Velike ekološke katastrofe tokom 2010. godine se uklapaju u drevni kosmološki model, po kojem je svijet sačinjen od četiri osnovna elementa: VAZDUHA – oblaci vulkanskog pepela sa Islanda koji su u potpunosti onemogućili vazdušni saobraćaj preko Evrope; ZEMLJE – klizišta tla i zemljotresi u Kini; VATRE – koja je Moskvu učinila gradom gotovo nemogućim za življenje; VODE – cunami u Indoneziji, poplave zbog kojih je u Pakistanu raseljeno na milione ljudi.
Međutim, ovakvo pribjegavanje tradicionalnoj mudrosti nikako ne nudi istinski uvid u misterije hirovitosti naše divlje Majke Prirode. Više je, zapravo, sredstvo utjehe koje nam dopušta da izbjegnemo pitanje koje svi želimo postaviti: da li će se još događaja ovakve siline pojaviti na programu Prirode za 2011. godinu?
U našem post-religijskom, ultra-tehnološkom dobu bez imalo iluzija, katastrofe se više ne mogu smatrati smislenima kao dio prirodnog ciklusa ili izrazom božanskog gnjeva. Ekološke katastrofe – koje možemo posmatrati neprestano i izbliza, zahvaljujući našem svijetu ‘uključenom’ 24 sata 7 dana u sedmici – sve više izgledaju kao besmislena umiješanost slijepog, razarajućeg bijesa. Kao da smo svjedoci kraja prirode.
Mi u današnje vrijeme očekujemo od naučnika da znaju sve. Ali ne znaju, i u tome i jeste problem. Nauka se transformisala u specijalizirano znanje, koje nudi nedosljedan niz suprostavljenih objašnjenja koja se nazivaju “ekspertskim mišljenjima”. No, ako optužimo naučno-tehnološku civilizaciju za mnoge od naših poteškoća, ne možemo to učiniti bez iste te nauke koja bi popravila štetu – na kraju krajeva, jedino naučnici mogu “vidjeti” ozonsku rupu. Ili, kao što glasi stih u Wagnerovom “Parsifalu”, “Ranu može iscijeliti samo oštrica koja ju je nanijela”. Nema povratka na pra-naučnu, holističku mudrost, na svijet Zemlje, Vjetra, Vazduha i Vatre.
I dok nam nauka može pomoći, ona ne može učiniti sve. Umjesto da očekujemo od nauke da zaustavi kraj svijeta, moramo se osvrnuti i na same sebe i naučiti da zamislimo i kreiramo novi svijet. Barem nama na Zapadu je teško prihvatiti da budemo pasivni posmatrači koji moraju mirno sjediti i posmatrati kako se naše sudbine otkrivaju.
Ulazimo u perverzno zadovoljstvo preuranjenog mučeništva: “Uvrijedili smo Majku Prirodu, tako da dobijamo ono što smo zaslužili!” Varavo je ohrabrujuće biti spreman preuzeti krivicu za prijetnje našem okruženju. Ako smo krivi, onda sve ovisi od nas; možemo se spasiti naprosto mjenjajući svoje živote. Mahnito i opsesisvno recikliramo stari papir, kupujemo organsku hranu – štagod, samo kako bismo se uvjerili da radimo nešto, da dajemo naš doprinos.
No, poput antropomorfnog svemira, čarobno stvorenog za udobnost čovjeka, takozvana ravnoteža prirode, koju ljudska vrsta brutalno uništava svojom ohološću, je mit. Katastrofe su dio prirodne istorije. Činjenica da je pepeo iz skromne vulkanske erupcije na Islandu prizemljio većinu aviona u Evropi je itekako potreban podsjetnik da mi, kao ljudska bića, sa našom nevjerovatnom moći nad prirodom, nismo ništa više od tek jedne od živih vrsta na Zemlji, zavisni od delikatne ravnoteže njenih nepogoda.
Šta bi budućnost mogla donijeti? Jedno je jasno – trebali bismo se priviknuti na mnogo nomadskiji način života. Postepena ili iznenadna promjena u našem okruženju, u vezi koje nauka može učiniti malo šta osim da ponudi upozorenje, mogla bi dovesti do nečuvene društvene i kulturne transformacije. Pretpostavimo da nova vulkanska erupcija učini neko mjesto potpuno nemogućim za život: gdje će stanovnici tog mjesta pronaći dom? U prošlosti su velika kretanja stanovništva bila spontani procesi, prepuni patnje i nestanka civilizacija. Danas, kada je oružje masovnog uništenja dostupno ne samo državama, već i lokalnim grupama, čovječanstvo jednostavno ne može priuštiti spontanu zamjenu populacije.
To znači da se moraju osmisliti novi vidovi globalne saradnje, koji neće ovisiti od tržišta ili diplomatskih pregovora. Je li to nemoguć san?
Nemoguće i moguće istovremeno eksplodiraju u pretjeranosti. U sferi lične slobode i naučne tehnologije, nemoguće je sve više i više moguće. Možemo zamisliti mogućnost unapređenja naših fizičkih ili psihičkih sposobnosti; manipulisanja našim biološkim karakteristikama intervencijama na genom; ostvarivanjem tehno-gnostičkog sna besmrtnosti kodiranjem naših karakterističnih odlika i unošenjem kombinacije naših identiteta u kompjuterski program.
Kada su u pitanju društveno-ekonomski odnosi, međutim, posmatramo naše doba kao doba zrelosti, i samim time, prihvatanja. Padom komunizma, napustili smo stare milenijske utopijske snove i prihvatili ograničenja stvarnosti – odnosno, kapitalističko društveno-ekonomsku stvarnost – sa svim njenim nemogućnostima. Ne možemo se uključiti u velike kolektivne činove koji neizbježno završavaju u totalitarističkom užasu. Ne možemo se držati starih država zasnovanih na socijalnom modelu, koji nas čini nekonkurentnima i vode ka ekonomskoj krizi. Ne možemo se izolovati iz globalnog tržišta.
Za nas je jednostavnije zamisliti kraj svijeta nego ozbiljnu društvenu promjenu. Svjedoci smo brojnih blokbastera o globalnoj katastrofi i primjetnog odsustva filmova o drugačijim društvima.
Možda je vrijeme da obrnemo naše poimanje onoga što je moguće, a šta nije; možda bismo trebali prihvatiti nemogućnost svemoćne besmrtnosti i razmotriti mogućnost radikalne društvene promjene. Ako priroda više ne predstavlja stabilan poredak na koji se možemo osloniti, onda bi se i naše društvo trebalo promijeniti ako želimo preživjeti u prirodi koja više nije dobra i brižna, već blijeda i ravnodušna majka.
Arhiva BUKE