Uglješa Vuković : Zašto volim turbo-folk?

Ono što je najljepše kod turbo folk muzike, novokomponovane narodne muzike ili samo pop muzike sa (post)jugoslovenskim šmekom jeste sablazan koji na lice stavljaju kulturnjaci raznih boja zgroženi nad stihovima bluda, lakog morala i neukusa kao da je to nešto najgore što su čuli, doživjeli ili osjetili.

Obožavam postrugati onaj ljigavi izraz lica pojačanog gnušanja koji i sam stavim na sebe kada čujem neki stih koji me prenerazi, pa zamjerim stihotvorcu ozbiljno, odvažno, krajnje uvrijeđen i zadovoljen svojim prefinjenim ukusom. Taj gnusni prosti svijet, škrgut koji stoji na kraju usne svakog (malo)građanina koji odbija jednostavnu istinu da pripada istome.

No, stigamtizovani turbo folk, ziceraški ocrnjen u samozadovolj(e)nim krugovima intelekta, uvijek je sa sobom nosio i jedan drugi kontekst, nedovoljno valorizovan u tzv. inteligenciji. Frcao je tu i frca u svim opskurnim melodijama naše infernalne stvarnosti vapaj autentičnog jada, bijede, želje za slobodom i svakovrsnim oslobođenjima potčinjenih.

Ono što se podrugljivo naziva narodna muzika ima svoje divno, dirljivo lice u vidu opisa tužne socijalne stvarnosti do patosa lične boli. Treba samo poslušati stare pjesme Sinana Sakića. Ljubav je tu uvijek jeftini, opjevani i oplakani supstitut za razjedajuće i sveprožimajuće životno razočarenje srušenog čovjeka za astalom nepatvorenog boemstva sačinjenog od muke i siromaštva. Narodna pjesma popularne muzike često proklinje život, boga, bogataša i crta jakim simbolima svoje stanje pokazujući svima koji žele da vide koliko je tu izgubljenih snova i neostvarenih nada što se utapaju u slatkom alkoholu i ljubavi što izmiče ili pada kao plahta još jeftinije naslade od alkohola po izgubljenom i nedoživljenom.

Popularna mržnja, skrivena u podsmijehu i poruzi, sve sa uvježbanim elitističkim komentarima nabijeđene inteligencije, spram onoga što narod ište u tekstu vrle narodne pjesme kafanskog pjevača/ice, jedna je od najilustrativnijih pokazatelja skučenosti i bijedastoće naše kulture koja je u ovaploćenju turbo folka vidjela samo prateću muziku rata, nasilja i ekonomskog i moralnog propadanja optužujući ga za produženu ruku ovdašnjih fašističkih režima ne želeći da primjeti u svom tom folku (mnogo starijem od našeg pada u fašizam) urlike grube iskrenosti i istinitosti jedne beskrupuluzno stilizovane shrvanosti i gubitništva koji najmanje zaslužuju prezir, a najviše empatiju i razumijevanje.

Produžene ruke fašizma, ruke što su milovale i bodrile vođe jugoslovenske propasti, ruke što su najposlije popločale put propadanja, krile su se, ne u kafani, već upravo u salonu svilene inteligenciji što je bježala od naroda i svega narodnog stideći se svojih veza sa osiromašenim predgrađima, varošima i selima. Oni koji su zaista pjevali stihove šovinističkog rodoljublja podgrijavajući masu na zločine nisu bili samo i isključivo dio turbo folka, kako bi da olako i nepravedno istakne misao liberala. Oni su se nalazili svuda i svagdje. Najopasniji su oni što su bili i ostali u čitankama i lektirama, što su infantilno i nedovoljno napadani, te su ostali udobno ušuškani u svojim vilama i obrazovnim programima, daleko od kafana priprostog polusvijeta koji baulja nesvijesno, za razliku od njihove prepredene svijesti što je hodala pažljivim korakom zločinca.

Turbo folk kao popularna kultura u sebi nosi pored patetične iskrenosti, politčke podobnosti (kao i sva kultura), benignog i razigranog kiča i izvjesne emancipatorske potencijale.

Žene su itekako dio te kulture, stopljene sa neartikulisanim i impulsivnim narodnim prohtjevima, često ne samo kao seksualizovani objekat požude (opšte mjesto pop kulture) već i kao uvažene umjetnice, interpretatorke što pripovijedaju o životnim problemima i sudbinama svih ljudi, oslobođenih od rodne podjele u samoj imenici ljudi. Naravno, tu je i plejada onih što su ukalupljene u ulogu potčinjene žene u patrijarhatu, baš kao i u drugim subkulturama, ali i nemali broj onih koje igrajući na svoju seksualnost akumuliraju nemalu moć pretvarajući se u neželjeni ženski lik ovdašnjeg patrijarhata tako što u konačnici postaju finansijski nezavisne i uspješne bjegunice od zadatog, učmalog života pokornosti.

Iako je turbo folk, i sve iskonski narodno što mu ide uz kožu i prvu misao, optuženo za osvjedočeni nacionalizam, rasizam i najgadniji primitivizam, u ovom svijetu kafana, restorana, svadbi i vašara, pripadnici raznih manjina (npr. Romi, invalidi, vjerske manjine) ravnopravno sudjeluju dijeleći na ravne časti tu gorku koru hljeba, kako je nazva Asim Bajrić.

Uživaoci, da ne rečem pripadnici ove kulture, tvore zanimljiv galimatijas, koji je u svojoj punoći naizgled potpuno postmodernistički obesmišljen i nemušt jer u sebi nosi nepomirljive protivrječnosti, ali u tom istom loncu miriše/smrde najgrdnije gadosti, kao i najdivnije divote ljudskog zajedništva, suživota, radosti, iskazanog bola...

Usudiću se reći da pripadnik/pripadnica sam/sama bira za šta će se opredijeliti. Da li za stilski svedenu poeziju Šemse Suljaković koja krvavo prsne kao časa u ruci Bekima Fehmia kada se naljuti, krik o socijalnoj nejednakosti Sinana Sakića koji okupi bez reklame 20 000 slušalaca/nezadovoljnika u Beogradu ili za huškačke gadosti Baje Malog Knindže i Thompsona?

Kič što stanuje u šljokicama Granda, golotinji izrezanih haljina, mikrofonima vašara, binama gastarbajterskih restorana ima svoju estetiku što potkatkad uopšte nije lišena etike. Tu ništa nije jednodimenzionalno kao što nam se čini dok smo snobovski trijezni. Tu se, više nego igdje drugdje, kriju stvarne slike naše stvarnosti i prvotni izrazi nezadovoljstva i mahnite sreće našeg prezrenog naroda, i to opasno izaziva našu trpeljivost i saosjećanja.

Prava slika te narodne, sveprisutne i višeznačne stvarnosti moguća je možda u iščašenom momentu teškog, dugog pijanstva, ali tada već postajemo dio slike i tada više nije lako opisati i pojmiti zajedništvo prizemnih pobuda oslobodilačkog potencijala jer smo u njega upisani svim kičem svog bića što u sebi može nositi snagu velike volje, radosti i novih kvaliteta. Ali to utapanje u boemluk nije nimalo lako jer pravi turbo folk ne trpi laž i prevaru u osjećanjima, baš kao ni umjetnost. Probajte fejkati za kafanskim stolom uz Šemsinu ili Sinanovu pjesmu i ispašćete smiješni, baš kao što je smiješno naše svakidašnje nerazumijevanje i gnušanje nad kraljevima kafana, kako ih prostodušno i megalomanski naziva mnogo iskreniji svijet od nas.