Jučer sam se vratila iz Berlina, obećanog grada za pedere i lezbe. Grle se i ljube na svakom koraku a za muškarcem visokim dva metra obučenom u ružičastu suknjicu, na kvrgava stopala navukao je zelene salonke, okrenuli smo se samo muž i ja. Da je Berlin raj za dečke koji vole dečke i cure koje vole cure i nije neko otkriće.
Fotkala sam se na mjestu gdje je bio Hitlerov bunker. Sada je tamo ništa gdje se u kameru smiješe turisti sa ruksakom na leđima. Hitler? Tko je bio Hitler? Naš nam je vodič rekao da je on bio dečko koji nije ni iz trećeg puta uspio upisati Likovnu akademiju u Beču. Da ju je upisao od prve svijet bi drugačije izgledao.
Bila sam i u Muzeju holokausta. Stotine ljudi ulaze i izlaze, deseci jedu u muzejskom restoranu ili u muzejskom šopu kupuju pizdarije. Ulaznica sedam eura. Da li bi ljudi lakše spoznali što je holokaust da je ulaz besplatan? Možda bi ih više ušlo pa bi po zakonu velikih brojeva neki ipak naučili da je davljenje i protjerivanje i umlaćivanje i izgladnjivanje drugih i drugačijih zločin? Sumnjam.
Ratovi se vode da bi se buduće generacije na bivšim stratištima mogle opuštati uz kokakolu i hamburger. U Muzej holokausta čoporativno ulaze mali Nijemci i Njemice jer je to predviđeno školskim programom. Turisti u Muzeju vide fotku šprice koju je liječnica Židovka sa sobom ponijela kad je iz Njemačke prebjegla u Palestinu. Palestinu? Hoćemo li ikad, opet ja antisemitistica, u Gazi ući u neki muzej i tamo gledati što je u ruci držala Palestinka prije nego joj je nešto odvalilo noge i ubilo bebu?
Sigurna sam da moja unuka hoće ako njoj nešto prije toga ne raznese noge i ne ubije bebu ovdje ili u zemlji u koju će iseliti bježeći iz ove. Svi mi takvi muzeji pomalo idu na kurac zato jer u njima uvijek gledaš povijest koja nikako da postane učiteljica života. Da se mene pita onaj Muzej bi morao malo osvježiti postavu.
Čitala sam u Sternu da u Mađarskoj danas Židovima života nema. Neki čekaju, što čekaju, neki su već pobjegli u Izrael. Mađari su se vratili tamo gdje su bili, njihovi Židovi također. Baš bi bilo dobro da su na zidovima onog Muzeja osvanule fotografije mađarske djevojčice s kojom se ne žele igrati njene vršnjakinje jer je Židovka. Interes za ovakvu postavu bio bi mnogo veći jer svi staru priču znamo napamet.
U našem hotelu sobarice su bile mladi Poljaci. Hitler je Poljake htio porobiti ognjem i mačem a njegovi potomci to rade suptilnije. Može li visokoobrazovani mladi muškarac pasti niže od statusa roba koji za nikakvu plaću četkom struže tuđa govna? Na recepciji su djevojke, Njemice, bile ljubazne koliko to može biti rostfraj žlica ili čuvarice u nekom konclogoru.
Gledaju kroz tebe, ne odgovaraju na pitanja nego ti odgovor otkucan na papiru izbaci kompjuter. Izvan hotela ljudi su srdačni. Turci ti ljubazno uruče rižu sa mlijekom, moje najdraže jelo, još ti se i nasmiješe kao da istovremeno ne gori Istanbul.
Meni je kad god odem iz Hrvatske najveća trauma vratiti se doma. Čim sam ušla u kuću uključila sam teve. Na ekranu Mima Simić, Lezba Nacionale. Lezba na Jutu? Kad je u Hrvatskoj izborna šutnja onda šansu na Hrvatskoj televiziji dobiju lezbe. Nije često ali čovjeka veseli. Mima mi je bila draga.
Voditelj, zvala ga je “Aco”, ponašao se prema njoj onako kako se on inače ponaša prema ženama. Sve smo mi za njega retardirane bebe kojima on raznježeno radi giligili. “Aco” je i Mimi radio giligili. Ona je gotovo čitav sat govorila o sebi lezbi. Pred sam kraj emisije spomenula je kako bi bilo dobro da se hrvatske lezbe smiju, ako ne vjenčati, a ono bar “registrirati”.
Otkrila nam je da svojoj mnogo mlađoj partnerici zna obećati: “Registrirat ću te, mala.” Kako napuhano, kako mačo. I lezbijski se par dijeli na sirotu koja umire od želje za “registracijom” i šeficu koja će se možda smilovati a možda i neće.
Mima? Tko je Mima? Ženska je ipak samo sirovi Dalmatinac uvjeren da svaka na ovome svijetu jedva čeka da joj u uho zatuli: “Odvist ću te na vinčanje, ljubaaaaaaaaaaaaavi mojaaaaaaaaaaaaaa…”
Zašto ništa na svijetu nije onako kako izgleda da jest?
Tekst je preuzet sa bloga autorke