Novinarstvo u RS je već duže vrijeme na klimavim nogama, cenzura i autocenzura su sveprisutne pojave, a novinarski kredibilitet dobro poljuljan. Javni i privatni mediji su pod jakim uticajem političkih struktura, pa se objektivni novinarski izvještaji sve teže pronalaze u bh medijskom nebu. Da situacija za medije u RS bude još teža pobrinuo se novi Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske.
Naime, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je izmjene i dopune Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske, kojima se utvrđuje da se dodatno finansiranje RTRS-a može ostvarivati i iz budžeta Srpske, ako ostvareni prihodi iz drugih izvora ne obezbjeđuju dovoljno sredstava za finansiranje njene djelatnosti.
“Razlozi za donošenje ovog zakona sadržani su u potrebi utvrđivanja dodatnih izvora finansiranja redovne djelatnosti RTRS-a, jer je uočen pad prihoda ostvaren naplatom RTV takse, kao i prihoda od marketinga”, navodi se u obrazloženju ovog zakona.
Kao novina u zakonu uvodi se da Narodna skupština Srpske imenuje članove Upravnog odbora sa liste kandidata koju dostavlja nadležno skupštinsko tijelo.
U proteklih nekoliko godina Vlada RS je više puta dodjeljivala sredstva kako javnom emiteru, tako i privatnim medijima, pa se ova odluka Narodne skupštine u struci smatra još jednim udarcem na slobodno novinarstvo.
Ova odluka Narodne skupštine već je u startu naišla i na oštre reakcije kod međunarodnih institucija u BiH. Svoje nezadovoljstvo ovom odlukom izrazili su Visoki predstavnik u BiH, Specijalni predstavnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini, šefovi Misija EU u BiH i Američka ambasada u BiH.
Američka ambasada u BiH izrazila je zabrinutosti povodom povodom ovih zakonskih rješenja i aktivnosti koje dovode u pitanje nezavisnu poziciju i budućnost javnih RTV servisa u Bosni i Hercegovini, saopšteno je ranije iz ove institucije.
“Profesionalni, nezavisni i nepristrasni mediji su jedan od najvažnijih aspekata demokratskog društva i mi pozivamo na poštivanje tih principa. Stoga pozivamo vlasti Republike Srpske i Federacije BiH da pokažu svoju privrženost osiguranju dugotrajne održivosti finansijski i uređivački nezavisnih javnih emitera u BiH. Javni emiteri pripadaju građanima BiH, a ne političkim strankama ili strukturama na vlasti”, poručuju iz ambasade SAD-a i dodaju da se ovdje radi o direktnom udaru na nezavisnost medija kao i da je zakon u suprotnosti sa demokratskim praksama očuvanja i stimulisanja medijske slobode i profesionalizma.
Igor Radojičić, predsjednik Narodne skupštine RS rekao je ranije da se ne slaže sa reakcijama međunarodnih predstavnika i istakao je da “kada je riječ o finansiranju, prijedlogom zakona nije predviđeno obavezno finansiranje već se to stavlja kao varijanta ukoliko dođe do finansijskih problema”. Dijana Obradović, iz ministarstva saobraćaja i veza RS rekla je prilikom rasprave o nacrtu zakona da se nada da će predložena rješenja dovesti do rješavanja pitanja koja su od izuzetnog značaja za rad RTRS-a.
Iz SNSD-a su se zapitali zašto bi bilo sporno finansiranje RTRS-a iz javnog budžeta, a nije sporno finansiranje privatnih medija iz opštinskih kasa? Srđan Mazalica iz SNSD-a na skupštinskoj raspravi je rekao da je vidna pojava da vlasnici privatnih televizija čak i “reketiraju načelnike opština govoreći da će oni morati finansirati rad tih televizija, a onda će ti mediji govoriti sve najbolje o njima”. Iz ove partije su podsjetili da RTRS ima obavezu prenošenja nekih nekomercijalnih sardžaja, a to košta.
Milkica Milojević, predsjednica Udruženja BH novinari rekla je da je budžetsko finansiranje javnih servisa uvijek dvosjekli mač.
“S jedne strane, to zaposlenima i menadžmentu daje izvjesnu dozu sigurnosti, u ekonomskom i da kažem egzistencijalnom smislu. Kad god nestane novca, tu je pojas za spasavanje u vidu ‘budžetskih sredstava’, naravno, pod uslovom da su oni koji upravljaju budžetom u tom trenutku voljni da dobace taj pojas i pod uslovom u republičkoj kasi uopšte ima novaca. S druge strane, ovakvim finansijskim aranžmanom specijalne i paralelne veze između vlasti RS i javnog radio televizijskog servisa postaju potpuno ogoljene i transparentne. Po onoj narodnoj ‘čije je stado, toga je i livada’ i medijima upravlja onaj ko ih finansira, bez obzira na to koliko se ko busao u prsa slobodnim, istraživačkim, nezavisnim i tako dalje novinarstvom”, kaže za BUKU Milojević.
Ističe da ako se RTRS finansira iz budžeta, a zna se da budžetom, iako je on imovina građana RS, upravlja skupštinska većina, odnosno vladajuće stranke koje čine tu većinu, odonosno lideri vladajućih stranaka, nije teško sabrati dva i dva i zaključiti kakva je sudbina misije javnog servisa, koji bi trebalo da bude vlasništvo svih građana i u službi javnog interesa.
“Opasnost zloupotreba ove odluke postoje, naročito kada se radi o novcu i o diskrecionom pravu da se procjeni kada ‘iz drugih izvora nema dovoljno sredstava’, pa budžet treba da ‘priskoči’ u pomoć. Nije teško zamisliti aranžaman u kome javni servis, zanemarujući javni interes, promoviše neku ideju, ličnost, zakonsko ili kadrovsko rješenje, a za uzvrat, baš u trenutku kad je takva kampanja na vrhuncu, stigne finansijska injekcija iz budžeta”, kaže ona.
Milojević napominje da nije toliko sporno finansiranje medija iz budžeta, koliko je sporan način na koji se to radi.
“Prvo, novac bi se medijima morao davati isključivo za projekte od javnog interesa. Recimo, Vlada RS se bori protiv diskriminacije Roma i ima projekat koji uključuje razbijanje stereotipa o Romskoj zajednici u javnosti. Raspiše se tender, na koji mogu da se jave mediji koji ispunajvaju te i te uslove i mogu tražiti od toliko do toliko novca, a od njih se očekuje to i to. Sve to javno, jasno, sa preciznim kreiterijumima, kao kad se raspisuje tender za izgradnju mosta. Nema tu, suštinski, neke razlike. I onda se mediji, ili zašto da ne, novinari frilenseri, medijske grupe i slično, javljaju na tender i ko ispuni uslove, odnosno ko predloži najbolji projekat dobije novac, a potom i Vladu RS i javnost redovno izvještava o utrošku tog novca”, objašnjava predsjednica Udruženja BH novinari.
Ističe da se kod nas ne radi tako, a “bili smo svjedoci da je Vlada RS najgrublje kršila zakone arčeći novac na ‘prijateljske’ medije, bez ikakve svhre i računice, pa je novac dodjeljivan i prije nego što je istekao rok za prijavu na konkurs”.
“Dakle, čak i kada je kriza, nije zgoreg ulagati novac u promociju pravih vrijednosti, u razvoj građanske incijative, borbu protiv mržnje, zatvorenosti i stereotipa, obrazovanje i prosvjećivanje naroda. Znate, to su teme koje ne donose velike tiraže i za koje se ne otimaju marketinške agencije koje prodaju reklame za higijenske uloške i deterdžente i zato ih, u javnom interesu, treba podržati javnim novcem, opet kažem, ako ga ima”, kaže Milojević.
Ivana Korajlić, portparolka organizacije Transparency International BiH rekla je da ovakav potez Narodne skupštine RS predstavlja samo ozvaničenje dosadašnje prakse izdvajanja sredstava iz budžeta za medije u RS, posebno u izbornim godinama.
“Vlada je i do sada izdvajala sredstva ne samo za RTRS, već i privatne medije, s jasnim ciljem da se obezbijedi dodatna podrška vlasti i održi propagandna mašina koja će podržavati vlast i predstavljati sve njene odluke u pozitivnom svjetlu. Naročito imajući u vidu da su sljedeće godine izbori. Suvišno je i govoriti o tome da se RTRS već finansira od strane građana, a da RTRS nije pokazao da zaista postoji radi građana i njihovog objektivnog informisanja. Takođe, evidentno je da je RTRS izgubio gledanost, pa samim tim i prihode od oglašavanja, jer umjesto da se ulaže napor u unaprijeđenje kvaliteta programa, pa samim tim i gledanosti, RTRS je postao propagandni medij, kojem se vlast sad odužuje tako što će ih budžetskim sredstvima izvlačiti iz dubioze. To je praksa sa svim javnim preduzećima”, kaže Korajlićeva za BUKU.
Ističe da politika u RS odavno ima veliki uticaj na RTRS, počevši od izbora uprave, pa čak i na uređivačku politiku, a naravno da ovo ostavlja mogućnost uslovljavanja od strane vlasti, što će dovesti do još veće samocenzure u javnom servisu, a kada na to dodate i to da vlast odlučuje i ko će biti u upravnom odboru, imate i s te strane direktnu liniju uticaja na funkcionisanje javnog servisa.
“Ukoliko bi se sredstva dijelila javnim pozivima, za konkretne projekte čiji rezultati bi bili vidljivi svima, to možda ne bi ni bilo toliko upitno, ali u slučaju Vlade RS, do sada su sredstva dodjeljivana direktno, bukvalno kao donacije kojima se nastojala kupovati podrška pred izbore. Naravno, to je još jedan oblik potpuno neodgovornog raspolaganja javnim sredstvima, gdje vi bez obzira na situaciju u budžetu čije su rupe tolike da se već odavno ne mogu zatvoriti, dijelite milionske iznose kako bi sebi obezbijedili podršku tokom predizborne kampanje. Sve se pušta niz vodu, ali se glasovi moraju osvojiti i svoji interesi zadovoljiti”, kaže naša sagovornica.
Maja Bjelajac, novinarka Radija Slobodna Evropa, kaže da je nezadovoljstvo javnosti RS dostiglo stepen u kojem vlasti koriste sve mehanizme kontrole da onemoguće artikulaciju takvog raspoloženja građana, a potez skupštinske većine zato je očajnički pokušaj zadržavanja stečenih pozicija, tempiran u godini pred izbore.
“Ironično je, međutim, što privatna SNSD-ova televizija ni sa pozicija svih resursa koje ima, neće osigurati nikome ništa, jer njome po pravilu rukovode odani, ne sposobni. To potvrđuje pad prihoda od RTV takse, pad prihoda od marketinga. A i rezultati prošlogodišnjih lokalnih izbora. Zato, koliko god novca politička elita upumpa u televiziju kako bi osigurala svoj opstanak, komercijalne televizije će i dalje imati veću gledanost. I to iz prostog razloga: javnost je počela shvatati da RTRS-ova bezbroj puta ponovljena laž neće postati istina”, kaže Bjelajac za BUKU.
Kada su u pitanju moguće zloupotrebe ove odluke i uticaja politike na uređivačku politiku javnog servisa Bjelajac kaže da se trebamo zapitati “nije li vrhunska zloupotreba da, nakon dugogodišnje i višemilionske podrške Vlade RS, građani imaju palanački partijski servis, a ne profesionalnu televiziju? Zato bih postavila obrnuto pitanje: da li je skupštinska većina razmišljala i o čemu drugom, osim o zloupotrebama, kada je usvojila pomenute izmjene i dopune Zakona o RTRS”.
Kada govorimo o finansiranju medija iz budžeta naša sagovornica ističe da je to uglavnom bačen novac jer, bez obzira na pomoć Vlade RS, opstali su uglavnom mediji koji su bili u stanju preživjeti tržišni pakao.
“Izuzevši, naravno, nekoliko njih koji konstatno dobijaju ogromne iznose, a tiraže i gledanost ipak ne povećavaju. Nekima podrška vlasti nije bila dovoljna, pa su se ugasili. Ali mnogo veći problem od medija i vlasti su poreski obveznici RS – indiferentni prema svakoj ekonomskoj i socijalnoj beskrupuloznosti. Prema kriminalu, nepotizmu, indifrentni prema stvarnosti. Oni već godinama ćutke gledaju tu ruku zavučenu u svoj džep”, kaže Bjelajac.
Ona ističe da se o slobodi medija se odavno više nigdje ne može govoriti.
“Danas uglavnom pričamo o mogućnostima da radite za medije čija je uređivačka politika bliska vašim shvatanjima, ili da ‘interpretirate’ stavove medijske kuće u kojoj niste slobodni da iznesete sopstveno mišljenje. U tom smislu sam uvjerena da se veliki broj novinara i urednika sa RTRS zaista osjeća slobodnim u svom poslu, jer dijele stavove svoje matične kuće i partije na vlasti. I, naravno, problem je u tome što svi ti različiti mediji ne nastupaju s jednakih pozicija na tržištu – što bi bio jedini realan ispit opstanka”, objasnila je Bjelajac.
SLOBODA MEDIJA: KRAJNJE JE VRIJEME DA SE TRGNEMO
Kada je u pitanju sloboda medija kod nas Mikica Milojević kaže da o njoj možemo pričati koliko i o o slobodnom tržištu, o radničkim pravima i slobodama, o građanskim slobodama, o slobodnom izboru porodičnog ljekara ili slobodnom iskazivanju seksaulne orjentacije?!
“Sloboda je uvijek ideal, nekad smo mu bliže, nekad podaleko od njega, ali to nije pakovanje čipsa, pa da uđeš u supermarket zvani EU pružiš ruku, dohvatiš je i konzumiraš, uz songove iz Formanove ‘Kose’. Bitno je samo od tog ideala ne odustati nikad i ni po koju cijenu, ali malodušnost, bezidejnost i epidemija samocenzure, koja je zahvatila novinarsku zajednicu je krajnje razočaravajuća. Krajnje je vrijeme da se trgnemo i suočimo se sa činjenicom da se ponekad zaista mora izabrati teži put, da ne bismo zabasali u bespuće”, kaže ona.
Ivana Korajlić kaže da se u ovakvim okolnostima ne može pričati o slobodi medija, naročito kada je riječ o javnim servisima.
“Svaki građanin odavno zna čije interese koji medij zastupa, a objetkivno izvještavanje možemo samo još vidjeti u online medijima, koji imaju drugačije izvore finansiranja. Jednostavno, mediji su postali ovisni o finansiranju od strane države i tada je prestala iluzija o bilo kakvij nezavisnosti”, zaključuje ona.
Vezan tekst