U jednom je čak pas, nakon srednjovjekovnog masakra na samurajski način, protrčao kadrom s ljudskom šakom i podlakticom u zubima. Bili smo šokirani. Pitali smo se, kog vraga nam to prikazuju? Jer, naravno, to u našem idealnom svijetu nije moguće.
Ljudi su se zbog toga čak žalili Televiziji. Pojma nismo imali da su i neki filmovi iz Ex – Yu završavali u „bunkeru“ kao politički nepodobni (čitaj – raskrinkavajući). Eh, tko zna dokle bi dogurali da smo 70 – ih imali ovaj pristup informacijama, da nismo imali konjske štitnike za oči koji nam nisu dali vidjeti išta osim onog što nam je bilo predodređeno za gledanje.
Sumnja praha
Neke od prvih ozbiljnih sumnji u ispravnost „svega što na svijetu valja“ unio je čupavi momak iz sarajevske čaršije, Emir Kusturica. Dotaknulo se vrijeme u kojem su očeve odvodili bez razloga, tek s povodom koji je kasnije postajao razlog. Nekad bi se vraćali, puno stariji i bolesniji, nekad se ne bi vratili nikako. Oni koji su preživjeli, ćutali bi. O onima koji ne bi preživjeli, ćutalo se. Kao što danas oni koji su bili u ratu, radije ćute nego pričaju o njemu. Hm, doduše, to nadoknađuju oni koji su se u ratu oparili ili su rat doživljavali u sigurnim skloništima. Oni vole uzvikivati broj ubijenih i imena žrtava. Ali, o njima neki drugi put.
Kad film kaže život
Eh, sad, pitanje je zašto ti filmovi tog Kusturice nisu završili „u bunkeru“? Ne znam. Mogu samo nagađati. Možda zato što je bio sin nekoga tko je mogao sinu priuštiti kameru? Kao što su očevi Neleta Karajlića i Saše Lošića mogli, za razliku od očeva većine nas, sebi priuštiti pravu električnu gitaru? A, možda više i nije imao tko zabraniti? Tito je već davno gledao travu odozdo, virus slobode je odavno bio nagrizao barijeru kroz koju su sve češće dolazile strane ploče, Coca – Cola u limenkama i Levi Strauss farmerice. Možda zato? U svakom slućaju, Otac na službenom putu i Sjećaš li se Doli Bel, otvorili su neka vrata. Na nesreću, nismo dovoljno dobro gledali, nisu bila dovoljno otvorena ta vrata, vrag će ga znati.A, možda bi sve bilo još i gore, da nismo pogledali kroz tu pukotinu, ta dva sjajna filma koja nisu ni vidjela „bunker“?
Kad i slijepci vide
A sad, nema izgovora za sljepoću kod zdravih očiju i gluhoću kod oba zdrava uha. Sve je tu, blizu. Kad se svemu smijem, ne znači da me sve ne boli. Boli sad i na daleko, ne samo ovo uokolo što mogu golim okom vidjeti. Hm, da i danas postoje ruski gulazi, netko bi ih snimio mobilnim telefonom, pa bismo znali. Znamo da „Nike“ i „Adidas“ izrabljuju djecu u Aziji. Ne pomažemo im puno time što znamo, ali znamo. Ja ću, eto, radije kupiti neke druge patike. Nije nešto, ali eto, mogu barem to. Znamo, eto, i da austrijski OMV koristi korupciju u FBiH da gradi svoje benzinske crpke gdje mu se ćefne. Zadnji put kad sam išao u Zagreb, vidjeh da su metastazirali i na Republiku Srpsku. Pa da, i tamo ima korupcije. Ne pomaže mi to, ali eto, svima mogu kazati za minut – dva, sjedeći za računarom.
Kakofoni frankofoni
Eh, ima to i loših strana. Recimo, gledam Tv i vidim kako se u Ženevi neka dobro odjevena i najedena djeca i mladež buni protiv kapitalizma. Neka, ne branim, svatko ima pravo da se počeše, svrbilo ga ili ne. Osim što razbijaju sve na što naiđu, od prozora i automobila koje je netko platio do izloga i vrata ureda u kojima, za razliku od njih, netko radi. Ta djeca, mladi buntovnici i ljevičari, u džepovima uglavnom imaju zlatne VISA kartice. Njihova pohabana odjeća redovito je markirana, svaki komad „Cat“, „Dunlop“, Dr Martens“, „Timberland“ odječe košta od jedne do više stotina Eura. Heh, e kad sve dizajnirano da bude radnička odjeća... Kupljeno tatinom VISA karticom, to na njima košta koliko i plaća policajca. Da, onog policajca iz radničke klase koji nema zlatnu VISA karticu i pita se kako će platiti stanarinu i otplatiti kredit za krevet. Ili ista takva mladež i djeca obrijanih lubanja koja uzvikuju nacističke parole? Sa VISA-ma u džepovima, naravno. I s njima se ti policajci moraju boriti, da sačuvaju svoje pravo na kredit i osrednji život.
Pendrek nasušni
Hm, stani malo.Pa, zar nije taj policijot iz radničke klase pozvan da demonstrira više nego ta mamina i tatina djeca sa skupim krpicama na sebi? Zar nije taj policajac sa štitom i kacigom po kojima padaju kamenje i razbijaju se boce, pozvaniji da se buni protiv kapitalizma i nejednakosti? On izlaže svoj život na ulici, da brani zemlju i poredak, bankare i industrijalce? Umjesto da izvadi pištolj i prisloni ga na glavu svom poručniku, on brani izloge i ulaze, automobile i prozore od mladih, bogatih i dobro hranjenih i školovanih „ljevičara“ i „desničara“?
Tko zna - zna
Ipak, policajac zna da postoji razlog za sve, nekad nevidljiv ali ništa manje stvaran. Mladi ljevičari ne znaju puno o složenom sustavu koji im je dao VISA kartice i omogučio da se obračunavaju sa tuđim izlozima i prozorima. Svakako ne dovoljno da bi cijenili tuđu muku. Ne znaju kako je živjeti u zemlji u kojoj su skoro svi kao oni, gdje se „ljevičari“ a polovina nezaposlenih a radno sposobnih čeka posao. Nije te mlade kriminalce nitko ucijenio mrtvima, valjda, pa žele da prospu krv ulicama pa da imaju svoju Bosnu usred Ženeve? Policajac, onaj u oklopu i kacigi, zna. Zna, bio je emigrant, radničko dijete, sin seljaka koji se plašio tuče i zime, progonjeni obojeni čovjek koji je zbog pogrešnog imena morao doči iz Afrike, gladan Latinoamerikanac kojem je dosadilo jesti samo krumpir i kukuruz. Policajac zna što brani. A ovi nesretni mladci ne znaju što rade. Krhko je znanje a zlatna VISA kartica je otporna, ne može ju ni pendrek slomiti.
