Neki ljudi izgledaju kao da su u pokretu i onda kada mirno sjede u svom uglu. Slavni slovenački filozof Slavoj Žižek jedan je od njih. U uzavrelom foajeu Hajat hotela, u centru Toronta, mirno čeka sljedeći intervju. Njegov ustreptali pogled stvara utisak zarazne pokrenutosti. U jednom trenutku čini se kao da je Žižek ustao, naglo se uspravio, izvio raširene ruke proročki prema nekom nevidljivom nebu i sa svog militantnog tornja buke i bijesa krenuo da sipa uvrede na agenta i novinare u dolini. Iza mermernih stubova hotelskog predvorja i u udobnim foteljama okolo stvarno su raspršeni ljubopitljivi predstavnici sedme sile. Ali, jedina dolina koja se golim okom tu da naslutiti je ona virtuelne prirode – između neobavezno usiljenih pogleda i lažno predusretljivih osmijeha.
Sa Žižekom, međutim, stvarnost uvijek postoji na više nivoa istovremeno. Njegove riječi stvaraju slike. Njegov živi pokret je usputni fenomen probuđenog oka. I to je možda najintenzivniji utisak u neposrednom kontaktu u sa njim.
Za Pobjedu, Žižek bez ustezanja govori o filmu, omiljenim holivudskim rediteljima i nadahnuto mračnoj budućnosti koja izgleda neizbježna.
Dozvolite da počnemo sa strukturom vašeg novog dokumentarca „Perveznjakov vodič kroz kroz ideologiju“, u režiji Sofi Fajns, koji je prikazan na filmskom festivalu u Torontu. Ovdje, baš kao i u „Perverznjakovom vodiču kroz film“, Vi se pojavljujete kao lik unutar inserata iz različitih klasičnih filmova koje ste izabrali za diskusiju. U sceni iz „Sound of Music“ nosite kostim sveštenika, u sceni iz „Paklene pomorandže“ vi ste jedan od drugova, odnosno mladih siledžija. Ulazite, dakle, u dekor i to izgleda zapravo kao da ste nalik nekom tajnom svjedoku onoga što se stvarno dešava na platnu. Kako ste došli do koncepta povezivanja scene koji jako doprinosi vizuelnoj kompleksnosti filma?
– Ovo što ću da kažem bukvalna je istina. Ja sam radio na temi. To je sve. Sve, sve ostalo od scenarija do strukture završenog filma, posao je reditelja, odnosno rediteljke u ovom slučaju. Meni se dopala njena ideja i ja sam je pratio. Ono što se meni tu zapravo posebno svidjelo je sličnost sa onim filmom „Biti Džon Malkovič“. Sjećaš se scene kada on upada u sopstveni mozak? Ha, ha, ha!
Ali, rečenica koja mi je pala na pamet dok sam gledao film je ona Orsona Velsa kojom je on obično namjerno provocirao svoje klevetnike: „Kako je mnogo mene, a kako je malo vas“. Na taj način on je nagovještavao predstavu o sebi kao čitavom mnoštvu ljudi u tijelu jednog čovjeka. I ovdje u „Perverznjakovom vodiču kroz ideologiju“ stiče se sličan utisak. Žižek nije jedan, nego mnogo različitih Slavoja?
– Nije stvar u tome da sam ja svaki od tih likova, mislim. Više je nešto sasvim obrnuto u pitanju. Ideja je u tome, i mislim da je šteta što nijesmo imali prostora da je više razvijemo, da postoji neko „nemoguće znanje“ povezano sa filmskom glumom. I na osnovu toga, način na koji su filmski likovi razvijeni za potrebe filma. Primjer: ako, recimo, igraš neku ulogu to je kao da znaš ne samo da si u filmu već takođe u kakvoj si vrsti filma i povrh toga koji je njegov žanr. Ti hodaš i vrata se otvaraju. E sad, ako si u horor filmu ti ćeš reagovati na određen način. A, ako si u TV komediji tvoja reakcija će biti nešto drugačija. Moj utisak je da je teško danas govoriti o glumcima. Prosto zato što persona koju glumac otjelotvorava je nekim čudom u dosluhu sa znanjem o tome u kakvom filmu ona ili on igraju i kako na osnovu toga treba da reaguju. Sjećam se da sam čitajući Hegela i njegovu „Fenomenologiju duha“ nabasao na čudesan pasus o Antigoni. On u osnovi zauzima stav da komedija počinje zapravo sa njom, iako je „Antigona“ zamišljena kao nenadmašna tragedija. Ali, Hegel tu citira odlomak iz Sofoklovog komada koji portretiše Antigonu kao izgubljenu i prikazuje je dok ona daje bolan govor poredeći sebe sa mitološkim bićima koja su bila brutalno mučena. Ali, Hegel vidi komediju u svemu tome. Izgleda kao da Antigona uprkos užasnoj nevolji u kojoj se našla ipak brine za svoj odnos sa javnošću, znaš šta će potomstvo misliti o njoj i kako bi u tom smislu bilo najbolje da sebe predstavi, kako da ostavi dobar utisak o sebi u posthumnoj stvarnosti koja dolazi. Tako da sve dok pati ona u isto vrijeme konstruiše mit o sebi koji, znaš, uvodi tu komičnu dimenziju. Ono što pokušavam da kažem je da nije u pitanju to da prosto mi imamo neku imaginarnu stvarnost filma, nije važno koju tačno. To može da bude „Sound of Music“ ili djelo hitlerovske propagande „Triumf Volje“ (1934. Leni Rifenštal). I onda sam ja takođe tu. Ne. Ja sam tu zato što glumci sami nijesu ni sami ono što jesu, nitu su sasvim ličnosti koje portretišu. Oni, zapravo, imaju već tu dimenziju predumišljaja. Pogledaj Džuli Endrjus u „Sound of Music“. Izgleda kao da ona kaže: „U redu, ja sam zvijezda u ovoj muzičkoj komediji, tako da treba da reagujem na svaku od časnih sestara koju vidim u kadru na određen način“. I tako dalje. I to je upravo ono što me uvijek fascinira u vezi sa filmom, to „nemoguće znanje“.
Tačno. Jer, kada glumci počnu da igraju kao u „Sound of Music“ ti prepoznaješ period, vidiš da su to 60. godine, vidiš određeni stil glume koji ide tim vremenskim trenutkom. Ali, na drugoj strani, Vi u dokumentarcu izgledate bezvremeno, iako nosite kostime. Baš zato što ne pokušavate da glumite, izgledate kao da postojite u dimenziji vremena izvan etabliranih filmskih pravila…
– Da, možda. Ali na drugoj strani, znaš, ta bezvremenost može da znači takođe da ja nijesam čovjek, da sam ja neki neljudski monstrum.
Ne, nikako.
– Znaš, Frenk Džekson ima čudesnu teoriju u vezi sa Hitklifom u „Orkanskim visovima“ Emili Bronte. On kaže da Hitklif nije stvarno ličnost već više nešto nalik sistemskom rukovodiocu ili nečemu tako, znaš. On djeluje kao ličnost, ali u stvarnosti knjige on ima samo strukturalnu funkciju. Pa moja uloga u „Perverznjakovom vodiču kroz ideologiju“ je pomalo slična tome. To me, uzged budi rečeno, podsjeća na kinesku ili kapansku mitološku priču u kojoj savršen slikar oslikava veliko platno šume i onda prosto zakorači u nju i tu nestane.
Možete li da mi kažete kako ste došli do veoma rijetkih filmova kakav je „Seconds“ (1966, Džon Frankenhajmer)?
– „Seconds“ je za mene bilo veliko otkriće. Taj film je sada rijetkost, teško ga je naći. Ali ja sam bio u Njujorku, ne sećam se više na kojoj ulici možda 42. ili 46. Izašao sam, sećam se, iz MOMA tražeći viršle sa senfom i uputio sam se niz Šestu aveniju na Brodveju. I nabasao sam na neku tamo radnju prilično neuglednog izgleda. Ušao sam unutra da jedem, a našao sam „Seconds“ – dakle, film umjesto hot doga. Bilo je to prilično mistično iskustvo.
Ali, „Seconds“ je film o identitetu u svojoj osnovi. Glavni junak se oslobađa jednog lica kroz čudo plastične hirurgije i jedan identitet je zamijenjen za drugi, atraktivniji. On postaje taj šmeker, plejboj i arhitekta koga tumači onda Rok Hadson.
– Ne, slažem se, jer takođe tu postoji glavna ideja kojom se ja poigravam tokom čitavog dokumentarca. Znaš, to je taj totalitarni pristup gdje imaš formulu da ono što treba cenzurisati su naši snovi, da se prava revolucija dešava kada ubiješ svoje snove. Tu je težak posao, zar ne? Ali ono što me je odista šokiralo u vezi sa „Seconds“ je to da je film snimljen početkom 60. mislim. Vjerujem da je reditelj morao da zna da takvom filmu nikada neće biti dozvoljeno prikazivanje. On tu ruši neka od najsvetijih holivudskih pravila u vezi sa tim šta smije, a šta ne smije da se pokaže i kako. Tu imaš onu scenu orgije… Izvini što otvaram šovinističku temu…
Samo naprijed.
– Ti tu vidiš gole žene, stvarno gole. Tako da ja mislim da je to bio više lični, privatni, intimni projekat u pitanju. Zapravo, vila u kojoj glavni junak biva reinkarniran u Roka Hadsona je Frankenhajmerova vila. Tako da mislim da je on imao čitavu nisku od loše sreće. „Mančuriski kandidat“ (1962) je bio stavljen na policu zbog Kenedijevog ubistva. Ovaj drugi film nije napravio nikakav posao, zar ne? Ne znam da li je ikada stvarno bio distribuiran? Mislim da nije.
Ali, ipak Frankenhajmer je poslije napravio neke prilično komercijalne filmove kao što je recimo „Francuska veza 2“ (1975)…
– To mi se nije dopalo. Ko je režirao „Francusku vezu“ prvi dio?
Vilijam Fridkin.
– Tako je. Onda je Frankenhajmer napravi „Francusku vezu 2“? Znaš, ja sam uvijek imao posebnu bolećivost za njega. I mislim da je drugi film mnogo bolji od prvog. Ima nešto zlokobno u vezi sa tim filmom, jako sumorno, zagušljivo čak. Vidiš neki podrum u kome su droge i to prati mračna vagnerijanska horor muzika. Muzika je, uzgred budi rečeno, odlično urađena u tom filmu, i naročito u scenama povezanim sa uživanjem droga. Sjećam se kada sam bio mlad i kada sam vidio taj film prvi put kako sam bio šokiran. Sjećaš se one scene sa Geneom Hackmanom u kojoj ga izbace na ulicu potpuno nadrogiranog i u sljedećoj sceni pokušavaju da ga reanimiraju, vrate u život, a on traži da mu daju čokoladu? On kaže: „Hershey’s, a ne to evropsko govno“. Ali, za mene Hershey’s je nešto tako loše, dok je za jednog Amerikanca potpuno obrnuto i to me je šokiralo. Nijesam mogao da shvatim kako može da poredi Hershey sa dobrom evropskim čokoladom kakva je recimo Godiva ili Lindt.
To me podsjeća na „Cabaret“(1973.) mjuzikl Boba Foseja iz koga ste iskoristili par inserata da ilustrujete svoja razmišljanja o totalitarnim ideologijama…
– Mrzim taj film. Mislim da je u pitanju potpuno falš.
Da li možete da mi objasnite taj izbor? Na jednom mjestu Vi kažete kako su Vam mnogi Vaši prijatelji rekli da su oni razumjeli nacizam upravo gledajući scenu u kojoj plavokosi mladić obučen u nacističku uniformu pjeva „Sjutrašnjica pripada meni“?
– Moja teorija je tu sasvim luda. Ja tvrdim da nema apsolutno ništa nasljedno fašističko u toj pjesmi. Samo promijeni nekoliko riječi i to može da bude fini komunistički song. On nam govori o dolazećoj revoluciji, o buđenju narodnih masa. Ali liberalno krivotvorenje stvarnosti hoće da poveže fašizam sa kolektivnim utapanjem. Ne, to može da bude dobro, znaš, kolektivno utapanje, moj Bože, zašto da ne?
Ali, ipak ono što me na neki način zbunjuje je da ta scena iz „Cabaret“, filma snimljenog u slobodnom svijetu, u Holivudu. Izgleda strašno kruto, gotovo vulgarno dok neke od scena u „Trijumfu volje“, filmu snimljenom na vrhuncu Hitlerovog uspona ka apsolutnoj moći djeluju zparavo umjetnički. Kako to objašnjavate?
– Sada ću da kažem nešto skaradno i grešno. Ali, ja mislim da je to prosto istina. „Trijumf volje“ je mnogo bolji film, umjetničkiji ako hoćeš, nego „Cabaret“ koji pod izgovorom da je umjetnost nije zapravo ništa drugo nego komercijalno govno. Ja se potpuno slažem sa tvojim opisom. Premda tu ima još jedna zgodna uzgedna zvrčka. Znaš, ta pjesma „Sjutrašnjica pripada meni“ je bila zapravo napisana od strane dva Jevreja specijalno za film.
Da li to znači da Vi vidite sve te različite ideologije da se slivaju u jednu?
– Ne… ne stvarno. Ili možda do neke mjere… Ako postoji jedna ideologija u kojoj se sve druge potčinjavaju, onda je to ova novovjekovna cinična mudrost ili nešto tako. Mi više ne vidimo nikakve ideologije u starom smislu te riječi. Izgleda kao da nemamo čvrsta uvjerenja o demokratiji, ljudskim slobodama, i tako dalje. Nikoga zapravo nije briga za to. Ono što je predominantna ideologija danas, ako me pitaš, to je ovaj ovlašno cinični dalaj lama hedonizam. Nemoj da uzimaš politiku ozbiljno. Sve je to trulo. To je sve samo igra. Misli na sebe. Daj sebi šansu, živi autentično.
Čini se da je suštinska ideja „Perverznjakovog vodiča kroz ideologiju“ to da nema načina da se pobjegne od ovog turbo kapitalizma u kome sve može?
– Tačno je da ne možemo da pobjegnemo, ali bez obzira moraćemo. Inače ćemo se suočiti vrlo brzo sa potpunom katastrofom. Ti znaš da sam ja još uvijek radikalni ljevičar baš zbog toga što sam pesimista. Jer, prava utopija je misliti da stvari mogu da nekako traju onakve kakve jesu. Ne, ako dozvolimo da stvari idu u pravcu u kome su krenule mi ćemo se suočiti sa novom vrstom totalitarnog društva. Ja sam pesimista. Zato volim tako mnogo Teri Gilijamov „Brazil“.
Perverznjakov vodič kroz ideologiju
Na Međunarodnom festivalu svjetskog filma u Torontu prikazan je novi Žižekov dokumentarac „Perverznjakov vodič kroz ideologiju“. U nadahnutoj režiji Sofi Fajns film obiluje razigranim, često spektakularnim, kontrastima. U jednoj od ključnih scena Žižek stoji u užarenoj afričkoj pustinji s poluispijenom flašom koka-kole u ruci i zaključuje hladno da povratka na vodu više nema. Dočekan sa živim isčekivanjem i uz burne reakcije publike i kritike sasvim je jasno da je film jedan od vrhunskih atrakcija festivala, Ali, baš kao i sve ostalo u vezi sa Žižekom i ovdje neporecive činjenice nose iskru ćudljive prevrtljivosti. Njegova popularnost je nesporna. Ali, nekad se čini isto tako da oni koji mu se najviše dive čine to iz pogrešnih razloga. Element egzotičnog ograničava ubojitost Žižekovog nastupa. Njegova sloboda mišljenja, zapanjujuća kakva jeste, njegova prodorna dovitljivost, vrcavi humor i vješto prikrivena duboka melanholija na Zapadu su dio istog paketa „autentične drugačijosti“. U ovo vrijeme multietničke razbarušenosti i mahnite tehničke inovacije od sredstva komunikacije do proizvoda kulture, u ovom globalnom selu bez granica i jasnih dimenzija čini se da smo svjedoci čudnog paradoksa. Izobilje kao da vodi surovosti, moć stvara paranoju. U svijetu u kome živimo zapravo sve je manje startnog razumijevanja za nadahnute pojedince kakav je Žižek. Spontani eksces uzvišene običnosti, nenametljiva enigmatičnost nesputane duhovnosti, uzavrelo htijenje, ludost nadahnuća i nepraktično vizionarstvo susrijeću uvijek slične izvijene obrve svedenog čuđenja. Naši neprijatelji, od političkih neistomišljenika do terorističkih zavjerenika moraju da budu fenomeni opštih mjesta, jednodimenzionalni demoni od blata i kartona, nešto što se da lako spakovati u Twitter poruke i blic vijesti koje onda obnevidjele mase konzumiraju bez razmišljanja kao brzu hranu.
Sve je u mojim knjigama
Možete li da kažete kako ste izabrali inserte iz različitih filmova za dokumentarac „Perverznjakov vodič kroz ideologiju“?
– Sve je u mojim knjigama. To je do te mjere prosto. Čitav proces je bio vrlo elementaran. Sophie je obavila posao. Ona je prošla kroz moje knjige. I ja sam joj poslao čak neke neobjavljene materijale. Ona je obavila lavovski posao. Ako bi se pokazala potreba mi bismo još nešto dodali. Ali, polazna tačka su bile moje knjige.
Tekst je preuzet iz Pobjede