Jedna moja prijateljica, slovenska kantautorica, rekla je da je zanimaju oni ljudi kojima može vidjeti oči i nema dalje. Šta znači “bilo je 70.000 ljudi”, baš me briga. Neka radije bude 70 onih koji su tome stvarno posvećeni, kojima to nešto znači, kaže legendarni hrvatski kantautor Arsen Dedić.
Autentičan začetnik autorske pjesme i literarne šansone i u 74. godini života posvećen je muzici, koja je obilježila i obogatila njegov život.
Kada pogledate iza sebe, da li je ostalo nešto što još niste uradili?
DEDIĆ: Jako puno sam napravio, to vam mogu reći. Više nego što zavređuje jedan život ili dva. Kad zbrojim rad u kazalištu, na filmu, pa i u pjesništvu, u koncertiranju – više ne znam, stvarno, što nisam napravio. Ponekad mi se čini da sam prešao vlastitu mjeru. Ali, ja se ne nudim, nikada se nisam gurao. Nisam nijednom režiseru rekao: “Daj da ti napravim predstavu” ili “Daj da ti napravim film”. Ja sam, dapače, veći dio svog života samo razvijao svoju odbrambenu poziciju. To znači, odbiti, a ne povrijediti čovjeka. Radio sam koncerte od Aleksandrije od Rio de Ženeira, Dakara, Novosibirska, Bakua, Sukumija, sjedio u Odesi, prijateljevao u jednom kraćem vremenu sa Sartrom… A šta više? Želim samo da su mi djeca srećna, zaštićena i da živim koliko mogu da ih zaštitim moralno, materijalno i tjelesno, ako treba. Isto važi i za drugu djecu, jer kad vidim naslove po novinama da neko čini zlo djeci, ne mogu vjerovati.
U kojem smislu smatrate da ste prešli mjeru?
DEDIĆ: Mene je sve teže nagovoriti na put, ne mogu više. Ali, ove sezone smo išli u Sombor, pa u Suboticu, onda sa Matijom sam išao u Novi Sad. Tu je i Zagrebačka filharmonija, Beogradski simfonijski orkestar i “Big Bend”. I vani sam bio, u Udinama. U tom pogledu su mjere pređene. Srećom, Gabi me čuva i ljudi koji su mi skloni. Ali, putovati više neću. Počelo je biti “tvrdo”.
Kroz sve ove decenije kritičari su Vam uvijek bili naklonjeni, kako gledate na to?
DEDIĆ: Imam oko 40 albuma, a sad sam objavio i 31. knjigu, koja nosi naziv “Kapi za oči”. Što je najčudnije, za takozvano “književništvo” nisam nikada dobio lošu kritiku. A to je mnogo knjiga, s tim da su se neke od njih enormno prodavale, kao recimo “Brod u boci” u 60.000 primjeraka. U to vrijeme se u Rusiji nije toliko prodavalo. Ne znam kako će mi proći ova zadnja knjiga, ona je više jedna ironična i samoironična gesta, ali me to i ne zanima. Činio sam to što sam u tom času želio napraviti.
Premda ste bili traženi, nije uvijek sve išlo glatko?
DEDIĆ: Ja sam, recimo, kao pjesnik bio antologiziran prije nego što sam imao prvu knjigu. Nisam nikada došao nekome na vrata, a probleme sam imao od samog početka, morao sam napustiti radio-stanicu i tako dalje. Sve zbog mog pjesništva. Tu je bilo svega nabacano, od nacionalizma do religije, što, naravno, sa mojim moralnim uvjerenjima nema nikakve veze. Ali, to su se našli oni koji su to trebali naći. Nakon toga sam cijeli život ostao “frilenser”, o svom trošku. No, uvijek su me tražili. Radio sam dosta i pod pseudonimom, morao sam skrivati vlastito ime. Bilo je kasnije raznih ponuda, čak i za neke funkcije. Jedno vrijeme sam bio na postdiplomskim studijama u Budimpešti, opet preko jednog funkcionera koji mi je bio sklon. Ali, u jednom trenutku je bilo strašno. Imaš dvadesetak godina, a moraš nestati. Onda je mene bio strah da mi ne onemoguće da diplomiram. Nisam ni znao da Akademija ima partiju. Tamo je bila cura, predsjednik partije, koju sam taman bio napustio. Nekako je napisala da sam simpatizer, kandidat, šta ja znam. Jedva sam završio sve to zajedno.
Da li Vaša poezija i žene idu zajedno?
DEDIĆ: Veliki je život. Žene su bolji dio svijeta, kakve jesu da jesu. Meni su takve moje žene. Imam dvije unuke. One su tu pored Gabi. Da nije njih dvije, šta bih ja. Najdivnije je kad mala Lu iz jedne male sobice ustaje, čujem je kako šljapka i ide u krevet kod bake. Prije puno, puno godina, kada sam tek počeo ovu takozvanu karijeru i kada se pročulo da pišem i pjevam, jedan poznanik me pitao kakav je odnos žena prema svemu tome. Rekao sam da ne mogu pretjerivati, niti svjedočiti, ali da mi se čini da su tome naklone. Rekao je da je to tačno. Dodao je da ako nema tog odjeka, onda sve uzalud radim. Žene rješavaju stvari i u politici, i u dnevnom životu i sudbini umjetnika. Volio sam ih dosta, neke su i mene malo voljele, u samoodbrani. Unuke me najviše vole. Ali, da imam neku preljubničku ambiciju – radije nemojte mene. Nisam ja odavde, ja sam provincijalac. Provincija je moja mjera. Ma, ne mogu se više ni udvarati. Baš sam se maloprije udvarao jednoj, bez ikakvih rezultata.
U šta Arsen Dedić vjeruje?
DEDIĆ: Vjerujem u djecu i u ljubav. U poštenje, čast i hrabrost. Vjerujem u talent i djelomice u umjetnost. Ali, da sam nekakav patetičan, religiozni, nacionalni, politički tip – to nije moja priroda.
Voli grad na Vrbasu
Nakon mnogo godina nastupili ste pred banjalučkom publikom. Kakav je bio osjećaj?
DEDIĆ: Volim Banjaluku, nemam šta glumiti. Pjevao sam ovdje još prije 50 godina. Tu sam dolazio, bilo mi je milo. Onda, i Matija je želio doći. Prijatni su ljudi.
Na sceni od 13. godine
Šta je ono što Vas vuče da radite i dalje?
DEDIĆ: Ne znam, to je tako od početka. Ja sam prvi put na scenu izašao sa šibenskom limenom glazbom, imao sam 13 godina. Onda sam već kao petnaestogodišnjak pisao poeziju i prvi put bio nagrađen u životu. Nakon toga sam dobio nagradu za ciklus pjesma, književnog časopisa iz Splita, pa sam zabranjen, maknut sa televizije. Poslije sam završio vojsku, brak, otišao od kuće i počeo ponovo podstanariti. Tačnije, podstanario sam na podu kod Boška Petrovića, a, eto, ni njega nema više.
Tekst preuzet iz Nezavisnih novina