Teška financijska i gospodarska kriza uvijek dođe u paketu s recesijom - a odgovor na veliku nezaposlenost su javni radovi. A najveći javni radovi su, naravno, ratovi. To znači da je vojska najveći izvođač javnih radova. Posebno američka vojska, razumije se. Još gore: „Američka vojska je najveći - i praktički jedini veći - američki program zapošljavanja“, kaže Robert B. Reich, sada profesor, nekoć Clintonov ministar rada. Ako pogledate brojke, slika se odmah izoštri. Pazite: u vojsci je trenutno 1.400.000 Amerikanaca, 833.000 ih je u rezervi, a oko 1.600.000 ih je zaposleno u poduzećima koja rade za vojsku. Bez vojske, bez tog „proturecesijskog“ programa - nezaposlenost u Americi bila bi osjetno veća nego sad: trenutno nezaposlenost iznosi 9,5%, a bez vojske bi iznosila 11,5%. A tek ovo: u kojim američkim regijama su ljudi prošle godine zaradili više nego prije? U kojim američkim regijama su se osobni dohoci ljudi prošle godine povećali? Samo u onima u kojima je velika koncentracija vojnih i saveznih službi - San Antonio (Teksas), Virginia Beach (Virginia) i Washington (D.C.). Ergo: vojska djeluje proturecesijski. Je li to argument za povisivanje vojnog, obrambenog budžeta? Je li to argument za dodatnu vojnu potrošnju? Je li to argument za povećanje vojske? Ne, upravo obratno, kaže Reich: „Gigantski prikriveni vojni program zapošljavanja je lud način zapošljavanja jer stvara radna mjesta koja ne trebamo, a zadržavamo ih jer nema poštene alternative.“
Najjednostavnije je imati golemu vojsku. Ne trebaš se više misliti. Sve tvoje socijalne brige prestaju. Ništa se ne treba mijenjati. Sve može ostati tako kako jest. Nezaposleni ste? Idite u vojno-industrijski kompleks! Zato kongres uvijek tako poludi kad vlada najavi nekakvu štednju u vojno-industrijskom kompleksu: ako se u okružju iz kojeg dolazi ovaj ili onaj kongresnik nezaposlenost poveća, to će ga na sljedećim izborima stajati glave. Recimo: kongres je poludio kad je ministar obrane Robert Gates nedavno priopćio da će srezati posao nekih podizvođača. Nadalje, kongres je poludio kad je Gates priopćio da će zatvoriti zapovjedništvo u Norfolku (Virginia). I, konačno, kongres je poludio kad je Gates priopćio da će prestati proizvoditi neke transportne i borbene avione, koje više ne trebaju. Retorička reakcija kongresnika i senatora, i republikanskih i demokratskih, bila je uvijek ista: "To će oslabiti obrambenu sigurnost Amerike!" Ili: "To će smanjiti našu nacionalnu sigurnost!" Što je svakako opaka ezopština. Zapravo su htjeli reći: Hej, ako smanje ugovorni rad podizvođača, ako zatvore zapovjedništvo u Norfolku, ako prestanu proizvoditi avione jer ih više ne trebamo, to znači da će se u mojoj regiji - okej, u mom glasačkom području - smanjiti broj radnih mjesta, što nadalje znači da će se smanjiti osobni dohoci moje glasačke baze, što nadalje znači da će moju glasačku bazu preplaviti nezadovoljstvo, što na koncu znači da ću izgubiti sljedeće izbore - i posao.
Nacionalna sigurnost je, dakle, maglena zavjesa, samo krinka za status quo zapošljavanja u vojno-industrijskom kompleksu, samo krinka za vojnu politiku zapošljavanja o kojoj ovise radna mjesta senatora i kongresnika. Dodatna ironija je u tome da Gates zapravo uopće nema namjeru sniziti budžet američke vojske, ni slučajno, daleko od toga - američki vojni budžet sljedeće bi se godine trebao povećati za 2,2%, tako da će iznositi 708 milijardi dolara. Ako dodate još budžet Ministarstva domovinske sigurnosti, ureda za vojne veterane, ureda koji upravlja nuklearnim oružjem i vojnih sigurnosno-obavještajnih službi, dobijete oko 950 milijardi. Ukratko: američki obrambeni budžet veći je nego pod Bushem. Gates želi samo zatvoriti zapovjedništvo koje više ne trebaju - i prestati s proizvodnjom aviona koje više ne trebaju. A kongres želi upravo obratno: da Amerika i dalje ima vojna zapovjedništva koja više ne treba, da i dalje ima vojna uporišta koja ne treba - i da i dalje proizvodi oružje koje više ne treba. To je jedini način da kongresnici i senatori u svojim regijama sačuvaju radna mjesta - jednini način da spriječe nezaposlenost svoje glasačke baze. To je ujedno jedini način da svojoj glasačkoj bazi osiguraju radna mjesta. Ako ne ide drugačije, proizvodit će oružje koje je zastarjelo, koje više nitko ne želi i koje smanjuje i sigurnost američke vojske i američku nacionalnu sigurnost. Što više proizvedemo zastarjelog i nepotrebnog oružja, više je radnih mjesta! Proizvodnja zastarjelog, neupotrebljivog, nepotrebnog oružja jača nacionalnu sigurnost! Tko podupire proizvođenje zastarjelog, neupotrebljivog, nepotrebnog oružja, podupire američke vojnike u Iraku, Afganistanu i na drugim američkim frontama! Zato ne dirajte nacionalnu sigurnost! Kako kaže Reich: „Nacionalna sigurnost je krinka za sigurnost radnih mjesta.“
UBOJSTVO: Kad dođe recesija, najsigurnija su radna mjesta u vojsci. U vojsci nema recesije, nezaposlenosti. U vojsci nitko ne gubi posao - osim ako ne siluje, unakazi i pobije stvarno velik broj civila (i ulove ga) ili ako strogo povjerljive dokumente ne „pretoči“ internetskoj stranici WikiLeaks, kao što je napravio Bradley Manning, 22-godišnji vojni obavještajac kojega sada u Quanticu vjerojatno muče nekim pikantnim waterboardingom, što je s druge strane još i dobro ako pomislimo da republikanski kongresnik Mike Rogers za njega zahtijeva smrtnu kaznu. Oba američka rata, afganistanski i irački, nisu samo nastavak politike drugim sredstvima, već i nastavak ekonomije drugim sredstvima - nastavak neoliberalne ekonomije drugim sredstvima. Koja je glavna karakteristika neoliberalne ekonomije? Outsourcing. Ukidanje radnih mjesta kod kuće i seljenje tih radnih mjesta u inozemstvo. Otakanje radnih mjesta u Treći svijet - tja, tamo gdje je jeftina radna sila i gdje je život jeftin. Ratovima u Afganistanu i Iraku Amerikanci su neoliberalizam i logiku outsourcinga doveli i pervertirali do krajnje točke: tamo gdje je život jeftin, Amerikancima su - američkim vojnicima, službenicima obrambenog sektora, podizvođačima vojno-industrijskog kompleksa i sl. - osigurali dobro plaćena radna mjesta.
Ima li što bolje od toga da si dobro plaćen u državi gdje je sve jeftino? Zar to nije definicija američkog sna? Zar to nije povratak društva prosperiteta? Zar to nije povratak društva izobilja? Amerikanci ratovima nisu samo „preventivno“ smanjili nezaposlenost koja je uništavala već „predkriznu“ Bushevu Ameriku, već su u inozemstvu - u Trećem svijetu - „otvorili“ hrpu novih radnih mjesta. Ili bolje rečeno: to što su „pretočili“ u Treći svijet, uzeli su natrag - i to u izobilju! S kamatama. With a vengeance, kako bi sami rekli. Ali ta radna mjesta imaju posve jasan neoliberalni format: radno mjesto u Iraku, odnosno Afganistanu upravo je onakvo radno mjesto kakvo zamišlja neoliberalni kapitalizam. Radno mjesto u Iraku, odnosno Afganistanu je idealni neoliberalni posao: stresan, prekovremen, cjelodnevni i smrtno opasan, s velikom mogućnošću da zaposleni napravi samoubojstvo.
Photo: stock
Internetska stranica iCasualties.org, koja prebrojava mrtve na strani okupacijskih sila, ovih dana je izvijestila da je i u Afganistanu pala magična granica od 2.000, da je dakle poginulo već više od 2.000 vojnika - od toga je 1.226 američkih (331 britanskih, a 445 leševa dijele ostali „voljni“). U Iraku je palo još više stranih vojnika, 4.723 - od toga 4.405 američkih. Ali u Afganistanu se rat zahuktava: u lipnju i srpnju je poginulo skoro 200 stranih vojnika. Dobar posao, ali neoliberalan - možeš umrijeti. Poginuti. A za one koji poginu ne možemo reći da su žrtve rata, već žrtve nesreća na radu. Nema što, radno mjesto u Iraku, odnosno Afganistanu je ispunjenje neoliberalnog sna... ee, neoliberalnog imperativa: Ako želite siguran posao, potražite opasan posao! Prije - u pionirskim vremenima osvajanja Divljeg zapada - za to da posao bude opasan brinuli su se Indijanci: danas za to brinu Afganistanci i Iračani.
I što je bitno: tržište djeluje! Tržište funkcionira! Čekajte, tko ili što je Bog neoliberala? Točno, nevidljiva ruka tržišta. Pa, nevidljiva ruka koja vodi i uređuje tržište, stalno brine da u Afganistanu i Iraku bude dovoljno posla. Kad plamen utihne u Iraku, grune u Afganistanu - kad se broj mrtvih smanji u Iraku, poveća se u Afganistanu - kad se u Iraku smanji potreba za američkom vojskom, poveća se u Afganistanu - kad u Iraku smanje broj američkih vojnika, odjekne panični krik da treba povećati broj američkih vojnika u Afganistanu. A to još nije sve. Kao što znate, u Iraku je samo još 50.000 američkih vojnika - svojevremeno je bilo 170.000. To znači da se broj američkih vojnika dramatično smanjio. Ništa loše, još manje dramatično: na drugoj strani se povećao broj privatnih zaštitara koji su zamijenili američke vojnike i koje zapošljavaju podizvođačka poduzeća a la Blackwater, ugovorni partneri Pentagona, kojih je oko 2.700. Ili preciznije: u Iraku je oko 95.000 privatnih zaštitara, a u Afganistanu još više, oko 112.000. Što znači tri stvari: prvo, privatnih zaštitara je u Iraku i Afganistanu više nego američkih vojnika; drugo, kad američki vojnici konačno napuste Irak, broj podizvođačkih poduzeća koja će lifrati privatne zaštitare, nadomjeske američkih vojnika, dramatično će porasti, na 6.000, možda čak 7.000; i treće, rat i okupaciju su posve privatizirali, ali tim perverznim outsourcingom nisu samo stvorili nova, dobro plaćena radna mjesta, već su na radnim mjestima koja su prije zauzimali američki vojnici, zaposlili privatnu vojsku koja obavlja nekadašnji posao vojnika i koja je bolje plaćena od redovne vojske. Oustourcing vojnih službi koji je počeo odmah nakon pada Berlinskog zida i kraja hladnog rata, time je došao do svog logičnog zaključka.
Vidite, nevidljiva ruka tržišta, koja skrbi za slobodu kapitala i slobodan protok radne snage, u Iraku i Afganistanu nije zakazala. U Americi jest. I u Europi. Ratovi su nekad bili zadnji stadij imperijalizma - danas su zadnji stadij neoliberalizma. Isto kao što je imperijalizam trebao ratove, treba ih i neoliberalizam. Što nije teško: već sam neoliberalizam je vojno stanje - brutalna financijska natjecanja, napadi i neprijateljska preuzimanja poduzeća, tajnovitost, poslovanje i djelovanje na rubu legalnosti, ubijanje konkurencije, obožavanje i slavljenje autoriteta, žmikanje radne snage, konformizam, poslušnost, ponižavanje, uklanjanje slabosti i slabijih članova, suspendiranje emocija, likvidiranje radnih mjesta. Ili bolje rečeno: rat je prirodno stanje neoliberalizma. Mislite da će se Amerikanci u srpnju 2011. stvarno maknuti iz Afganistana? Ma dajte. To bi značilo previše nezaposlenih, previše izgubljenih radnih mjesta, previše crvenih brojki, previše bankrota, previše samoubojstava. A što mislite, zašto Bradleyja Manninga sada tako napadaju i demoniziraju? Zašto ga proglašavaju izdajicom i državnim neprijateljem br. 1? Zašto kažu da je izdavanjem strogo povjerljivih vojnih dokumenata o afganistanskom ratu ugrozio živote američkih vojnika i američku nacionalnu sigurnost? Logično: kad ugroziš slobodu neoliberalnog kapitalizma, ugrožavaš nacionalnu sigurnost. Što mislite, zašto ga pokušavaju na svaki način što više kompromitirati - i što mislite, zašto su otkrili da je gej? Htjeli su reći: tipa treba hospitalizirati! Treba ga poslati psihijatru! Na elektrošokove! Svakako, samo bi luđak uništavao tako divnu financijsku piramidu kakva je rat u Afganistanu - samo bi luđak pokušao pokopati tako dobro poduzeće! Kako je Brecht rekao: „što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem banke“, mi bismo mogli reći: što je rat u usporedbi s neoliberalizmom!
SAMOUBOJSTVO: Kako je već rečeno: radno mjesto u Afganistanu ili Iraku idealan je neoliberalni posao, jer zaposlenom - koji nije na nivou svog radnog mjesta, koji pokazuje znakove slabosti, koji ne može izdržati pritisak... ee, „posttraumatski stres“ i sl. - nudi puno mogućnosti da napravi samoubojstvo. Američka vojska je nedavno objavila izvještaj iz istraživanju prema kojem se stopa samoubojstava među američkim vojnicima podigla iznad stope samoubojstava među američkim civilima - i to se dogodilo prvi put nakon Vijetnamskog rata. Samo u lipnju samoubojstvo su izvršila 34 američka vojnika - najviše od početka obaju ratova. Prošle godine samoubojstvo je izvršilo 160 američkih vojnika. Razlog više da je o samoubojstvima američkih vojnika i njihovom „posttraumatskom stresu“ progovorio i predsjednik Obama, ali kad je tješio vojnike koje muči „posttraumatski stres“, potencijalne samoubojice, zvučao je kao da tješi radnike koji su izgubili posao: „Kao što mnogi od vas dobro znaju, posttraumatski stres je strašna bolest - noćne more koje se vraćaju, iznenadni napadi bijesa, beznađe - koja je mnoge naše vojnike dovela do toga da su si oduzeli život. Zato bih danas svima koji se bore s tom bolešću rekao: nemojte trpjeti u tišini. Ako tražite pomoć, to nije znak slabosti. To je znak snage. Domovina vas treba. Tu smo za vas. Tu smo da vam pomognemo da ostanete uspravni. Nemojte se predati." To bi mogao reći i nezaposlenima. To bi mogao reći radnicima koje su upravo otpustili. To bi mogao reći radnicima čija su radna mjesta pobjegla u Treći svijet. Joyce Lucey, majka vojnika koji je po povratku iz Iraka napravio samoubojstvo, u intervjuu koji je objavila internetska stranica Democracy Now! svoga je sina po povratku iz rata - s idealnog neoliberalnog radnog mjesta - opisala ovako: „Kad sam sjedila pokraj njega, pitala sam se: Tko je ova osoba? To nije moj sin? Nisam razumjela što je govorio. Bio je posve promijenjen i izgubljen.“ Neoliberalizam posve promijeni čovjeka. I rat. Totalno.
A to nas dovodi do pitanja: što je pandan tih vojničkih samoubojstava u realnom sektoru? Zar nisu pandan upravo ti samoubilački pokolji na radnom mjestu? Zar nisu pandan ti samoubilački pokolji koji su karakteristični prije svega za Ameriku i koje Amerikanci nazivaju „going postal“? Samoubilački pokolji na radnom mjestu su naziv "going postal" dobili po samoubilačkom pokolju koji je 1986. godine u Edmondu (Oklahoma) napravio poštar Patrick Henry Sherrill - na pošti, na svom radnom mjestu, ubio je 14 svojih kolega, a onda sebe. Na početku kolovoza nešto takvo se dogodilo u Manchesteru (Connecticut): Omara Thorntona, šofera zaposlenog u skladištu pivovare Budweiser, poslali su pred disciplinsku komisiju jer je ukrao nekoliko boca piva. Dali su mu da bira između dvije mogućnosti: da otiđe sam ili da ga otpuste. Thornton je odlučio da će radije sam otići, nego da ga otpuste: najprije je ubio 7 kolega, a onda sebe. Thornton je bio proleter srednjih godina kojem proboj u srednji sloj nije uspio - "jeftini" krediti kojima si je pokušao utrti put prema gore, u srednju klasu, opteretili su ga i pokopali. Tipično. Jesu li ljudi koje je ubio bili žrtve pokolja ili žrtve nesreće na radu?
Samoubilačkih pokolja na radnom mjestu ove je godine bilo nekoliko: u Albuquerqueu (Novi Meksiko), Anaheimu (Kalifornija), Hot Springsu (Virginia), Kinstonu (Alabama) i tako dalje. David Rosen, komentator CounterPuncha, kaže da su samoubilački pokolji na radnom mjestu nakon 1994. godine, kad je pao rekord (1.080 pucnjava na radnom mjestu), u vrijeme Clintonova ekonomskog buma polako padali, ponovno poskočili u vrijeme prvog Bushova mandata, a onda opet blago jenjavali, a sada, u vrijeme krize i recesije, ponovno jako porasli. Kako izvještava Bureau of Labor Statistics, koji prati ubojstva na radnom mjestu, godine 2008. - na početku krize - na radnim mjestima bilo je čak 421 pucnjava koje su za sobom ostavile 67 leševa (7 ubojica je potom izvršilo samoubojstvo). Carlene Balderrama, 52-godišnja kućanica iz Massachusettsa, koja je zapala u strašne dugove i kojoj je prijetilo hipotekarno oduzimanje kuće, lovačkom puškom je najprije ubila svoje tri mačke, a onda i sebe, a svojim kreditorima - hipotekarnoj banci - ostavila je poruku: "Kad mi oduzmete kuću, bit ću već mrtva!"
Omar Thornton i Carlene Balderama žrtve su „posttraumatskog stresa“. Isto kao američki vojnici. Razlika je samo u tome da su njih zaboravili uključiti u javne radove i da se neoliberalnim reformama nisu uspjeli prilagoditi. Isto kao što se neoliberalnim reformama nisu uspjeli prilagoditi indijski seljaci - u zadnjih deset godina samoubojstvo je izvršilo 150.000 indijskih seljaka koji nisu više mogli naći izlaz iz prestrašne zaduženosti i koji su potom popili onaj zloglasni koktel pesticida. Trik je, naime, neoliberalno jednostavan: da bi mogli kupovati jako skupo genski promijenjeno sjeme, koje bi trebalo otpraviti siromaštvo i koje je patentirala svemoguća i sveprisutna korporacija Monsanto, bad guy mnogih insajderskih dokumentaraca (The World According to Monsanto, The Future of Food, Food Inc.), prisiljeni su uzimati kredite - a da bi dobili kredite, prisiljeni su svoja imanja stavljati pod hipoteku i time bivaju ulovljeni u začarani krug novih generacija sjemenja i novih kredita, tako da prije ili kasnije puknu. Životni troškovi su u neoliberalizmu visoki - a također i žrtava neoliberalizma je već toliko da bismo mogli govoriti o zločinima protiv čovječnosti. U Indiji, Americi, Afganistanu, Iraku i Sloveniji. A svijet još uvijek čeka da se komunisti ispričaju za pokolje i revolucionarni teror, umjesto da počne brojiti zločine neoliberalizma i pisati crnu knjigu neoliberalizma.
Tekste preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com
