Krenuli smo preko Šćepan Polja, odnosno najgoreg puta u Evropi, koji povezuje dva glavna grada, u ovom slučaju, Sarajevo i Podgoricu. Iako do Tirane ima samo 400 kilometara, put se oduži na najmanje devet sati, jer je i dionica od Podgorice do Skadra prilično katastrofalna. Dio puta kroz Bosnu i Crnu Goru je pun živopisnih kadrova, kao iz knjige «Čudesna Jugoslavija», koja svjedoči o ljepotama bivše nam zemlje. Tu su planine, rijeke i more, sve to u 50ak kilometara, eko sela, skijanje, plodne površine i još mnogo lijepih stvari, na koje možete naići prolazeći ovuda. Kad smo ušli u Albaniju, već prvo iznenađenje se desilo prije Skadra. Naime, riječica Kir je odnijela drveni most, jedan od onih preko kojeg prolaze autobusi. Policija nas je preusmjerila na puteve kroz sela, a rijeku smo prešli na mjestu gdje je toliko plitka da nam most nije ni trebao, preko nekoliko kilometara makadama. Autobusi su se morali vratiti, tako da su dodatno izgubili nekoliko sati, jer do Podgorice ima 60 km puta nazad, zatim se mora ići u Bar, pa na Sukobin, što traje barem četiri – pet sati.
Ipak, da je Albanija strašno napredovala u odnosu na proteklih nekoliko godina, lako se uvjeriti već na prvi pogled. Izgrađeno je preko 200 km autoputa za samo dvije godine (kako reče Fahro Radončić mnogo puta u predizbornoj kampanji), pa tako možete osjetiti i čari ulaza u Tiranu sa četiri trake, u kojima svi voze prema svojim pravilima. 2008. godine je na ulazu u Tiranu bio makadam, a ispod je video koji je snimljen tada.
Saobraćaj me je podsjetio na grčke i turske vozače, koji jedni drugima opraštaju i teške udese, bez da se uopšte okrenu. Nekoliko puta nam se desilo da nam ljudi svjesno ulijeću u makaze, jer jednostavno računaju na to da ćemo se svi pomjeriti, ali poslije određenog vremena, to postaje normalno i uobičajeno, jer svi voze na jednak način, pa onda i vi počnete voziti tako. Jedna od takođe zanimljivih stvari je izvinjavanje pješacima jer ih nećete pustiti da prođu, iako im je zeleno svjetlo na semaforu. Samo im trebate ispružiti dlan iz auta i shvatiće. Ako ste u Tirani samo pješak, ovo morate znati.
Kad smo najzad došli u glavni albanski grad, odmah smo se oduševili ljubaznošću lokalnog stanovništva. Tražeći hostel u kojem ćemo odsjesti, ušli smo u američki centar za strane jezike, odakle su nas ljudi uputili na tačnu adresu, printajući nam web stranicu hostela i njihove telefone. Na nekoliko mjesta gdje smo nešto pokušali kupiti, nismo platili ništa, jer smo iz prijateljske zemlje Bosne, a iako dolazimo na utakmicu, ljudi su prema nama vrlo ugodni i prijatni. Kasnije će se ispostaviti da će tako biti do kraja našeg četverodnevnog putovanja. Hostel drže dvije raspoložene sestrice, koje žive u budističkom fazonu. Hodaju bose po avliji, posjeduju cijelo životinjsko carstvo, a u slobodno vrijeme puše travu na krovnoj terasi, zajedno s ostalim gostima. Samim tim, možete pretpostaviti da i sam hostel nije bio pretjerano dobro uređen. Recimo, njima je sasvim normalno da se gosti pokrivaju istom posteljinom. Za njih radi jedan gluhonijem momak, koji je bio vrlo srdačan prema svima i ponašao se veoma ljubazno. Svi ostali radnici znaju njegov jezik, što me zaista oduševilo, budući da bi on u mojoj okolini bio «uljez».
Tirana postaje svakim danom ljepši i moderniji grad. Prije dvadeset godina je imala oko 200.000 stanovnika, danas se taj broj uvećao za šest puta. Ogromne migracije iz sjevernog dijela su prisutne i danas, tako da, ko ne uspije otići u Švicarsku, ostaje u Tirani čitav život. Tu se danas studira, radi, snalazi, stanuje, kupuje, prodaje itd. Jedan od najzanimljivijih plakata za privatne studije je glasio ovako: «Get the real American diploma», što bi valjda značilo da ostale nisu «real». O tome sam upravo razgovarao sa svojom prijateljicom, Marsedom Vjollcom, koja nam je bila domaćin jedan cijeli dan. Marseda ima 23 godine i upravo je diplomirala politologiju na državnom univerzitetu. Od nedavno je članica Socijalističke partije, one iste koja je vladala državom pedeset godina, do kraja osamdesetih i koja je zatvorila Albaniju i izgradila milion bunkera. Iako je po mene došla u BMW-u 7, prije toga mi poslala poruku sa Iphonea, kaže kako joj je komunizam najbliža ideologija. Na moje čuđenje i odobravanje u isto vrijeme, jer i sam pripadam ljevičarskoj opciji, Marseda mi je rekla kako ona nikako ne priziva stara vremena, kao što mi to u Jugoslaviji radimo, i dodala, «Meni je muka od raznih američkih, evropskih, turskih, saudijskih i drugih univerziteta, jer danas svako ima diplomu. Ja se mučim tri – četiri godine, a oni ju samo kupe, i to, po pravilu, prljavim novcem. Tako je u svakoj pori života, pogledaj samo ovaj parking kako luksuzno izgleda, a komšija mu nema krov. Sve bih ja to pozatvarala, obogatili su se na drogama i drugim nelegalnim putevima, a onda dođu i kupe moju kuću koja vrijedi milion eura i koju je moja porodica zaradila u 19. vijeku». Naravno, poznata mi je ova priča koju Marseda priča, ali moram primijetiti da kod nas ipak divlji kapitalizam nije otišao tako daleko. Privatna inicijativa je ovdje toliko zaživjela da svako može otvoriti univerzitet, benzinsku pumpu ili pekaru, samo je razlika u tome koliko želite raditi. A crpke se nalaze na svakom koraku. Od Skadra to Tirane sam ih izbrojao pedeset u samo pet kilometara. Svaka ima samo dva pištolja za gorivo, staklenu prostoriju u kojoj nema ničega i jednog radnika. Tačnije, svaka od tih pumpi pere pare, jer je danas veoma poznato da se gorivom ne možete obogatiti, nego da morate imati dodatni asortiman proizvoda i usluga. Kao što izgledaju prostorije na pumpi, tako izgleda i većina kafića. Grad je pun staklenih, fluorescentnih kafana, u kojima ljudi unedogled piju kafe, duhāne uz priču i naveče se opijaju. U nekima od njih uživo sviraju bendovi sa sjajnim vokalima i instrumentalistima, tako da je noćni život jedna od mnogobrojnih prednosti Tirane. Pored ružno osmišljenih arhitektonskih čuda, u koja spadaju i kafići, postoji i nekoliko pubova u drvetu, ukusno i lijepo izgrađenih. Problem Tirane, ne samo kad su kafići u pitanju, je upravo infrastruktura. Iako će ovo postati moderna zemlja, još se osjeti njihovo kašnjenje od nekih pedesetak godina. Arhitektonske fule su vidljive i laiku, pa tako morate izaći iz auta da biste predali pasoše na granici, jer je graničarska kabina previsoko. Kada na benzinskoj pumpi otvorite vrata, lupićete u beton, jer je «arhitekta» zaboravio sagraditi niži temelj. Biće da se radi tipično balkanski, tačnije da objekte projektuju sami vlasnici. Takvih promašaja je previše za jedan ozbiljan grad, a tako se grade i objekti u centru grada. Šarene zgrade, prodavnice na balkonima i druga čuda, još jedino ovdje možete vidjeti.
Ono što čini jedan grad su, naravno, ljudi. A ljudi su nešto fenomenalno u ovom dijelu svijeta. Pored Marsede, koja se skoro uvrijedila kad smo pokušali platiti, i konobara koji su nam rekli da u njihovom gradu samo Albanci mogu trošiti pare, jedan od domaćina nam je bila Drivalda Rrahmani. Ona je sa sjevera zemlje, tačnije iz grada Bayram Curri, jednog od najozloglašenijih dijelova Albanije. S roditeljima je došla 1990. godine u Tiranu, gdje i sada živi. Govori četiri strana jezika i tipičan je predstavnik modernih Albanaca. Poznati su joj mnogi primitivizmi od prije 20 godina, pa i od prije tri – četiri, ali kaže kako će to polako, ali sigurno iščeznuti. Radi u reklamnoj agenciji, ali nažalost, ne može mnogo ljudi shvatiti na šta se to zapravo odnosi. «Albanci uglavnom rade neke konkretnije stvari, reklame ih mnogo i ne interesuju», Drivaldine su riječi. Ona radi i po 50-60 sati sedmično, te je strašno nervira talijanska navika sjedenja i ispijanja kafe po cijeli dan. «Zbog toga nam ljudi s Kosova i iz Makedonije otimaju radna mjesta. Dok mi pijemo kafe, ima i drugih koji žele da rade.»
A da svako ima svoje Kosovo, odnosno dijasporu, uvjerili smo se na utakmici. Naš Nogometni savez nije mogao obezbijediti ulaznice za svoje navijače, dvije agencije koje su organizovale put to nisu željele, pa nam je karte kupila upravo Drivalda. Stadion je bio pun, kao što ste mogli i vidjeti na televiziji, sa oko 1500 naših navijača, mahom iz BiH, ali i iz dijaspore. Iako je samo 400 km udaljenost Sarajeva i Tirane, oko 15 puta manje navijača smo mogli vidjeti u ovoj zemlji, nego recimo u Belgiji. Tirana je, ustvari, daleko jedino u glavama, a o tome sam već pisao u tekstu «Odvojeni vagoni», koji govori o komunikacijama unutar Balkana. Na našu sreću, infrastruktura se poboljšava, barem u Crnoj Gori i Albaniji, koje su nam veza s Tiranom, a preživjećemo taj put od Foče do Šćepan Polja, jer nam ga Milorad Dodik vjerovatno nikad neće napraviti.
Iako je Tirana u prvom planu, Albanija ima još nekoliko veoma lijepih gradova, i može ponuditi mnogo toga turistima. Ohridsko jezero i grad Pogradec uopšte nisu razvijeni kao taj turistički raj na makedonskoj strani. Sjever primorja se takođe dosta slabo razvija, a to se može vidjeti upravo u gradu Shëngjinu, u koji smo zalutali u povratku, tražeći dobar restoran. Kako smo u Tirani jeli samo loše meso u raznim vrstama sendviča, očajnički nam je trebalo nešto što nije hamburger, doner kebab ili janjetina. Bitno je napomenuti da je sve bilo toliko neukusno da se uglavnom nije moglo jesti, a da li je to uvijek slučaj, ne možemo znati, nego se samo nadamo kako nismo naišli na dobre restorane. Shëngjin je nekadašnja luka, udaljena od Ulcinja samo desetak kilometara, ali zračne linije. Automobilom je to između 90 i 100 km, a moraćete preći i ovaj strašni most preko rijeke Bojane, na albanskoj strani.
Shëngjin je jedno od najdepresivnijih mjesta u kojima se možete naći. Pored lučke atmosfere, smeća na sve strane, ono što je najnevjerovatnije su neboderi na plaži (?!). Nekoliko višespratnica se nalazi na samoj obali, samo petnaestak metara od mora. Od Shëngjina smo vrlo brzo odustali i zaputili se u Skadar, koji nam je ponudio sjajnu hranu i tradicionalnu atmosferu, i to u restoranu «Tradita», gdje smo od vlasnika dobili predjelo u vidu pečenog sira, te kolače kao desert. Tamo preporučujem skadarsku jezersku ribu ili neku riječnu ribu, koja je vrlo slična našoj mladici, ali manja. Povrće na roštilju, sjajan ugođaj, sevdalinke koje pjevaju lokalni Bošnjaci i Srbi su nešto što se ne treba propustiti ako ste na proputovanju kroz ovaj grad. Nakon Skadra, prema Podgorici vas opet očekuje strašni dio puta, koji je gori i od makadama, pun drvenih mostova i rupčaga veličine dječijeg groba. Ipak, siguran sam da će već naredne godine tuda ići autoput ili u najmanju ruku široka i nova cesta.
Tokom posjete svim ovim gradovima i mjestima, sve vrijeme smo primjećivali tipične masonske znakove. Ne bih da zvuči kao teorija zavjere, ali nekako su vrlo upadljiva sunca na svakoj zgradi, rogovi ili piramide. Jednu od takvih piramida je upravo sagradila nekadašnja državna arhitektica, a inače kćerka Envera Hodže, dugogodišnjeg albanskog diktatora i, priča se, vjerovatno kineskog špijuna u Evropi. Ljudi u Tirani se slažu kako je ona vjerovatno jedna od najlošijih arhitektica koju je zemlja ikad imala, mada i druge građevine nisu Bog zna kako impresivne. Primjerice, najveći albanski stadion prima samo dvadesetak hiljada ljudi i izgleda prilično staro, te ima samo šest atletskih traka, što nikako nije upotrebljivo za atletiku.
Sve one priče koje ste dosad čuli o Albaniji, poput loših puteva, milion bunkera (bukvalno, milion ih je bilo do prije 20 godina), primitivizma, bese i sl., su stvar istorije. Albanija se razvija nezaustavljivo i, iako to nekad izgleda divlje kapitalistički, ova zemlja će biti ispred BiH već za deset godina. Već sama Tirana posjeduje trgove i bulevare kakve Sarajevo nikad neće imati. Iako trgovi i bulevari nisu uvijek mjerilo, kada ulazite u Tiranu, osjećate veliki grad, dok je Sarajevo bilo i ostalo kasaba, sa malo više stanovnika. Tirana je jedno veliko gradilište, puno novih zgrada, tržnih centara, dobrih puteva, ludog saobraćaja, mnogo stranih predstavništava, itd. Ako bilo koga upitate za bilo šta, budite sigurni da će vam ljudi objasniti, na ovaj ili onaj način. Pored ljubaznosti o kojoj smo već pričali, u Tirani vam neće biti nimalo dosadno. Od zore do sumraka i od sumraka do zore ovaj grad živi neki novi život. Oko centra grada možete naići na najsiromašnije dijelove i razne pijace na kojima nemate kupiti ništa pametno. Prosjaci se nalaze i pored najbitnijih tiranskih spomenika, ali ništa vas to neće spriječiti da uživate u balkanskoj egzotici Albanije i njenog glavnog grada. Stoga, preporučujem vam da se zaputite u ovu zemlju, što je prije moguće, mada ni države oko nje uopšte nisu loša opcija. Ali o njima, do nekog drugog putopisa.
P. S. I na kraju, tj. zadnjeg dana, kupio sam dnevne novine na engleskom jeziku. Na naslovnici su bili Tarik Sadović i Mustafa Mujezinović, koji su tobože dogovorili rješavanje nekoliko otvorenih pitanja, poput podrške ulasku u NATO, uvoza, izvoza, pa čak i direktnog leta Sarajevo – Tirana i obratno, iako nije precizirano koji od tri – četiri naša aviona će letjeti u Tiranu. Kada pročitate ove vijesti, dobijete dojam da odnosi cvjetaju između naše dvije zemlje, a do prije godinu dana su nam za Albaniju trebale vize. Nemamo razvijene diplomatske odnose, čak ni razmijenjene ambasadore. O ambasadi se pričalo i prije deset godina, ali otad se ništa nije uradilo. Prava istina je da je Mujezinović bio na utakmici, samo se pitam od kojih para. Ako je vjerovati Dnevnom avazu, Boga pitaj koliko će nas njegova posjeta Tirani koštati. Mi smo išli od svojih para, a Mustafa vjerovatno od naših.