Franjevac Dalibor Milas: Strah je promašaj

Ne doživljavaj ovo kao klasičnu priču. Ovo što trenutno čitaš ja bih
ti pričao da si sad ovdje preda mnom. No, nisi. Čitaš ovo u nekom sasvim
drugom vremenu, na nekom sasvim drugom mjestu. Poanta? Koliko god ovo
bila priča o meni, itekako ima veze s tobom.

Imam dvadeset i šest godina. Hercegovac po svakoj osnovi. Ponosan što mogu reći da sam hercegovački franjevac i svećenik.

Vjera. Zgodna riječ za izreći, jako nezgodna za objasniti.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Smatram da ljudima treba pokazati što je vjera. Ja osobno uvijek
polazim iz ove pozicije: da bi meni ljudi vjerovali, ja se prvo i prvi
moram otkriti, riskirati, moram se dokazati kao pravi svjedok onoga u
što vjerujem.

Kad je riječ o svjedocima, ovdje ću citirati dvojicu na prvi pogled nespojivih ljudi: papu Pavla VI. i Sinišu Mihajlovića.

Papa Pavao VI. jednom je prigodom proročki izjavio: „Svijet danas ne
sluša učitelje nego svjedoke. Ako sluša učitelje, to je zbog toga što
su oni prije svega – svjedoci!“

Siniša Mihajlović, izbornik iliti selektor reprezentacije Srbije, u
intervjuu za Sportske novosti veli: „Ja sve što pričam to sam i prošao,
jer sam imao veliku karijeru. Dakle, ja ne izmišljam, ja nudim istinu. A
to je vrlo važno, jer bitno je vjerovati u ono što pričaš.“ I to je to.

Za svoje svjedoke Bog ponekad bira čudne ljude. Nesavršene. Grešne.
Pa čak i opasne za svoju sredinu. Bog bira ljude ne zbog onoga što oni
jesu nego zbog onoga što će oni tek postati.

Ispričat ću vam jednu kratku priču. Priču koja nikad prije nije ispričana u cjelini. Priču o jednom dijelu mog života.

Ja sam dijete razvedenih roditelja. Dijete koje je proizašlo iz
propalog braka. To je jedan od razloga zašto sam u svom djetinjstvu bio
maltretiran, šikaniran i ismijavan i zašto sam i dan-danas meta
osuđivanja nekih ljudi. Jer u maloj, uskogrudnoj i navodno katoličkoj
sredini kakva je Ljubuški i kakva je Hercegovina općenito – to je nešto
jako negativno. Još kad dodaš na sve to da si i siromašan – situacija se
automatski pogoršava.

Kad sam bio peti razred osnovne škole, moj tata je, naime, ostavio
moju mamu samu s nas troje djece. Ja sam inače najstariji i brat je od
mene mlađi 2 i pol godine, a sestra 5 godina. U tom trenutku mama je
morala raditi dva posla da održi situaciju koliko-toliko normalnom.
Pogotovo u financijskom dijelu. Pored svog redovitog posla, još je
počela čistiti jedan kafić ranom zorom. Spletom (ne)sretnih okolnosti
jedino je bilo preostalo čišćenje kafića. Kao najstarije dijete, osjećao
sam potrebu pomagati joj. Iduće dvije godine moj je svaki dan bio isti.
Svako sam jutro ustajao u 4 sata. Čistio s njom prvo jedan kafić, pa
kasnije i drugi. Onda sam išao kući. Spremao se za školu, otišao u
školu. Poslije škole se vraćao kući. Radio oko kuće što je trebalo, pa
čuvao koze (da, bio sam i pastir). Pa onda vrati se kasnije kući, napiši
zadaću – malo uči i eto već večeri. I tako neprestano dvije godine.
Nisam nikome ništa htio govoriti: iz početka zato što me bilo sram.
Kasnije zato što nisam želio ničije sažaljenje. Ničiju milostinju. U
takvoj situaciji sam bio promatran kao niže biće i mrzio sam taj
osjećaj. U tom periodu u školi bilo je svega… Od maltretiranja,
vrijeđanja i ismijavanja pa sve do nekakvih lažnih optužbi. Npr. sa mnom
u razredu bilo je likova koji su sve svoje pare, koje su im roditelji
davali, trošili na kladionicu i gubili, naravno. I da bi se opravdali
kod svojih, slagali su da im netko krade novac u svlačionici za vrijeme
tjelesnog. I to su prijavili tadašnjem nastavniku tjelesnog koji je sad
dosta ugledna osoba u našem „društvu“. U nedostatku inspiracije, on je
mene optužio. Nikad nikome ništa nisam ukrao, a nije me imao tko
braniti. Tih sam dana znao sav u suzama otići kući neprestano se
pitajući: pa evo sve, ali što meni? Što baš meni? Kasnije se, naravno,
sva istina otkrije, ali da će ti se itko ispričati – ma jok.

Je li mi pomoglo sve to? Jest. Iako sam gomilu tih nekih noći proveo
u plaču, ono da nitko ne vidi, iako sam znao otići gladan u krevet,
iako sam nosao odjeću koju su mi davali rođaci, iako sam hodao u
poderanoj obući – na svemu sam tome Bogu zahvalan, jer sada znam
cijeniti ono što imam. Sada sam jako osjetljiv na ljude u takvoj
situaciji, na ljude koji su i gladni i žedni i goli i bosi. Pogotovo kad
je riječ o mlađim ljudima. Jer ne želim da itko prolazi pakao kroz koji
sam ja prošao. To je ta materijalna strana priče. S druge strane,
postoji i to famozno naše licemjerje. Kad sam poželio postati fratar,
pojedini fratri su čak vijećali žele li me zbog svega toga primiti u
svoju zajednicu ili ne. To sam tek nedavno saznao. Zatim ljudi… Svi se
kunu u Boga i, automatski, i hrvatstvo ali toga Boga jako se rijetko
pronalazi u njihovim životima. I toga sam u toj situaciji itekako postao
svjestan…

Što sam iz svega toga naučio? Naučio sam, kad je najteže, podići
glavu, isfolirati neki osmijeh, dobaciti šalu i sve je super. Naučio sam
se nositi s najtežim mogućim stvarima. Naučio sam kako je to biti
roditelj, jer morao sam se brinuti za brata i sestru. Naučio sam
živjeti. I, što mi je nekako najvažnije, naučio sam opraštati i naučio
sam se pouzdati u Boga. Ja sam stvarno zahvalan Bogu na svemu što sam
prošao. Da nisam prošao sve to, sad ne bih bio ovako moćan. Zahvalan sam
Bogu na svim onim ljudima koji su u tim trenucima bili tu. Ponosan sam
što mogu reći da su ti ljudi i dan-danas moji prijatelji i ostat će do
kraja. Dakle, naučio sam što je pravo prijateljstvo i što je odanost.

Zašto vam uopće sve ovo govorim? Zato da se, da vam budem iskren,
oslobodim. Do sada sam previše svim ovim bio opterećen. Sad sam
slobodan. Sad mi je, što bi se reklo, duša na mjestu.

S druge strane, žao mi je ljudi. Previše je ovdje ljudi koji pate
zbog problema u obitelji, ljudi čije su se roditelji razveli, ljudi koji
nisu krivi za neke nezgodne stvari u svom životu i, zahvaljujući našem
zatucanom mentalitetu, ti ljudi pate. Boli ih. I ja tu njihovu bol
osjećam. Nije dovoljno što te muči to što se nešto nezgodno dogodilo u
životu nego ti čak par nekakvih bisera mora sipati sol na ranu i zbog
toga te osuđivati.

Ako prolaziš takvu situaciju, nemoj se bojati. Strah je iluzija.
Strah je grijeh. Strah je promašaj.Jer strah je najveća prepreka tvojoj
sreći. Strah te blokira, ali samo se usudi. Jednostavno skoči. Kad je
riječ o nama, svi se mi ponekad zadovoljavamo osrednošću. Onim ni tamo
ni ‘vamo.. Ponekad smo previše labavi. Oslobodi se svega onoga što te
opterećuje, neovisno o tome o čemu se radi i osjetit ćeš kako je to
disati punim plućima, osjetit ćeš što to stvarno znači biti sretan.

U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće, što bi rekao Emerson, biti ono što jesi.

 

Dalibor Milas (26) je sveštenik, franjevac, koji svake srijede vodi susret za mlade u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

 

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije