, ostanimo u sadašnjosti. Tu su stvari razmjerno lako provjerljive: jednako je u toj sadašnjosti cilj ambicioznog čišćenja Njemačke bio očuvanje zdrave, reproduktivne većine kao tradicionalne vrijednosti i – možda najvažnije – prirodnog poretka stvari.
Pogledajmo kako stvari stoje s obitelji kao tradicionalnom vrijednosti: živimo na prostoru u kojemu su se još naše bake udavale u dogovorenim ili barem društveno – ako vam je već mrska riječ “klasno” – prihvatljivim brakovima, u kojima je ljubav, ako je uopće bilo, proizvedena tek naknadno, kao “dodana vrijednost”. I to tek u boljem slučaju. U svakom od njih, pak – nametnuta. Generacija naših majki i očeva općenito je prva u svih hiljadu i pol godina naše slavne obiteljske tradicije u kojoj je brak dvoje nasumično zaljubljenih postao uobičajena stvar.
Tradicionalna patrijarhalna obitelj, barem ona na koju se pozivaju stražari tradicije, nije okruženje u kojemu biste voljeli odrastati: ne treba nam za to pouzdanijih svjedoka od cijele jedne sveučilišne biblioteke narodne epike o tiranskim očevima, nemilosrdnim majkama, neželjenoj djeci, zabranjenim ljubavima i djevojkama što se leva-leva bacaju s mostova, kula i litica. Za potrebe ovog ogleda neću se niti prisjećati drevnih naših obiteljskih tradicija s nasljeđivanjem imovine, odnosom prema nerotkinjama i drugim ljupkim običajima za žensko ili bolesno potomstvo.
Romantičnu pak tradicionalnu obitelj, onu iz televizijskih reklama i plakata za stambene kredite, osiguravajuća društva i referendume o braku, na ovim je prostorima – možda paradoksalno, ali svakako istinito – ustanovio tek mrski socijalizam, ekonomski oslobađajući ženu da sama sebi bira muža. To je jednostavno tako, i nikakva popovska propovijed tu ništa promijeniti neće.
S prirodnim poretkom stvari – ili Božjim, ovisno s koje strane gledate – stvar je još gora.
Uopće pri tom ne mislim na prirodnost homoseksualnog spolnog odnosa, jedan od najčešćih argumenata odvjetnika LBGT-zajednice. O tome se, uostalom, sasvim dovoljno govorilo. Zanima me “prirodnost” u mnogo širem smislu. U onome, na primjer, u kojemu je definiran sam homo sapiens, nastao onog trenutka kad je intervenirao u “prirodni poredak stvari”.
Bezbroj je, naime, primjera u prirodi u kojima je “tradicionalna obitelj” muške i ženske jedinke zajedno s potomstvom posve nepoznata stvar. Naprotiv, mnogo je lakše nabrojiti vrste koje svoju mladunčad odgajaju po ljudskom, monogamnom i roditeljskom konceptu. Klasičnu obitelj čovjek nije stoga izgradio prateći prirodni poredak stvari, već upravo nasuprot njemu, odvajajući se od ostalih životinja osvještavanjem svoga bića i svojih osjećaja.
Da se, uostalom, za te stvari pitalo prirodu, sad biste negdje sa strane, zajedno s ostalim jadnicima iz susjedstva – ja se ispričavam na neposrednosti – bespomoćno gledali kako vaše žene jebe izbacivač iz obližnjeg kluba, moćni rasplodni mužjak od stotinu dvadeset kilograma mišića, koji opstanku vrste pouzdano garantira zdravo i snažno potomstvo.
Pri tom, možda, čak i musliman ili Srbin: ne samo da u prirodi – sjetit ćete se te lekcije iz biologije – opstaju samo najjači i najotporniji, već je prirodnoj selekciji vrsta posve nepoznat koncept njihove vjere i nacije. Nema tigrova hinduističke vjere ni srdela Hrvatica.
O, da: po ustavu prirode, bez amandmana razumnog i “protuprirodno” osvještenog ljudskog bića, gospodin Slobodan Novak, recimo – koji se u svom eseju o homoseksualcima tako grčevito drži prirodnog poretka stvari – star bi, nemoćan, bolestan i posve beskoristan bio ostavljen u šumi, na gozbu zvjerima i lešinarima. Svoje lijepe godine on duguje upravo “protuprirodnoj” ideji ljudske solidarnosti i empatije nasuprot konceptu opstanka najjačih.
Takav osjećaj prema drugoj jedinki – ženki, majki ili nekom drugom članu “obitelji”, pa tako i starom Slobodanu Novaku – nije, istina, pojava nepoznata u prirodi, ali do pojave čovjeka bila je isključivo nagonska. Čovjekovo “protuprirodno” osvještavanje emocija, iz kojega se na koncu neće više razmnožavati s najsnažnijom, već jednostavno najdražom jedinkom, možda je stoga i najvažniji trenutak u cjelokupnoj povijesti “prirodnog poretka stvari”. Stavljam “prirodno” i “protuprirodno” u navodnike, jer i znanstvenici i svećenici lako će se složiti kako je i ta čovjekova intervencija u prirodu, kao uostalom svaka druga, i sama – prirodni poredak stvari. Ili Božji, naravno.
Važan je to trenutak u raspravi, jer onog trenutka kad se složimo da je ljubav – ponavljam: ljubav, a ne rasplod s najpotentnijim mužjakom – s prirodne ili Božje strane, kako hoćete, onda je s iste strane i ona neuvjetovana rasplodom, ljubav sama po sebi, slobodna obaveze nastavka vrste: ljubav između dvoje prirodno neplodnih ljudskih jedinki, ljubav između dvoje prirodno starih i spolno nemoćnih, pa tako i ljubav između dvoje prirodno istospolnih jedinki. A onda, na koncu, i njihova čista, ljudska ljubav prema usvojenom djetetu.
Ako se pak tako, makar i nevoljko, složimo da je ta stvar ipak prirodna – ne dakle zato što ima i pingvina pedera, već zato što i homoseksualni čovjek osjeća prirodnu ljubav – onda je i svaka intervencija u njegovo pravo na životnu ljubavnu zajednicu, kakvu imaju i njegova većinska heteroseksualna braća – upravo surovo neprirodna.
Naročito kad mu se to pravo odriče u ime prirode.
A upravo u ime prirodnog poretka stvari to su mu manjinsko pravo odricali i nacisti. Iz istog “poretka stvari” odricali su prava, jednoj po jednoj, i ostalim manjinama što su svojom naravi narušavale prirodni opstanak najjačih – zdrave arijske većine: Židovima, Romima, bolesnima ili mentalno hendikepiranima. Iz istog tog poretka stvari, najzad – zaštićen toplom iluzijom pripadnosti prirodnoj većini – nije se bunio pastor Niemöller.
Martin Niemöller kasno je shvatio da apsolutna većina zapravo ne postoji, i da je ta stvar tek apstraktna projekcija totalitarne ideje, kojoj koncept većine treba tek kao sredstvo za vlast nad njom. Da većina zapravo postoji samo kao opsjena za zbroj pojedinaca, nesretni pastor nije shvatio kad je sebe prepoznao kao pojedinca u većini, već kad ga je tamo, dakle u manjini – kao neprijatelja većine per definitionem – prepoznala vlast.
Od pojedinca, naime, od jedinstvene jedinke – strogo matematički – nema manje manjine.
Niti većeg neprijatelja većine.
Svaki čovjek pripada nekoj manjini, i to je poruka potresne pjesme pastora Friedricha Gustava Emila Martina Niemöllera. Posve svejedno je li Židov, Srbin ili Hrvat, je li komunist, socijalist ili demokršćanin, je li heteroseksualac, transseksualac ili homoseksualac, je li dijabetičar, invalid, neplodan, ljevoruk ili plavook, svaki se čovjek, i najprosječniji i najnevidljiviji među njima, metodom dedukcije na kraju ispostavlja kao mala, ali posve jedinstvena i neponovljiva jedinka.
Ona za koju se – kad Gestapo metodom dedukcije na kraju pjesme dođe i po nju – nema više tko pobuniti.
Globus, 28.11.2013.