Noćna mora nas u novinama – čitatelji malo o tome znaju – takozvane su protokolarne vijesti: vijesti koje baš nikoga pod kapom nebeskom ne zanimaju i koje baš nitko pod tom kapom pročitati neće, ali se iz nekog davnog i posve nejasnog razloga moraju naći u novinama ili na televiziji. Poput onih, recimo, u božićne dane, kada prvih desetak novinskih stranica i televizijskih minuta zauzmu vijesti o misnim slavljima diljem domovine.
Nije zabilježeno da je itko ikad pročitao vijest o božićnom euharistijskom slavlju pred mnoštvom vjernika u crkvi Svetog Spasa u Ježeviću, pa ipak ta vijest svake godine dođe do čitatelja. Novine pri tom odavno više nisu dotirane, ni državne ni partijske, privatne vlasnike zanima samo dividenda, stranice su pune Severine i reklama, ukidaju se kulturne rubrike i sve što ne podiže nakladu i profit, ali vijest o liturgiji u Ježeviću, koju u cjelokupnoj povijesti hrvatskog novinarstva i ježevičke župe nitko nikad pročitao nije, mora izaći kako god urednik zna i umije.
Što bi se uopće dogodilo da novine jedne godine jednostavno preskoče vijest o ponoćki u Ježeviću, nitko u našem poslu zapravo ne zna, niti se usuđuje saznati.
Slična je stvar s obljetnicama. Nećete više u medijima naći esej, reportažu ili intervju s nekim tko ima više od dvije godine pravnog fakulteta, ali za vijest o nekoj slavnoj godišnjici mora biti mjesta. Nitko nikad u kafiću nije presavio novine, zapalio cigaretu i stao bez daha čitati uzbudljivu agencijsku vijest o obljetnici protjerivanja četnika iz vojarne garnizona Ivan Senjuk Ujak u Slavonskom Brodu, nitko nikad nije navečer, gledajući televizijski dnevnik, doviknuo ženi da dotrči iz kuhinje vidjeti kako se satom povijesti za učenike osnovne škole u Pokupskom obilježava godišnjica osnivanja 153. velikogoričke brigade, ali takve vijesti, eto, u medijima imaju rezervirano mjesto.
Manje ljudi u novinama pročita agencijsku vijest o obljetnici 157. brigade, nego što ih u Narodnim novinama pročita tekst zakona o upisniku javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima, ali vijest iz Pokupskog iz nekog razloga mora biti objavljena. Ne pitajte zašto, jer to, rekoh, nitko pouzdano ne zna, niti želi znati. Sveti kanon hrvatskog novinarstva kaže da nije ni vijest, a kamoli senzacija, kad čovjek ugrize psa: vijest je kad pas ugrize čovjeka. A senzacija kad se obilježi godišnjica.
Nije stoga vijest, ne znam pratite li me, da je u nekom hrvatskom gradu održana svečana akademija na godišnjicu oslobođenja od četnika, već je vijest kad hrvatski mediji tu vijest – ne objave.
O čemu nismo učili u školi
Prošlog petka jedan je hrvatski grad obilježavao tako godišnjicu oslobođenja od četnika, a o tome nigdje nije javljeno ni slova, ni slike. Godišnjica, istina, nije bila okrugla, već bezvezna, šezdeset osma, ali grad nije bilo koji, ni manje ni više drugi u državi, pa u vrijeme kad se svake godine javlja o svakoj godišnjici oslobođenja svakoga gradića u zemlji, svakako valja zabilježiti hrabrost kojom je posve ignorirana šezdeset osma godišnjica oslobođenja Splita.
Koga to, najzad, više zanima? Tko bi u kafiću presavio novine, zapalio cigaretu i stao čitati uzbudljivu agencijsku vijest o obljetnici ulaska partizana u Split 26. listopada 1944. godine? Tko bi, zaboga, gledajući televizijski dnevnik doviknuo ženi da požuri vidjeti kako predstavnici Saveza antifašističkih boraca Splita polažu vijenac na spomen-ploču osloboditeljima grada?
Protokolarne vijesti o svečanim akademijama na godišnjicu oslobođenja Splita intenzivno su mi išle na živce još u ono vrijeme dok su vrijedno čitane u televizijskim minutama koje će kasnije zauzeti euharistijska slavlja u Ježeviću. U to doba, naime, više bih volio čitati o onome što se događalo u danima što su slijedili nakon 26. listopada 1944. – o prijekim sudovima i likvidacijama.
O čemu dakle nismo učili u školama, i o čemu na svečanim akademijama i u protokolarnim vijestima nikad nije govorilo. Više me zanimala, eto, godišnjica 27. listopada. A ne biste vjerovali koliko je ta povijest zanimljivija, zabavnija i poučnija od one protokolarne. Osobito kad se usporedi s ponešto recentnijom poviješću oslobođenja, onom koja se još uvijek svečano obilježava.
Dan poslije ulaska partizanskih jedinica u Split, recimo, nove su partizanske vlasti objavile proglas građanstvu kojim se “zabranjuje prodaja alkoholnih pića i zatvaraju sve kafane, gostione i točione”, “svako nepotrebno pucanje” i “nošenje oružja, partizanskih i vojnih odijela, te partizanskih kapa”. Stvar je, priznat ćete, prilično zabavna, osobito kad se usporedi s atmosferom u hrvatskim “kafanama, gostionama i točionama” pedesetak godina kasnije, kad su “nošenje vojnih odijela” i “nepotrebno pucanje” bili uobičajen način proslavljanja oslobođenja. Ali ima još zabavnijih.
Koji dan kasnije, na primjer, Vojni sud Osmog korpusa NOVJ obznanio je kako je izvršena smrtna kazna strijeljanjem nad dvadeset četiri splitska građanina, osuđena za ratni zločin i suradnju s neprijateljem. Danas, kad i za građevinsku dozvolu treba nekoliko godina, fascinira efikasnost poslijeratnog komunističkog pravosuđa, koje je u par dana optužilo, osudilo i presudilo narodnim neprijateljima. Te stvari, eto, nismo učili u školama i čitali u protokolarnim vijestima.
Dobro, to ne bi trebalo biti toliko zabavno. Zapravo i nije: zabavno je to što se o prijekim sudovima i komunističkim zločinima nakon oslobođenja Splita ne uči i ne čita ni danas, u vrijeme opće revizije Drugog svjetskog rata, u sklopu koje su i ukinute godišnjice partizanskih oslobođenja. Zabavan je u stvari razlog. Dvadeset i četiri na smrt osuđena splitska građanina, odnosno “lica nastanjena u Splitu”, pravilno su raspoređena po “zanimanju”: osam je suradnika njemačkog okupatora, osam ustaša, i osam – četnika.
Prilično bi, naime, nezgodno bilo učiti danas djecu da je među likvidiranim Splićanima 1944. bilo podjednako ustaša i četnika, i da su u slavnom hrvatskom Splitu u slavno doba NDH najnormalnije i najspokojnije živjeli četnici đenerala Draže. A najnezgodnije – i najzabavnije – slušati hrvatske domoljube kako na šezdeset osmu obljetnicu partizanskog zločina brane prijeko osuđene četnike.
Bolje je onda, shvatili ste, ignorirati takve godišnjice. Najzad, koga to uopće zanima? Tko bi, zaboga, gledajući televizijski dnevnik doviknuo ženi da požuri vidjeti kako Luka Podrug polaže vijenac na spomen-ploču splitskim četnicima ubijenim od zločinačke parizanske ruke?
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije
Boris Dežulović: Velika pljačka poslovnice za otkup grijeha