Komentirajući na press-konferenciji u Beču vojnu akciju hrvatske države u bivšoj srpskoj krajini jedan član Hrvatskog helšinskog odbora rekao je da je ta akcija s pravnog stajališta potpuno u redu, ali da ona ujedno predstavlja moralni disaster.
Njegove riječi najbolje su opisale odnos koji većina vanjskih promatrača ima prema vojnoj reintegraciji donedavno okupiranih dijelova RH. Nitko naime ozbiljno ne osporava pravo Hrvatske da ostvari suverenitet nad cjelokupnim svojim područjem, ali gotovo svatko dovodi u pitanje moralni karakter te akcije. Slike hrvatskih vojnika koji se u Kninu ni pred kamerama stranih televizija ne ustežu od otvorene pljačke, nizovi do temelja spaljenih srpskih kuća i naposljetku scene masovnog egzodusa Srba, više su od usputne mrlje na blistavoj vojnoj pobjedi. Taj dojam ne mijenja ni činjenica da hrvatska politička scena, najveći dio hrvatske javnosti i najvjerojatnije gotovo sve ono što u RH sebe dade nazivati pučanstvom ne vidi nikakav moralni problem u vojnom zaposjedanju krajine. Prihvatiti taj stav značilo bi pristati na logiku onog slijepca koji misli da ne vidi svijet oko sebe zato što je ovaj malen i nezamjetljiv, a ne zato što je on slijep.
Tomu nasuprot dade se argumentirati teza da je moralni problem danas najvažniji hrvatski problem.
O čemu je riječ? S čisto državnopravnog aspekta ne može se naime dovoditi u pitanje pravo hrvatske države da uspostavi svoju vlast na cjelokupnom teritoriju unutar kojeg je međunarodno priznata. U tom smislu akcija hrvatske egzekutive je legalna. To međutim još uvijek ne znači i da je ona legitimna. Jurističko-etičko načelo legitimnosti uključuje naime i dimenziju koja se nalazi s onu stranu pozitivnog zakonskog poretka – dimenziju moralne opravdanosti ili neopravdanosti nekog državnog čina. Ovdje naime odlučujuću ulogu igraju vrijednosti koje nadilaze i državu i njeno pravo.
Riječ je o problemu koji je uočio još Kant. Da bismo naime vrednovali neku radnju nije dovoljno ustanoviti da li se ona jednostavno podudara ili ne podudara sa zakonom. Valja se također upitati i o unutarnjoj motivaciji kojom se poštuje odnosno provodi zakon. To u našem slučaju konkretno znači da nam ne moze biti svejedno s kojim je motivima pokrenuta i provedena “vojno-redarstvena akcija Oluja”.
Da li se naime u tu akciju krenulo zato da se na cijelom teritoriju RH uspostavi zakonitost koju su svojedobno ukinuli srpski teroristi i JNA, da se dakle vrati pravna država koja bi svim građanima bez ikakve diskriminacije osigurala sva ona prava koja im garantira hrvatski ustav, da se dakle svim ljudima ondje garantira sigurnost njihove imovine i njihova života, ali i da se kazne svi počinjeni zločini i uspostavi red dostojan života u normalnom evropskom društvu na kraju dvadesetog stoljeća. Ovo bi svakako bio motiv one države koja je svoje uspostavljanje legitimirala u autentičnim demokratskim načelima, u ideji države koja promiče i štiti najprije ljudska prava, a onda i sve ostalo na što se prema zakonima obvezala.
A što ako je motiv bio sasvim drugi? Na primjer, da se konačno riješi srpsko pitanje u Hrvatskoj. U prilog ovoj mogućnosti najprije govore ona zbivanja na oslobođenom području koja su potakla moralno zgražanje vanjskih promatrača, na prvom mjestu već spomenute pljačke i paljevine. Nazire se naime neugodan paradoks. RH argumentira Oluju pred svjetskom javnošću na prvom mjestu njenom legalnošću – riječ je o neospornom pravu države da protegne svoju vlast na sve dijelove svog teritorija. A zatim u svjetskoj javnosti prezentira slike hrvatskih vojnika i policajaca koji ukoliko već sami ne pale i ne pljačkaju barem ne spriječavaju druge da to čine. Hrvatska je dakle povratila vlast nad dotičnim teritorijem zato da tu vlast ne bi vršila, ne dakle da bi ukinula nelegalnu vlast srpskih pobunjenika, nego da bi ukinula svaku vlast uopće! Hrvatska se država ponovno uspostavlja zato da bi se smjesta sama ukinula. Ona pokreće ratnu mašineriju u ime zakona, da bi potom taj zakon ili sama gazila ili potpuno ignorirala. Ona se poziva na pravo suverenosti proizašlo iz volje hrvatskog političkog naroda, da bi taj politički narod srozala na podivljalu rulju koju niti umije niti hoće kontrolirati. Njen poredak je dakle opći nered, njena vlast je bezvlašće, a njen temeljni zakon bezakonje. Njen najviši drzavni interes, interes je njena samoukidanja kao države.
Ne! “Vojno redarstvena akcija Oluja” nije legitimna. Štoviše, ona naknadno opravdava srpske pobunjenike dajući im napokon dovoljan razlog za pobunu, razlog kojeg nisu imali onda kad je ta pobuna izbila. Ali ujedno im pruža i razlog njihova kompletna egzodusa. U tom smislu Srbi nisu pogriješili što su otišli. Stoga ih se kao kolektivni entitet i ne može žaliti, koliko god sudbine pojedinačnih pripadnika ovog naroda bile tragične. Ne s razloga osvetoljubiva cinizma: ta događa im se ono što su činili drugima, protjerani su kao protjerivači, opljačkani kao pljačkaši i popaljeni kao palikuće. Stvar stoji puno gore. Oni naime u cjelini odlaze zadovoljni. Gube doduše zauvijek svoj zavičaj i sve materijalne stečevine vezane za nj, ali dobivaju zauzvrat nešto mnogo dragocjenije – osjećaj da su bili u pravu, najdublju unutarnju satisfakciju i blagotovornu poštedu od suočenja s posljedicama vlastite gluposti. Sve je doista onako kako su im govorili njihovi vođe koje su tako slijepo slijedili.
Oluja junačke hrvatske egzekutive učinila je čudo. Od najgoreg srpskog demagoškog ološa, od neodgovornih glupana i ratnih zločinaca, od svih onih Martića i Babića, Mladića i Karadžića, od Ćosića i Miloševića, Oluja je u jedan mah stvorila dalekovidne vizionare srpskog naroda. I cijelom tom narodu ponovo je pružila ono od čega on navodno živi – poraze i seobe. Kažu da je u konkretnoj vojnoj izvedbi Oluje planski omogućen izlazak Srba, da nigdje nisu, iako je bilo vojno moguće, do kraja okruženi i da im je svugdje ostavljen izlaz za kompletno povlačenje. Ona moralna odstupnica koju im je Oluja stvorila daleko je važnija. Sa svakom opljačkanom i zapaljenom kućom, sa svakim kamenom bačenim na kolonu i pljuvačkom koja je pala na obraz izbjeglica vraćalo se njihovo moralno samopouzdanje koje su odavna izgubili.
U tom smislu ne možemo govoriti ni o kakvoj kolektivnoj tragediji tog naroda. Za nju je potrebna dramatika unutarnjeg sukoba. Fatalistička besćutnost kojom taj narod prima udarce, samorazumljiva spremnost na žrtvovanje ne ostavljaju međutim nikakva prostora za suosjećanje ili uživljavanje. Srpski osjećaj moralne satisfakcije nije ništa manje iluzija od hrvatske trijumfalističke euforije. Činjenica da jedna sasvim legalna vojna pobjeda biva doživljena kao moralni disaster, dakle, u krajnjoj liniji kao događaj koji, premda legalan, nije ujedno i legitiman, ne samo da se ne može zanemariti nego odlučujuće utječe na karakter samog događaja i na kompletnu ocjenu povijesnog značaja uspostave hrvatske države. I ponovo smo kod Kanta: povijesna istina nekog događaja ne leži samo u djelima i nedjelima samih aktera, a još manje u tome što oni sami misle o svojim činima. Da bi se iz kaosa zbivanja neki događaj izdvojio kao povijesni potrebno je još nešto. Potrebno je da nezainteresirani promatrači, izvanjska publika dakle, prepozna u tom događaju neko, kako bi Kant rekao, “napredovanje prema boljemu” i to ne u individualnom smislu, nego u smislu “tendencije ljudskog roda u cjelini”. Tek dakle ako ta izvanjska publika, u našem slučaju to je evropska i svjetska javnost, ne imajući nikakva posebna interesa, s oduševljenjem pozdravi neki događaj kod nas, prepozna u njemu neku univerzalnu, dakle općečovječansku vrijednost, tek onda će to zbivanje steći karakter doista povijesnog događaja, tek onda će sami akteri biti prepoznati u svojoj povijesnosti i priznati u svom identitetu. Riječ je dakle upravo o onoj moralnoj komponenti koja tako kobno nedostaje Oluji.
Ali ne samo Oluji. Na ovom mjestu valja radikalno postaviti pitanje o temeljnoj motivaciji cijelog projekta uspostave hrvatske države. Danas je jedno sigurno – ideja radikalne demokracije nije ni u jednom trenutku bila ono u čemu je hrvatski politički narod zasnivao svoju volju, oblike svog institucionalnog organiziranja i konkretnog političkog djelovanja. Čak ni u pokušajima samoreprezentacije pred svjetskom javnošću, dakle čak ni tamo se volja za hrvatskom državom nije argumentirala iz ideje demokracije. Predsjednik Tuđman je još početkom 1991, na jednom predavanju u Beču, zapadnom svijetu objasnio tko je on i što zapravo želi. Istaknuo je tri važna momenta: prvo, komunistički socijalizam srušen je ne pod utjecajem individualne liberalne demokracije, nego snagom demokratskog nacionalizma, drugo, ono što je sada povijesno na dnevnom redu jest novi val nacionalno-demokratskih revolucija; i treće, komunistička doktrina i komunističko-socijalistički pokreti u velikoj su mjeri pridonijeli “razvoju pokreta za nacionalno oslobođenje i čak nastanku suverenih država”.
Dakle, ne anemična ideja demokracije nego surovi vitalizam nacionalizma, ne mirna demokratska reforma, nego nacionalna revolucija, ne prekid s komunističkim totalitarizmom, nego kontinuitet s onim najboljim u njemu – nacionalističkim pokretom. Komu tada nije bilo jasno što nas čeka, taj je ujesen iste godine iz predsjednikova pera mogao pročitati da je jedini način rješenja jugoslavenskog problema “humano preseljenje stanovništva”. U svjetlu ovih idejnih pretpostavki nema mjesta čuđenju nad onim što se događa.
Ali nema mjesta ni samozavaravanju. Temeljni motiv Oluje nije uspostava demokratske pravne države na čitavom teritoriju RH, nego konačno rješenje srpskog pitanja. Ali to također znači i ovo: takozvano srpsko pitanje nije ni u jednom trenutku postojalo po sebi, ono je oduvijek bilo ideološki konstrukt oko kojeg se kristalizirao hrvatski nacionalni pokret.
Što to napokon znači? Da Srbi nisu bili nikakva imanentna prepreka hrvatskoj državi, nego upravo osnovni pokretački motiv njene uspostave – kao ideologijski konstruirano strano tijelo, kao ono politički, civilizacijski, povijesno, religijski, genetski… Drugo, kroz čije se isključenje konstituirao današnji hrvatski identitet. Činjenica da su Srbi u Hrvatskoj bez greške odigrali ulogu koju im je namijenila hrvatska ideologija jednako je malo slučajna kao i činjenica da su Hrvati brutalno obračunavajući sa Srbima kao faktorom imanentne subverzije, izvorom bezakonja, divljaštva i civilizacijske regeresije došli upravo u ono stanje koje su htjeli ukinuti – stanje bezakonja, divljaštva i civilizacijske regresije.
Zato ce srbizacija Hrvatske kulminirati onog trenutka kad iz Hrvatske ode posljednji Srbin.
Dojam da je ovdje riječ o nekoj vrsti folie à deux, o podudarnosti i uzajamnosti djelovanja hrvatske i srpske strane, dojam da je tijek događanja rezultat nekog konkretnog dogovora političkih elita ne proizlazi iz sličnosti u onomu što su Hrvati i Srbi posljednjih godina činili, nego upravo u identičnosti u onome što nisu učinili – ni jedni ni drugi nisu zasnovali svoje političko, kulturno i svako drugo djelovanje u ideji radikalne demokracije. Stoga ni jedni ni drugi nisu od referentne svjetske javnosti prepoznati u moralnoj dimenziji svog djelovanja, u nekoj točki u kojoj bi ljudski rod mogao prepoznati tendenciju k općečovječanskom boljitku.
Stoga, što se hrvatske države tiče, koliko god to zvučalo paradoksalno, možemo reći da ona, u smislu njezine legitimnosti, nikada nije priznata. Njezino postojanje još je uvijek slika apsurda – slika kakvog Potemkinova kolodvora podignutog na slijepom kolosijeku povijesti.
Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika
Vezan tekst:
Boris Buden: Fašizam sutrašnjice neće imati lik fašizma iz prošlosti