RANA POVIJEST PROPAGANDE
Wilsonova administracija je utemeljila vladin odbor za propagandu, Creel Odbor, koji je u razmaku od šest mjeseci uspio pretvoriti miroljubivi narod u histeričnu populaciju koja je opsjednuta ratom i koja želi uništiti sve njemačko, ubiti sve Nijemce, otići u rat i spasiti svijet. Ovo najvažnije dostignuće vodilo je daljnjim dostignućima. U isto vrijeme, i točno nakon rata, iste su se metode primjenjivale kako bi ulile histerični strah od komunizma, Crveni Strah kako su ga zvali, što je uspjelo uništiti sindikate i eliminirati opasne probleme kao što su sloboda tiska i političke misli. Mediji i korporacijske vlasti su pružali veliku potporu, promovirali i organizirali veliki dio rada, sve u svemu bio je to veliki uspjeh.
Među onima koji su aktivno i puni entuzijazma sudjelovali bili su i progresivni intelektualci, ljudi iz kruga Johna Deweya koji su bili iznimno ponosni na svoje tekstove o “inteligentnijim članovima zajednice”, znači o njima samima, koji su mogli natjerati nesklon narod na rat, ulijevajući im strah u kosti i izmamljujući borbeno domoljubni fanatizam. Sredstva upotrebljena u tom pothvatu bila su raznolika. Na primjer, veliki broj izmišljotina o njemačkim zločinima, belgijske bebe otrgnutih ruku, svakojake strahote koje se još uvijek mogu pročitati u povijesnim knjigama. Sve ih je izmislilo britansko ministarstvo propagande čija je zadaća u to vrijeme bila, kako su oni rekli u svojim tajnim vijećanjima, kontroliranje misli čitavoga svijeta. Ono što je važnije, oni su htjeli kontrolirati misli inteligentnijih članova američke zajednice, koji bi onda širili pripremljenu propagandu i tako preobratili miroljubivu zemlju u ratnu histeriju. Uspjelo je. Itekako je uspjelo. A to nas je naučilo lekciju: državna propaganda može imati iznimno jak učinak kada je podupiru obrazovani slojevi i kada odstupanje od nje nije dozvoljeno. To su naučili i Hitler i mnogi drugi, a prakticira se i dan danas.
PROMATRAČKA DEMOKRACIJA
Walter Lippman, starješina američkoga novinarstva, najvažniji kritičar unutarnje i vanjske politike i najvažniji teoretičar liberalne demokracije, smatrao je da “revolucija u umjetnosti demokracije” može poslužiti za “proizvodnju pristanka”, drugim riječima, donošenje suglasnosti putem novih tehnika propagande kod dijela javnosti koji se nije slagao s određenim idejama. Smatrao je da u demokraciji koja ispravno funkcionira postoje slojevi građana. Prvi sloj je onaj koji ima aktivnu ulogu u vođenju općih poslova. To je poseban sloj. Ljudi koji analiziraju, izvršavaju, donose odluke i upravljaju svim političkim, ekonomskim i ideološkim sustavima. To je mali postotak populacije… Ostali koji se nalaze izvan te grupe su “zbunjeno stado”, kako ih je Lippman zvao. Moramo se zaštiti od bijesa i gaženja zbunjenog stada…
Zato nam treba nešto što bi ukrotilo zbunjeno stado, a to je nova revolucija u umjetnosti demokracije: proizvodnja pristanka. Mediji, škole i popularna kultura moraju biti podjeljeni; jer im politički sloj i oni koji odlučuju moraju dati nekakvu podnošljivu sliku stvarnosti, iako i oni moraju ulijevati pravilna uvjerenja. Zapamtite, tu se nalazi neizrečena pretpostavka – čak je i odgovorni ljudi moraju sakrivati od samih sebe, a odnosi se na pitanje kako ti ljudi dospiju na pozicije na kojima imaju autoritet u odlučivanju. Tako što služe prave moćnike, naravno. One koji posjeduju cijelo društvo, jedan vrlo uzak krug. Ako poseban sloj dođe i kaže: “Mogu služiti vašim interesima”, postat će dio izvršne grupe. O tome se mora šutjeti. To znači da su oni morali prihvatiti uvjerenja i doktrine koje će služiti interesima privatne moći. Ako ne uspiju svladati tu vještinu, nisu dio posebnoga sloja. Vrijednosti i interesi privatne moći i veza između države i poslovnoga svijeta koja predstavlja te vrijednosti moraju biti duboko indoktrinirani u njih. Ako mogu proći kroz to, mogu biti i dio posebnoga sloja. Ostatak zbunjenoga stada treba jednostavno biti zaokupljen drugim stvarima.
To je lagano izvesti u državama koje danas smatramo totalitarnima ili vojnima. Jednostavno im prijetiš batinom i ako naprave nešto krivo, dobit će po glavi. Kako je društvo postalo slobodnije i demokratskije tako se izgubila i ta sposobnost. Zato se treba posvetiti tehnikama propagande. Logika je jasna. Propaganda je u demokraciji ono što je batina u totalitarnoj državi.
ODNOSI S JAVNOŠĆU
Amerikanci su bili pioniri industrije za odnose s javnošću. Obveza industrije je bila “kontroliranje uma javnosti”, kako bi to rekli vođe. Puno toga su naučili na uspjehu Creel odbora i uspjehu kreiranja Crvenog Straha te njegovih posljedica. Industrija za odnose s javnošću je u to vrijeme iskusila veliku ekspanziju. Tijekom 1920-ih je bila uspješna u stvaranju skoro potpune podređenosti javnosti poslovnim pravilima…
Odnosi s javnošću su velika industrija. Godišnje potroše oko milijardu dolara. Cijelo to vrijeme zadaća im je nadzirati mišljenje javnosti…
Šef korporacije i čistač imaju iste interese. Svi možemo raditi zajedno, za amerikanizam, voljeći jedni druge. To je bila poruka. U prezentaciju te poruke uložen je veliki trud. Ipak je ovo poslovna zajednica, tako da oni kontroliraju medije i imaju ogromna sredstva… Mobiliziranje mišljenja zajednice u korist plitkog i praznog koncepta kao što je amerikanizam. Tko bi se protivio tome? Ili da malo moderniziram ovo što sam rekao, “podržavajmo naše trupe”. Tko bi se protivio tome? Ili žuta odlikovanja. Tko bi se protivio tome? Svrha slogana kao što su “podržavajmo naše trupe” jest ta da oni ne ne znače apsolutno ništa. Oni znače isto koliko znači slogan “podržavajmo ljude u Iowi”. Naravno, riječ je bila o nečemu drugome, a to je “da li podržavate našu politiku?” Ali ne želite da ljudi razmišljaju o tome. To je cijela svrha uspješne propagande. Potrebno je smisliti slogan protiv kojega neće nitko biti i koji će se svima svidjeti jer nitko ne zna što on znači zato što on jednostavno ni ne znači ništa, ali njegova najveća vrijednost je što skreće pozornost na nešto drugo…
To je sve iznimno djelotvorno. I odvija se po pravilima sve do danas. Naravno da je sve jako pažljivo promišljeno. Ljudi iz industrije za odnose s javnošću nisu tamo da bi se zabavljali. Oni rade. Pokušavaju uliti pravilne vrijednosti. Uostalom, imaju koncepciju demokracije kakva bi trebala biti: sustav u kojemu je poseban sloj naučen raditi u službi gospodara, u službi ljudi koji upravljaju društvom. Ostatku populacije mora biti uskraćen bilo kakav oblik organizacije jer organizacija samo stvara neprilike. Neka sjede sami ispred TV ekrana i upijaju poruku koja kaže: “Jedina vrijednost u životu je živjeti što udobnije, živjeti kao ta bogata obitelj srednjega sloja koju gledaš i posjedovati lijepe vrijednosti kao što su sklad i amerikanizam.” To je sve što život pruža. Možda pomisliš da postoji nešto više od toga, ali budući da samo gledaš televiziju pretpostavljaš da si lud jer to je jedino što se tamo dešava…
Tako je to ideal. Mnogo truda se uložilo u ostvarivanje tog ideala. Očito da iza njega postoji nekakva koncepcija. Na primjer, koncepcija demokracije koju sam naveo na početku. Zbunjeno stado je problem. Trebali bi zaustaviti njihov bijes i divljanje. Moramo im skrenuti pažnju. Neka gledaju Superbowl ili humoristične serije ili filmove pune nasilja. Svako malo zovemo ih da pjevaju besmislene pjesmice kao što je “Podržavajmo naše trupe”. Treba ih držati uplašenima, jer ako se nedovoljno boje svakakvih zlikovaca koji će ih uništiti izvana ili iznutra mogli bi početi razmišljati, što je opasno jer nisu kompetentni za razmišljanje. Zato im je potrebno skrenuti pažnju i marginalizirati ih.
IZMUDRIVANJE MIŠLJENJA
Isto je tako potrebno natjerati populaciju da podupire vanjske pustolovine. Uglavnom je populacija miroljubiva, baš kako je bila i tijekom Prvoga svjetskog rata. Javnost ne vidi razlog za uplitanje u vanjske pustolovine, ubijanje, mučenje. Zato ih treba natjerati. A da bi ih natjerali, trebamo ih uplašiti…
Ideal je bio postignut do određene granice. Neke institucije nije bilo moguće uništiti. Crkve, na primjer, još uvijek postoje. Veliki dio disidentskih aktivnosti proizlazi iz crkve, iz jednostavnoga razloga što one postoje. Ako idete u neku europsku državu održati politički govor, to će se najvjerojatnije odvijati u prostorijama sindikata. Takvo što se neće dogoditi ovdje, kao prvo zato što sindikati jedva postoje, a ako i postoje nisu političke organizacije. Ali postoje crkve i zato se govori tamo često održavaju. Solidarni rad za Centralnu Ameriku nastao je u crkvama, najviše zato što one postoje.
Zbunjeno stado nikada nije dovoljno ukroćeno tako da je to konstantna borba. U ‘30-ima su ustali i bili ušutkani. U ‘60-ima je došlo do novog vala nezadovoljstva. Imalo je ime. Poseban sloj ga je zvao “krizom u demokraciji”. Smatralo se da je u ‘60-ima demokracija zakoračila u krizu. Kriza je bila toliko velika da su se dijelovi populacije počeli organizirati te su postali aktivni i pokušavali sudjelovati na političkoj pozornici. Ovdje se vraćamo na ona dva koncepta demokracije. Po definiciji u rječniku, to se zove napredak u demokraciji. Po prevladavajućoj koncepciji demokracije, to predstavlja problem, krizu koju treba nadjačati. Populaciju treba vratiti natrag u stanje apatije, pokornosti i pasivnosti. Zato trebamo poduzeti korake da bi nadjačali krizu. Uložen je veliki napor. Ništa nije djelovalo. Kriza demokracije je još uvijek živa i zdrava, na sreću, ali baš ne utječe na promjenu u politici. Zato je uspješna u promjeni mišljenja, što god većina ljudi mislila. Svašta se poduzimalo nakon ‘60-ih kako bi se promijenila i preboljela ta bolest. Zvala se “vijetnamski sindrom”. Termin “vijetnamski sindrom” se pojavio oko 1970-e i bio je slučajno definiran. Reaganski intelektualac Norman Podhoretz definirao ga je kao “bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile”. Te bolesne zapreke protiv nasilja bile su prisutne u velikom dijelu populacije. Ljudi jednostavno nisu mogli razumjeti zašto bi oni trebali ubijati i mučiti i bombardirati ljude. Opasno je kada narod postane zanesen tim bolesnim zaprekama, a to je i Goebbels shvatio, jer onda postoji ograničenje vanjskim pustolovinama. Bitno je, kako je Washington Post ponosno napisao neki dan, “uliti u ljude poštovanje prema ratnim vrlinama”. To je važno. Ako želiš nasilno društvo koje koristi silu diljem svijeta kako bi ostvarilo ciljeve svoje domaće elite, važno je imati pravilnu procjenu ratnih vrlina bez onih bolesnih zapreka o korištenju sile. To je, znači, vijetnamski sindrom. Važno ga je svladati.
PREDSTAVA KAO STVARNOST
Također je važno potpuno falsificirati povijest… Ta povijest se pokušala rekonstruirati nakon Vijetnamskoga rata. Previše ljudi je počelo shvaćati što se zapravo događa, uključujući vojnike i mlade ljude koji su bili dio mirovnoga pokreta. To je bilo loše. Zločeste misli su se morale srediti i morala se nadoknaditi nekakva pamet, a naručito se morala nadoknaditi spoznaja da je sve što radimo dobro. Ako bombardiramo Južni Vijetnam to je zato što ga branimo od nekoga. Od Vijetnamaca jer nikog drugog ni nema. Kennedyevi intelektualci su to zvali “obrana od unutarnje agresije u Južnome Vijetnamu”. Frazu je koristio i Adlai Stevenson. Važno je da takva slika događaja postane službena i dobro shvaćena slika. I djelovalo je. Jer imate apsolutnu kontrolu nad medijima i obrazovnim sustavom, i bez prevelike veze sa stvarnošću. Istina pokopana ispod hrpa i hrpa laži. S toga stajališta, sve je to bio veliki uspjeh u otklonjavanju prijetnje demokraciji, postignut u uvjetima slobode, što je jako zanimljivo. To nije kao totalitarne države koje koriste silu. Ova dostignuća su postignuta u uvjetima slobode. Ako želimo shvatiti naše društvo moramo razmisliti o ovim činjenicama. One su bitne za ljude kojima je stalo do toga u kakvome društvu živimo.
DISIDENTSKA KULTURA
Unatoč svemu ovome, disidentska kultura je još uvijek živa. Proširila se od 1960-ih. Kao prvo, u ‘60-ima je bila vrlo spora u svome razvoju. Nije bilo prosvjeda protiv rata u Indokini sve do godina nakon što je Amerika počela bombardirati Južni Vijetnam. Taj pokret je bio vrlo malen, sastojao se uglavnom od studenata i mladih ljudi. Do ‘70-ih stvari su se promijenile. Razvili su se važni pokreti… U ‘80-ima je došlo do još veće ekspanzije pokreta solidarnosti, a to je nešto novo i važno u povijesti američkoga, ako ne i svjetskoga, disidentstva. Ljudi u tim pokretima nisu samo prosvjedovali nego su uključivali i sebe same, često i intimno, u živote ljudi koji pate. Svašta su od toga naučili i imali vrlo civiliziran utjecaj na mainstream Ameriku. Sve ovo je napravilo golemu razliku…
Sve su to znakovi civiliziranoga utjecaja, unatoč propagandi, unatoč nastojanjima da se kontroliraju misli i unatoč proizvodnji pristanka. Bilo kako, ljudi stječu mogućnost i volju za razmišljanjem. Skepticizam prema moći je u porastu, a promijenili su se i stavovi prema puno stvari. Sve se dešava sporo, ali je vidljivo i važno. Drugo je pitanje da li je ono dovoljno brzo da napravi značajnu promjenu u svijetu… Organizacija ima svoje posljedice. Shvatite da niste sami. Drugi razmišljaju kao ti. Možeš produbiti svoje misli i naučiti više o onome u što vjeruješ. Ti pokreti su vrlo neformalni, nisu kao organizacije gdje postoji članstvo, samo raspoloženje koje uključuje interakciju među ljudima. Organizacije imaju jedan vrlo primjetljiv efekt. To je opasnost u demokraciji: ako se organizacije mogu razviti, ako ljudi više nisu samo priljepljeni za TV, u glavi im se mogu javiti čudne misli, bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile. To treba biti svladano, ali nije bilo.
PARADA NEPRIJATELJA
U Americi se trenutno odvija jedan vrlo karakterističan razvoj. Amerika nije prva država u svijetu koja je to učinila. Domaći socijalni i ekonomski problemi, zapravo katastrofe, su u porastu.
Moćnici nemaju namjeru ništa učiniti s time. Pogledate li domaće programe administracija u zadnjih deset godina – ovdje uključujem i demokratsku opoziciju – nećete uočiti ozbiljne planove za ublažavanje problema zdravstva, obrazovanja, beskućnika, nezaposlenosti, kriminala, zatvora, propadanja u gradovima – cijela sfera problema. Svima su vam poznati i pogoršavaju se… U takvim uvjetima morate skrenuti pažnju zbunjenoga stada, jer ako oni počnu primjećivati te probleme neće biti dobro, jer oni su ti koji pate.
Gledanje Superbowla i humorističnih serija možda nije dovoljno. Morate ih natjerati na strah od neprijatelja. U ‘30-ima ih je Hitler natjerao na strah od židova i cigana. Morali ste ih uništiti kako bi se obranili. Mi isto tako imamo svoje načine. U zadnjih deset godina svaku godinu ili dvije smišljeno je nekakvo grozno čudovište od kojega se moramo braniti. Rusi su uvijek bili na raspolaganju. Ali oni kao neprijatelji gube svoju privlačnost i sve ih je teže gledati kao neprijatelje i zato moramo izmisliti nove… Svijet će pokoriti međunarodni teroristi, preprodavači droge, zaluđeni Arapi i Saddam Hussein, novi Hitler. Neprijatelji se moraju neprestano pojavljivati, jedan za drugim. Preplašiš narod, teroriziraš ih, ulijevaš im strah u kosti tako da se svi boje putovati i sakriju se. Onda se desi veličanstvena pobjeda nad Grenadom, Panamom, ili nekom trećom vojskom trećega svijeta koju smo u stanju pretvoriti u prah prije nego li se potrudimo pogledati je, a to se upravo dogodilo. Olakšanje. Spasili smo se u zadnji čas. Ovo je samo jedan od načina kako spriječiti zbunjeno stado da obraća pozornost na stvarne događaje i kako ih držati po strani i pod kontrolom…
SELEKTIVNA PERCEPCIJA
U svibnju 1987. članovi grupe za ljudska prava iz El Salvadora, koji su preživjeli – vođe su bili ubijeni – bili su uhapšeni i maltretirani; uključujući i Herberta Anayu koji je bio direktor. Odvedeni su u zatvor La Esperanza (nada). U zatvoru su nastavili sa svojim poslom. Bili su odvjetnici, i nastavili su očitovanja. U zatvoru je bilo 432 zatvorenika. 430 ih je potpisalo iskaze u kojima su pod prisegom opisivali mučenja. Mučenja strujom i slične okrutnosti, uključujući u jednome slučaju mučenje koje je počinio sjevernoamerički general u uniformi, koji je opisan u nekim detaljima. Svjedočenje je bilo eksplicitno i opsežno, vrlo vjerojatno jedinstveno u detaljnome opisu događaja u sobi za mučenje. Ovaj izvještaj koji sadrži stošezdeset stranica je bio tajno iznešen iz zatvora zajedno s videokazetom na kojoj se prikazuje svjedočenje pod prisegom o mučenjima. Marin County Interfaith Task Force ju je distribuirao. Nacionalni tisak je odbio pisati o tome događaju. TV postaje su odbile prikazati sadržaj videokazete. Članak se pojavio jedino u lokalnim novinama okruga Marin i u San Francisco Examineru, ali čini mi se da je to bilo sve. Nitko drugi to nije htio. To je bilo doba “nepromišljenih zapadnjačkih intelektualaca” koji su slavili Josea Napoleona Duartea i Ronalda Reagana. Anayu nitko nije slavio. Nije dobio počast ni na dan ljudskih prava. Nije imenovan za ništa. Pustili su ga za vrijeme izmjene zatvorenika i nakon toga je na njega izvršen atentat, očito od strane snaga sigurnosti koje su bile potpomognute od SAD-a. Malo se zna o tome događaju. Mediji nikada nisu upitali da li bi otkrivanje okrutnosti – umjesto zataškavanja – moglo spasiti njegov život.
U veljači, usred kampanje za bombardiranje, libanonska vlada zatražila je od Izraela da promotri rezoluciju 425 Vijeća sigurnosti UN-a koja je tražila od Izraela da se neposredno i bezuvjetno povuće iz Libanona. Rezolucija je iz ožujka 1978. Nakon toga donesene su još dvije uzastopne rezolucije koje su zahtijevale neposredno i bezuvjetno povlačenje iz Libanona. Naravno da Izrael nije promotrio rezolucije jer ih Amerika podupire u okupaciji. U međuvremenu, južni Libanon je teroriziran. Velike sobe za mučenje u kojima se odvijaju stravične stvari. Korišten je i kao baza za napadanje ostalih dijelova Libanona. Tijekom tih trinaest godina Libanon je napadnut, Beirut bombardiran, oko dvadeset tisuća ljudi ubijeno, oko 80% civila, bolnice uništene, a teror, pljačke i razbojstva sve prisutniji. Sve je u najboljemu redu, ipak to Amerika potpomaže. Ovo je samo jedan primjer. U medijima nije bilo ništa o tome, nije bilo diskusije o tome da li bi Izrael i SAD trebali promotriti rezoluciju 425 Vijeća sigurnosti UN-a ili bilo koju drugu rezoluciju… Ovo je samo jedan slučaj. Ima ih gorih. U indonezijskoj invaziji Timora ubijeno je oko dvjesto tisuća ljudi. Sve je neznatno naspram ovome. Napad je bio čvrsto potpomognut od Amerike, i još uvijek traje uz američku diplomatsku i vojnu pomoć…
ZALJEVSKI RAT
Taj događaj nam pokazuje kako djeluje dobar propagandni sustav. Ljudi povjeruju da upotrebljavamo silu protiv Iraka i Kuvajta zato što iskreno pazimo na princip da se ilegalna okupacija i kršenje ljudskih prava trebaju suočiti sa silom. Ne uviđaju što bi značilo primijeniti te principe na politiku SAD-a. To je spektakularan uspjeh propagande.
Pozabavimo se pitanjem razloga za ratovanjem. Razlozi za rat su ponuđeni. Jedan od razloga bi bio da agresori ne mogu biti nagrađeni i agresija mora biti obrnuta brzim posezanjem za nasiljem. To je bio razlog za rat. Drugog razloga nije bilo. Da li je moguće da je to razlog rata? Da li SAD podupiru te principe? Da li su se SAD protivile svojoj agresiji na Panamu i inzistirale na bombardiranju Washingtona kako bi je obrnule? Kada je 1969. južnoafrička okupacija Namibije proglašena nezakonitom, da li su SAD stavile sankcije na hranu i lijekove? Da li je došlo do rata? Da li su bombardirali Capetown? Ne, već je dvadeset godina trajala “tiha diplomacija”. Tih dvadeset godina nije bilo ugodno. Samo za vrijeme Reaganove i Bushove administracije, Južna Afrika je ubila oko milijun i pol ljudi u okolnim zemljama. Zaboravite što se događalo u Južnoj Africi i Namibiji. Nekako naše osjećajne duše nisu postale bešćutne. “Tiha diplomacija” se nastavila i sve je završilo obilnom nagradom za agresore. Dobili su glavnu luku u Namibiji i hrpu prednosti u vezi njihovih siguronosnih problema. Gdje je taj princip koji podupiremo? Nisu nam dali razlog za odlazak u rat. Niti jedan. Sve razloge za rat koje su nam dali mogao je opovrgnuti pismeni tinejdžer u roku od dvije minute. To je jedan od pokazatelja totalitarne države. Trebala bi nas plašiti spoznaja da smo toliko duboko totalitarni da nas mogu natjerati u rat bez ijednog razloga i da to nitko čak ni ne primijeti, niti je ikog briga. Zapanjujuća činjenica.
Radi se o tome da je Irak zemlja trećega svijeta s vojskom koja se uglavnom sastoji od seljaka. Priznalo se da je bilo puno dezinformacija o tvrđavama, kemijskom oružju, itd. Primijetite da se ovo dogodilo godinu dana nakon što se ista stvar dogodila Manuelu Noriegi. On je nebitan lopov u usporedbi s prijateljem Georgea Busha Saddamom Husseinom ili Bushovim prijateljima u Pekingu ili samim Bushom. U usporedbi s njima, Manuel Noriega je neznatan. Zao, ali ne i svjetski lopov na kakve smo mi naviknuti. Napravili su od njega osobu veću od života. Htio nas je uništiti, bio je vođa preprodavača droge. Trebali smo brzo djelovati i ubiti ga, ubijajući nekoliko stotina ili tisuća ljudi usput, postaviti na vlast malenu, možda osampostotnu bijelu oligarhiju, a američke vojne dužnosnike da upravljaju svakim nivoom političkog sustava. Sve smo to morali napraviti jer smo se morali spasiti od zvijeri koja bi nas inače uništila. Godinu dana kasnije istu stvar je napravio Saddam Hussein. Da li je itko to naglasio? Da li je itko naglasio što se dogodilo i zašto? Morat ćete duboko kopati.
Ovo se bitno ne razlikuje od onoga što je Creel Odbor napravio u 1916.-1917. kada je unutar šest mjeseci pretvorio miroljubivu populaciju u histerične divljake koji su imali namjeru uništiti sve njemačko kako bi se spasili od divljaka koji su belgijskim bebama trgali ruke. Današnje tehnike su vjerojatno sofisticiranije, imamo televiziju i hrpu novaca koji se ulažu u nju, ali još uvijek tradicionalne. Mislim da problem nisu samo dezinformacije i Zaljevska kriza, da se vratim na početak. Problem je puno veći. Da li mi želimo živjeti u slobodnome društvu ili nečemu što doseže oblik totalitarizma nametnuga od samoga sebe, sa zbunjenim stadom totalno marginaliziranim i upućenim nekamo drugdje, prestrašenim, koje viče domoljubne slogane, bojeći se za svoje živote i dive se vođi koji ih je spasio od uništenja dok obrazovane mase paradiraju po naredbi, ponavljaju slogane koje moraju ponavljati, društvo se raspada doma, završavamo kao država koja postaje plaćeno pojačanje. Nadamo se da će nam drugi platiti da razorimo svijet. To su dva izbora. I morate se suočiti s njima. Odgovor na to pitanje nalazi se u ljudima kao što smo ti i ja.
Iz knjige “Mediji, propaganda i sistem”
Arhiva BUKE