Istraživanje o stanju medija, u sklopu projekta “Mapiranje digitalnih medija”, koje je proveo Open Society Foundations u 60 zemalja, analizira situaciju i promjene od 2005. do 2010. na području telekomunikacija i digitalnih medija te cjelokupnoga medijskog sustava. O digitalnim medijima i njihovoj implementaciji u Hrvatskoj razgovarali smo s voditeljicom istraživanja dr. sc. Viktorijom Car.
Prema izvještaju o stanju medija u Hrvatskoj, koji ste napravili zajedno s kolegicom mr. sc. Ivanom Andrijašević, Hrvatska je vodeća po napretku u digitalnim medijima. Na kakve ste zamjerke naišli?
Što se tiče procesa digitalizacije, Hrvatska zauzima vodeće mjesto među zemljama u regiji zbog dobre pripremljenosti i koordiniranosti na više razina. Bili su ispoštovani svi uvjeti prema javnosti. Napravljen je i iskorak s podjelom vaučera za digitalne prijemnike, što u drugim zemljama nije bio slučaj. No, iako na toj tehničkoj razini nema zamjerke, na onoj sadržajnoj, kvalitativnoj, ništa se nije promijenilo. Premda digitalne platforme omogućuju raznolikost sadržaja i formata, s prelaskom na digitalni signal mi ih nismo dobili. HRT kao javni medijski servis nije ponudio ništa novo u smislu kvalitetnog sadržaja (npr. smartphone aplikacije) u interesu javnosti, prilagođenog novim tehnologijama. I sama im je mrežna stranica zastarjela, čime gube mladu publiku. HRT nema odjel koji bi se bavio sadržajima i formatima na novim digitalnim platformama, osim što im neke emisije imaju svoju Facebook stranicu te su još na jednostavnoj razini komunikacije sa svojom publikom.
Prema medijskoj strategiji
Kakva je zakonodavna regulativa u Hrvatskoj što se tiče interneta?
U Hrvatskoj ne postoji politika koja se isključivo bavi internetom. Nužno je postaviti pravila, ali ne na način da se ograniči sloboda izražavanja i komuniciranja. Potrebna je regulacija koja će zaštiti slobodu komunikacije i izražavanja pojedinca, ali i privatnost i autorstvo. To je pitanje koje nije uređeno, a o kojem se u Hrvatskoj ni ne promišlja. Ne postoje javne rasprave o tome, jednostavno se čeka da to neke druge zemlje urede prve, pa ćemo mi kopirati, kao što činimo i s raznim drugim direktivama, čak i onda kada nisu primjenjive na nas. Glavna kritika u Izvještaju je išla u smjeru transparentnije rasprave o promjenama zakona i o promišljanju buduće medijske strategije. Dosad je takva komunikacija bila zatvorena unutar uskog kruga ljudi, koji cijeli proces doživljavaju prilično birokratski. Zasad se tek formalno na webu oglase pozivi na javnu raspravu, ali bez sadržaja same rasprave, njenih zaključaka i argumentacije neprihvaćenih prijedloga.
Propisali ste i preporuke za unapređenje medijske politike u Hrvatskoj. O kakvim se preporukama radi?
Jedna od glavnih preporuka jest ona vezana uz spomenute javne rasprave o medijskoj strategiji koja je nužna Hrvatskoj, no ona mora biti strukturirana. Ministarstvo kulture tek treba napraviti komunikacijsku strategiju za donošenje medijske strategije, a to znači na vrijeme objavljivati datume javnih rasprava za zainteresiranu javnost, kako bi se zajedno došlo do konsenzusa o pitanjima vezanima uz medijski sustav u Hrvatskoj. Tako bi se izbjeglo da nekoliko činovnika, uz intervencije politike i kapitala, donosi konačne nacrte zakona. Takva transparentna komunikacija nedostaje i u radu Agencije i Vijeća za elektroničke medije, koji kao tijela ne funkcioniraju na zadovoljavajući način. Njihova komunikacija prema van je zatvorena do te mjere da su i neke njihove dobre odluke bile potpuno pogrešno interpretirane, upravo zbog nedostatka komunikacije s novinarima i javnošću. Kada govorimo o netransparentnoj komunikaciji, ne znači da se iza nje odmah krije neki kriminal. No takva, netransparentna, potpuno je neefikasna, jer i pored dobrih namjera, ako se one ne iskomuniciraju s javnošću, ostaje dojam da to tijelo loše radi. Najveće zamjerke Agenciji i Vijeću odnose se na postupak provođenja natječaja i dodjela koncesija te na postupak raspodjele sredstava iz Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija. Odluke o raspodjeli tih sredstava nisu nigdje sadržajno obrazložene, a potrebno je da budu jasne i dostupne na internetskoj stranici, kako bi građani vidjeli zašto i za koje sadržaje pojedine lokalne televizije i radijske stanice dobivaju novac. Problem je i što se na natječaj za dodjelu sredstava iz Fonda ne mogu javiti neprofitni news portali, jer to nije predviđeno Zakonom, a u Hrvatskoj ih je nekoliko koji nude visokokvalitetan sadržaj u interesu javnosti.
Copy-paste novinarstvo
Kakvo poboljšanje preporučujete vezano uz stanje novinarske struke i medijske pismenosti?
Strašno je stanje novinarske struke u Hrvatskoj, degradirana je na nekoliko razina. Vlasnici medija zloupotrebljavaju novinare tražeći da proizvode velik broj sadržaja na dnevnoj razini, čime se smanjuje kvaliteta sadržaja. Kroz intervjue s novinarima uvidjeli smo kako se informacije ne provjeravaju, tekstovi na portalima objavljuju se neprovjereni, znajući da ih se kasnije može popraviti. Zbog prezahtjevnog tempa, novinari su natjerani preuzimati sadržaje iz drugih medija, ne navodeći izvor, i tako je nastalo je copy-paste novinarstvo. Postavlja se pitanje koja je onda razlika između profesionalnog novinarstva i građanskog novinarstva. Dok su nekada novinari bili jedini glasnici koji su informaciju donosili javnosti, sada informaciju prve objavljuju same institucije, njihove PR službe ili građani sami. No, takve informacije su ili jednostrane ili neprovjerene, obrađene nekritički, a upravo to je zadaća novinara – provjeriti informaciju, analitički je obraditi, staviti je u širi kontekst. Kako onda riješiti problem i vratiti integritet novinarskoj struci? Trebali bi postojati standardi profesionalizacije struke. Novinarstvom se ne može svatko baviti, pa je potrebno jasno odrediti koja razina i kakvog obrazovanja je potrebna. Pomogao bi i čvrsti novinarski sindikat, koji će stati iza svakog novinara kada je potrebno zaštititi njegova prava i slobode.
Nažalost, u Hrvatskoj je i stanovništvo u velikoj mjeri medijski nepismeno. Medijska pismenost označava sposobnost čitanja i razumijevanja medijskih tekstova te sposobnost kritičkog određivanja spram istih. Ona je veoma važna zbog stalne izloženosti različitim informacijama i medijskim manipulacijama. U medijima u Hrvatskoj puno je nekvalitetnog sadržaja, a tko ne zna prepoznati manipulacije, postaje žrtvom. Zbog toga je potrebno medijsko obrazovanje uvesti na svim razinama, od osnovne škole do obrazovanja za odrasle. Jedna od zadaća javnog servisa jest i da otvara takve teme, no zasad inicijativu za takvo učenje vidim tek kod organizacija civilnog društva, a dok ne postoji institucionalna podrška, nemoguća je efikasnost na široj razini.