Relaksirajući Gay Pride u Splitu, samo je jedan od naslova koji je pratio posljednju, uspješno okončanu, treću po redu povorku ponosa u ovom hrvatskom gradu. Prvi pride imao je potpuno drugačiji tretman u medijima sa naslovima koji nisu sugerisali izvijesnost tolerancije i buduću spremnost Splićana_ki na prihvatanje drugačijeg. I na samoj manifestaciji bilo je mnogo više mržnje i nasilja već promovisanja ideje suživota među različitim, a u mogućnosti ostvarivanja ljudskih prava jednakih. Tadašnji gradonačelnik Kerum bio je svojevrsna podrška takvom načinu razmišljanja. Ali, onda kad postoji politička volja i okolnosti se mijenjaju, potvrđuje nam Split, grad koji je prihvatio povorku u njenom izvornom značenju a ne kao defile golih stražnjica, kako se povorke u regiji doživljavaju iako niko nikada ni jednu nije imao priliku u regiji vidjeti. Barem na prideu ne. Sa jednim od organizatora Split pridea, tokom sarajevskog predstavljanja istorijata ovog važnog događaja, kroz dokumentarni film i izložbu fotografija u organizaciji Sarajevskog Otvorenog Centra, razgovarale smo za Buka portal.
Tamo gdje postoji politička volja svi argumenti koji se najčešće koriste u našim sredinama poput pozivanja na mentalitet i tradiciju, padaju u vodu. Je li nam to pokazao i Split pride u svom trećem izdanju?
Tomislav Ladišić: Točno pred Split pride bili su lokalni izbori u Hrvatskoj. I cijela ta situacija ko će pobijediti ovisila je i o ishodu samog pridea. Jer znamo šta se dogodilo dok je Kerum bio na vlasti i kad smo tražili lokacijsku dozvolu za Rivu i oni su nam dali lokacijsku dozvolu za Rivu da bi nam nakon tjedan dana kasnije poslali drugu lokacijsku dozvolu jer nam nisu mogli dati zabranu ali su nam ipak poslali da koristimo Prokurative i bila je izjava da se te osobe mogu kretati na Prokurativima. Što je bilo suludo jer ljudi žive u gradu, idu na posao i fakutet i kako možeš reći da se te osobe mogu kretati samo na Prokurativima. Jer zapravo to je mentalitet i razmišljanje da to ne postoji u Splitu, da LGBT osobe tamo ne žive, nego je to sve uvezeno sa zapada, dolaze ljudi iz drugih država, zapravo neko razmišljanje koje je na svu sreću prekinuto ove godine i zapravo je bila situacija da je novom gradonačelniku prva stvar na dnevnom redu bila Split pride. On je službeno postao gradonačelnik u četvrtak a već u subotu ga je dočekao pride.
Mi smo organizirali tribinu sa kandidatima za gradonačelnika i gradonačelnicu, došlo nam je devet kandidata iz različitih političkih stranaka, dvoje ljudi nam je potvrdilo da će sudjelovati u prideu ukoliko budu izabrani za gradonačelnika i istog trenutka kad je Baldasar pobijedio uspjeli smo doći do njegovog broja samo da mu čestitamo na pobjedi i da ga između redova, indirektno pozovemo na pride, ali uopće nismo imali potrebu pozivati ga na pride jer je on odmah rekao naravno, obećao sam i biću u prvom redu.
On tada nije ni znao koliko je to velika stvar, on je bio prvi gradonačelnik u Hrvatskoj koji se pridružio povorci ponosa i zapravo izjavio da gradska vlast podržava mirni prosvjed za prava LGBT osoba. I to je bila velika stvar.
Koliki je problem što se povorka ponosa u Splitu, ali i općenito, ne doživljava kao poitički događaj već kao parada predstavnika/ca LGBT zajednice?
Tomislav Ladišić: To ovisi o medijima. Zapravo mediji često u naslovima imaju koliko je bilo krvavih glava, koliko je ljudi ozlijeđeno, koliko je pride koštao što se tiče osiguranja. To zapravo nije poruka koju mi želimo odaslati. Zna se koje su stvari koje tražimo mirnim prosvjedom, ali to nekako uvijek bude izostavljeno iz samog članka u medijima ili stavljeno na neko nebitno mjesto. Bitno je educirati novinare da bi oni dalje mogli obavještavati javnost o čemu se zapravo radi.
Koliko se zahvaljujući uspješno realizovanom prideu osnažila sama LGBT zajednica u Splitu?
Tomislav Ladišić: Počeo bih od prve godine. Bile su dvije udruge, Iskorak i Kontra i kada su svi prigovarali da udruge iz Zagreba došle organizirati pride. Bili su pozvani volonteri iz Splita i treći pride je suorganiziran iz jedne nove udruge Rišpet koja je sastavljena od bivših volontera Split pridea. Zajednica unutar Splita se osnažila. Odjedanput je bilo kapaciteta da se osnuje udruga koja će sljedeće godine samostalno organizirati pride što je jako bitno da nema razmišljanja to je ono što oni nama nameću od negdje, toga kod nas nema. Ima, živimo u Splitu, radimo u Splitu i studiramo u Splitu i sad ćemo organizirati pride zato što osjećamo potrebu da nešto kažemo, podignemo vidljivost, saopštimo za koja prava smo zakinuti i naglasimo o kolikoj homofobiji se radi, kakav govor mržnje trpimo svaki dan, pogotovo što su volonteri većinom ljudi koji su out, za koje se zna na poslu i gdje god su zna se da su gej, lezbijka ili biseksualna osoba i to je ta situacija da se sve više ljudi osjeća ugodno, recimo to tako. Indentificira se sa nekim i osjeća se hrabrije kad zna da može doći negdje. Organizirali smo i coming out radionicu prošle godine i razne projekcije dokumentaraca kada ljudi dolaze i upoznaju druge LGBT osobe i mogu sa njima izmijeniti iskustva. To je nešto što je Splitu nedostajalo. Druga udruga QSS organizira plesnjak – party za queer zajednicu, što je takođe pomoglo podizanju svijesti zajedništva, ali i osnažilo zajednicu.
Stalno se govori o tome koliko svaki iskorak i svako outovanje doprinosi osnaživanju zajednice i većoj vidljivosti. Mi nažalost u Bosni i Hercegovini nemamo primjera javnih ličnosti koje su u javnim medijskim nastupima govorili/e o svojim izborima. U Hrvatskoj je bilo niz takvih primjera. Od Dražena Ilinčića preko Mime Simić i Dane Budisavljević. Koliko je to važno i koliko je pomoglo da se ljudi ohrabre?
Tomislav Ladišić: Jako je važno da su to ljudi koje javnost gleda svakodnevno, bilo na televiziji ili da u novinama čita njihove članke ili kolumne, ljude koje su nekako svakodnevno u javnosti koje zapravo javnost sluša. Kad ljudi koji su, ajmo reći, neki autoritet i naprave taj iskorak ljudi drugačije počnu razmišljati o tome. To postaje nekako prisutno. Ako mi znamo za nekoga ili pretpostavlja se da je neko gej, lezbejka ili biseksualna osoba, to je nešto o čemu se apsolutno ne govori, što nije bitno, ali s druge strane kada neko kaže ja sam gej i imao sam problema sa obitelji i to trpim i podržavam pride zato što ne želim da se više to događa… Ili slučaj Mile Kekina iz Hladnog piva, benda koji sluša cijela Hrvatska i kad jedna takva osoba koja ima ženu i dijete kaže ja ne želim da moje dijete odrasta u ovakom svijetu, onda se javnost već zapita jer to je osoba koja je možda njima idol i sad ako on ima takvu izjavu koja stvarno stoji na mjestu, to je važno za neke heteroseksualne obitelji i ljude koji ne razmišljaju na taj način da će možda njihovo dijete biti jednog dana gej.
Koliko je bilo takvih primjera poput Kekina? Znam da je problem političarima/kama da na takav način istupaju jer se brinu za gubljenje biračkog tijela kao što i predstavnicima/ama nekih muzičkih žanrova koji/e se brinu da ne izgube svoju publiku. Koliko je osim Kekina bilo ljudi iz javnog života koji su spremni podržati LGBT osobe?
Tomislav Ladišić: Sve više, Zagreb pride je ove godine imao desetak ljudi, što novinara što sociologa, glazbenika, npr. Damir Urban ili voditelj i urednik Dnevnika Hrvatske televizije Zoran Šprajc. Jako je bitno da osoba koju ljudi svakodnevno gledaju na televiziji i to u Dnevniku da kaže svoje mišljenje o prideu.
Koliko bi za Split pride bila važna podrška Severine kao osobe popularne na prostoru cijele bivše Jugoslavije, čiji se svaki korak prati?
Tomislav Ladišić: Već smo sastavili popis ljudi koje ćemo tražiti sljedeće godine. Kao splitska udruga ciljamo na ljude iz Splita tako da nam je Severina negdje visoko na popisu. S obzirom da je Severina nedavno dala izjavu za Story da je strogo protiv referenduma o ustavu, to je, ako se ne varam, bilo nakon Zagreb pridea i dalo nam je znak da bismo je mogli pitati da nas podrži.
Gdje je Hrvatska danas kada govorimo o ljudskim pravima i slobodama? Postala je članica Evropske unije, a pred sami ulazak dešavao se, s jedne strane, referendum oko definisanja braka u ustavu, a sa druge uspješan Zagreb i Split pride.
Tomislav Ladišić: Koliko god gledamo na referendum kao na jako negativnu stvar, zapravo dogodila se situacija da ljudi koji prije nisu imali svoje mišljenje, koji su bili apsolutno svejedno mi je, ipak su odabrali stranu. I to je zapravo samo podiglo vidljivost LGBT osoba, te teme su se svakodnevno provlačile kroz medije i ne bih gledao na sam referendum kao na nešto jako negativno. Hrvatska je trenutno članica Evropske unije i sad kad mi neko kaže da je sedamdeset tisuća ljudi većina, u ovom trenutku u Londonu više na cesti hoda LGBT osoba od te brojke, tako da mislim da se ne radi o većini. Ali i da se dogodi referendum mislim da bi se ona tiha većina koja nije toliko aktivna možda čak i prevagnula. Jer jedna je stvar kad se dva tjedna skupljaju potpisi za referendum, kad dva tjedna hvataš svakoga ko ulazi u crkvu da ako želi ući u crkvu mora potpisati ili ako želi izaći mora potpisati, a druga je situacija kada se radi o jednom danu kada treba negdje otići i izjasniti se, jedno je usputno, a drugo ciljano. Mislim da ako dođe do referenduma da ipak ovi koji znaju što žele, da bi možda mogli učiniti da prevagne ne. To su neke moje prognoze.
Kad smo kod prognoza, na koji način sve što je vaše iskustvo u Splitu i Hrvatskoj, primijeniti na Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo kada govorimo o povorci ponosa. Od čega početi?
Tomislav Ladišić: Od čega krenuti? Večeras je ovdje projekcija filma o Prvom Split prideu (u Art kinu Kriterion, u organizaciji Sarajevskog Otvorenog Centra, op.a.) izložba fotografija sa prvog Split pridea, tako da koliko sam upoznat Sarajevski Otvoreni Centar radi svakodnevno što kroz kulturu, što kroz ojačavanje same LGBT zajednice, a mislim da je velika trauma nakon rata i svega što se desilo i ona situacija pokušaja organiziranja prvog Queer festivala. Mislim da je to zapravo ljude utjeralo u ormar još dublje i da će trebati vremena nakon toga da ljudi steknu hrabrost. Evo večeras sam prvi put na ovakvom događanju u BiH, nisam upoznat sa posjećenošću takvih događaja ovdje, ali čim se radi ovako nešto to odmah znači podizanje snage same zajednice, jačanje same LGBT zajednice u Bosni i Hercegovini i to je početak. Kada se jednog dana izgradi i ojača zajednica, biće pride sigurno, dogodiće se sam od sebe, kada se ljudi dovoljno osnaže. Znam kakva je situacija u Splitu bila. Prije tri godine je to bilo nezamislivo. Ali se dogodilo. Iz dana u dan nam dolaze novi ljudi i znam da se se vremenom zajednica i ovdje ojačati.
Tekst nastao u okviru projekta koji realizuju Sarajevski otvoreni centar i Internews.