„Glas ludila“ je radijska emisija koju uređuju i vode osoba sa psihijatrijskim isksustvom i sa nekom od psihijatrijskim dijagnoza. Emisuju je pokrenulo Udruženje „Metanoia“ iz Sarajeva, a ovo udruženje se bavi destigmatizacijom i društvenom afirmacijom osoba sa psihosocijalnim poteškoćama. Emisija se emituje u Sarajevu i Zagrebu, a ista već se snima u Banjaluci, a ubrzo će slušaocima biti dostupna na talasima Balkan Radija.
Sa Adijem Hasanbašićem, predsjednikom Udruženja „Metanoia“ za portal BUKA razgovarali smo o ovoj radio emisiji, njenom cilju, ludilu, stigmama sa kojima se osobe sa psihosocijalnim poteškoćama susreću i drugim temama.
Možete li mi reći nešto više o emisiji koju pokrećete u Banjaluci?
Emisija „Glas ludila u eteru“ je radijska emisija koju vode, uređuju te čiji sadržaj i goste biraju osobe sa psihosocijalnim poteškoćama, najčešće sa nekim psihijatrijskim iskustvom ili nekom od psihijatrijskih dijagnoza. Moto emisije glasi „Ja nisam dijagnoza, ja sam čovjek“. Ovim motom se želi staviti naglasak na autentično iskustvo i biografiju svake osobe, sa svim njenim različitostima, a ne na predrasudnu etiketu (koja je oblik „socijalne invalidacije“ i ima negativan utjecaj na osjećaj identiteta). Na ovaj način približavamo slušaocima, i generalno društvu, kontekstualno razumijevanje pogleda na svijet određene osobe koju se obično smatra „ludom“, „čudnom“ ili „drugačijom“. Prava stvarnost jeste da iza svega toga postoji priča koja je istinita, ukoliko se uzme u obzir i kontekst te osobe. Želimo reći da sve što je ljudsko nije nam strano a i „ludilo“ je jedna od ljudskih reakcija na stvarnost. Nazivom emisije smo željeli uvesti raspravu o relativnosti pojmova „normalnog“ i „ludog“ ponašanja i doživljavanja u javni prostor. Sami smo sebi stavili taj „epitet“ da drugi to ne učine, a svi koji rade na emisiji, oni sa i bez psihijatrijske dijagnoze zajedno čine „glas ludila“.
Koji su ciljevi emisije?
Neki od ciljeve ove emisije su: prihvatiti drugog i ‘’drugačijeg’, u prvi plan staviti iskustvo individue a ne nepravedno dodijeljene kategorije i oznake, ravnopravni udio osoba sa psihosocijalnim poteškoćama u kreiranju društvene slike, socijalna destigmatizacija iz prve ruke kroz lična iskustva učesnika radijske emisije, poticanje produktivnosti, autentičnosti, aktivnosti i kreativnosti članova radijske emisije, senzibilizacija društva, edukacija osoba sa psihosocijalnim poteškoćama, pravo na učešće i izbor tretmana, rehabilitacije i resocijalizacije i drugo.
Glas ludila u eteru se bavi destigmatizacijom i društvenom afirmacijom osoba sa psihosocijalnim poteškoćama. Kakva su vaša iskustva iz Sarajeva i Zagreba gdje ova emisija već postoji?
Emisija je prvobitno krenula u Zagrebu, u sklopu festivala mentalnog zdravlja i umjetnosti „Ekstravagantna tijela: Ekstravagantni umovi“ 2010. godine. Bio sam pozvan da na simpoziju festivala govorim o nastanku ove ideje i historiji sličnih radijskih stanica (prva je krenula iz Buenos Airesa prije dvadesetak godina), te da te ideje pokušam realizirati u Zagrebu. Uz pomoć Psihijatrijske bolnice „Sveti Ivan“ Jankomir i doktora Hrvoja Handla sam okupio prvu „ekipu“, koja je i danas okupljena u emisiji. Prva emisija se emitirala uživo, tako da nismo imali mnogo vremena za pripremu. Reakcije i pitanja slušalaca su bile jako podržavajuće sa blagim iznenađenjem da se takvo nešto emitira na našim prostorima. Ohrabren ovom rekacijom, nastavio sam ići u Zagreb, o svom ličnom trošku, te smo u dvije godine postigli da emisija „Glas ludila u eteru“ postane stalni dio resocijalizirajućeg programa Psihijatrijske bolnice „Sveti Ivan“ Jankomir u sklopu Kluba pacijenata “Zajedno“, gdje sada postoji i radio grupa. U toku te dvije godine, učesnici su bili pozivani da nastupaju na pjesničkim večerima sa svojim autorskim pjesmama (za koji su dobijali i honorare). O nama su reportaže uradili Jutarnji List, 24 sata Express sedmične novine, HRT (emisija Pola ure kulture); bili smo gosti na Radio Anteni i dr. Što se tiče Sarajeva, počeli smo se okupljati i upoznavati od ljeta 2012. godine i odmah smo počeli sa snimanjem priloga i materijala za emisiju. Vremenom su nam se priključili i drugi učesnici te mogu reći da smo i u Sarajevu dobili mnogo medijske pažnje. Projekat , ujedno su nam bili i gosti, su podržali Manu Chao, Miljenko Jergović, Hrvoje Pukšec, Mario Kovač, Milan Fošner i dr.
Koliko je šira zajednica zainteresovana za probleme osoba o kojima emisija govori?
Slušaoci su veoma zainteresovani za ovu problematiku jer svi mi imamo psihosocijalnih poteškoća, a pogotovo u današnjem vremenu. Zrelost nekog društva (a samim tim i lokalne zajednice) se ogleda u stepenu tolerancije i prihvatanja drugog i drugačijeg. Mi smo sredina koju i dalje „muči“ nerazriješena trauma iz prošlosti, gdje je ekonomska nesigurnost evidentna. Ljudi suosjećaju sa ovim problemima jer su, u manjoj ili većoj mjeri, dio svih nas. Međutim, problematično je što nemamo podršku lokalne zajednice u finansijskom smislu za realizaciju ovakvih projekata. Takva podrška ne bi smjela izostati jer se ovaj projekat tiče svih nas i može poboljšati kvalitet života u lokalnoj zajednici time što će omnogućiti svim pripadnicima iste prostor za izražavanje, djelovanje i kreativnost.
Adi Hasanbašić
Šta je to, po Vašem mišljenju, ludilo?
Neću sada spominjati „medicinska“ i „naučna“ shvatanja ovog pojma. Ja smatram da je ludilo autentičnost koja nije uspjela da se „izrazi“ i prizna kroz društvene norme i na društveno prihvatljiv način.
Radio je prilično interakcijski medij, koliko se ljudi javljaju sa svojim problemima, šta im je najteže, kako se sa svojim problemima nose?
Mediji su ti koji kreiraju društvenu stvarnost ili prije „iluziju društvene stvarnosti“. Često možemo naći predrasudni rječnik u medijima kada su u pitanju osobe sa psihosocijalnim poteškoćama stoga se i mi upuštamo u medijski kanal kako bismo dali ravnotežu stigmi i predrasudama. Nije slučajnost što smo izabrali baš radio kao način kontaktiranja sa društvom. Radio je medij koji može zaštititi identitet osobe (po potrebi) koja je u studiju, što dodatno doprinosi njenom samopuzdanju i slobodnijem obraćanju društvu. Prvu godinu emitovanja emisije u Zagrebu išli smo uživo, što je svakako i cilj jer se na taj način ostvari najbolja komunikacija sa slušaocima. Međutim, sada u Zagrebu, Sarajevu i Banja Luci emisije emitiramo kao snimak upravo zbog samopouzdanja učesnika, da im damo potrebno vrijeme da svladaju strah od grešaka i slično. Komunikacija sa slušaocima se odvija preko Facebooka i našeg e-maila a ta povratna informacija od njih je potrebna učesnicima kako bi integrisali svoje iskustvo.
Vi ste i osnivač i predsjednik Udruženja Metanoia. Čime se ovo udruženje bavi?
Udruženje „Metanoia“ je prvo, i za sada jedino, udruženje na teritoriji BiH koje se bavi isključivo destigmatizacijom i društvenom afirmacijom osoba sa psihosocijalnim poteškoćama. Kako se pokazalo da uspješnost tretmana i oporavka zavisi podjednako od uspješnosti tretmana/intervencije i faktora socijalizacije, mi smo se odlučili posvetiti destigmatizaciji (koja treba biti konstantna da bi imala impakta) i društvenoj afirmaciji. Često stručnjaci, porodica i javnost traže kod osoba sa psihosocijalnim poteškoćama „ono što nije uredu“ ili „ono što im nedostaje“ u skladu sa nekom statističkom slikom društvene normalnosti i prihvatljivosti. Niko se ne pita šta te osobe mogu drugačije da ponude i čemu mogu da nas pouče. Naša misija jeste da želimo pružiti drugačiji pogled na drugačija iskustva kroz podršku, umjetnost, nauku i publikacije. Također, želimo osigurati prostor, platformu za izražavanje, gdje će osobe sa psihosocijalnim poteškoćama moći da se same izbore za svoja prava, umjesto neko drugi govori njihovo ime.
Kakva je sudbina ljudi koji se nose sa psihosocijalnim poteškoćama?
Sviđa mi se riječ koju ste upotrijebili – sudbina. Mislim da se upravo želi pokazati da osobe sa psihijatrijskim iskustvom, psihijatrijskim dijagnozama i psihosocijalnim poteškoćama imaju odrređenu sudbinu. Kao da se želi poručiti da ako jednom zapadneš u takvo stanje, slijedi te takva sudbina. Osobe sa psihosocijalnim poteškoćama se susreću sa mnogo više životnih poteškoća sa kojima se ne mogu suočiti same (odakle i sudbina) jer imaju predrasudnu etiketu u svojoj biografiji, jer finansijski zavise od skrbnika, roditelja ili invalididne, jer imaju malo, odnosno nikako, adresa na koje se mogu obratiti, zatvoreni su u svoje kuće, nemaju socijalnu interakciju niti mjesto susreta, podrške i kreativnog izražavanja itd. Zato je i nastala ova radio emisija, da se okupljamo sedmično, da razgovaramo o sadržaju emisije, interesovanjima, gostima, prijedlozima i sl, a da potom svako ima svoj zadatak koji nosi kući i o kojem razmišlja, kreira i piše. Potom slijedi odlazak na snimanje emisije na radio, druženje sa gostom, intervjuisanje istih (ne samo na radiju nego i na njihovim radnim mjestima, što je izvjestan rad na „terenu“ čime se i dalje povećava socijalizacija). Kako emisije budu napredovale i priključenjem novih učesnika tako će se i rasporedi određenih aktivnosti mijenjati.
Koji psihosocijalni problem se prema vašem iskustvu u radu pokazao kao najzastupljeniji i kako se osobe koje se bore sa tim problemima liječe?
Istakao bih nekoliko problema a to su nedostatak socijalne interakcije, prostora za izražavanje, nemogućnost izbora tretmana, način na koji se pristupa problemu te odnos stručnjaka prema osobama sa psihosocijalnim poteškoćama.
BANJALUKA
Da se emisija z Banjaluci odvija u najboljem mogućem redu pobrinuće se diplomirani psiholozi iz ovog grada Mario Maričić, Ana Šatara i Jadranko Janković, a oni su i studenti Master studija psihologije i zajedničkim snagama koordinišu projekat. Povodom ove emisije razgovali smo i sa diplomiranim psihologom Mariom Maričićem.
Kakva su tvoja iskustva sa ovom emisijom?
Sama ideja emisije Glas ludila u eteru aktuelna je već nekoliko godina u Zagrebu i Sarajevu. Prije više od pola godine projekat GLE predstavio nam je psiholog Adi Hasanbašić koji je u Banja Luku došao na poziv našeg profesora, psihologa Igora Krnetića. Od tada imamo odličnu saradnju sa ekipom iz Sarajeva. Emisija GLE je sjajan vid društvene aktivnosti u borbi za osobe sa psihosocijalnim poteškoćama koji je između ostalog usmjeren na smanjenje predrasuda prema ljudima koji imaju neko psihijatrijsko iskustvo. Na ovaj način praktično se podstiče ravnopravnost među ljudima i uključivanje u društvene tokove svih onih koji su etiketirani nekom dijagnozom i zbog toga gurnuti na margine društva, kao manje važni. Sjajna je prilika da se ljudi koji su suočeni sa psihološkim i socijalnim teškoćama, kreativno izraze i da ispričaju svoju priču. Otvara se prostor da kažu sve ono što ih tišti i što ih čini sretnima i da podijele svoja autentična iskustva, bez cenzure. Generalno gledano, iskustva u samom procesu stvaranja emisija su jako pozitivna i očekujem da će biti još bogatija kada aktivnosti malo odmaknu.
Kada se emisija emituje, kada ju slušaoci mogu ispratiti?
Još uvijek smo u procesu snimanja prvih emisija i prvo emitovanje bi trebalo biti uskoro. Emisije će se, za početak, emitovati jednom mjesečno, na kanalu Balkan radija u Banjaluci. Takođe, biće dostupne i preko interneta na socijalnim mrežama i na sajtu udruženja Metanoia. U toku je i stvaranje mreže Banjaluka, Sarajevo i Zagreb i zajednički rad na ovom planu. Slušaoci će biti obavještavani i preko Facebook grupe GLE Banja Luka.
Ko sve učestvuje u njoj i na koji način se neko možda može prijaviti ili Vi sami pronalazite sagovornike?
GLE Banja Luka radi u saradnji sa članovima udruženja Zajedno, koji su korisnici Dnevnog centra, pri Centru za mentalno zdravlje. Svi zajedno sarađujemo sa ekipom Balkan radija. Trenutno ekipu čini desetak ljudi, korisnika centra i studenata, a nadam se da će se i ostali s vremenom priključiti. Sagovornike kao goste biraju svi zajedno u ekipi. Koncept emisije je isti kao i u Sarajevu i u Zagrebu. Članovi ekipe kreiraju i uređuju sadržaje pa tako i biraju koga će pozvati kao gosta. Naravno bilo bi sjajno ako bi se neko ko želi da nam bude gost i sam pozvao.
Razgovarala Maja Isović
Vezani intervjui:
Nensi Perl: Superstar među bibliotekarkama
Magacin Kabare: Moramo se izboriti za vedriji svijet