Platon kao utemeljitelj filozofije kao metafizike ili onto-teologije nije bio protiv svake poezije i protiv svake tragedije. Naprotiv, mimetičko-poetska umjetnost tragedije trebala bi imati u svijetu što ga je zacrtao upravo posebnu ulogu. Ono što Platon zahtijeva jeste samo to da tragediju privida i prividnosti zamijeni istinska tragedija. Istinska je tragedija pak himnička tragedija, tragedija koja očišćuje, uzdiže prema božanskom, a ne vuče prema zemaljskom.
Katarza, ključni termin koji već vjekovima različitim stručnjacima izaziva glavobolje pri tumačenju Aristotelove poetike, nije samo termin koji je krajnje rijedak u Aristotelovim spisima, nego i termin koji u Platonovim spisima zauzima jedno od središnjih mjesta. Čak možemo reći da je posrijedi odlučan termin: ”Onaj koji uistinu hoće da bude sretan (ton ontos esomenon eudaimona einai), mora biti što čišći i što ljepši (katharotaton kai kalisston)” (Sofist, 230 e). Istina, čistota i ljepota za Platona su kao metafizičara jedno te isto: ono božansko.
Umjetnost doduše imitira prirodu, što zatim u obliku formule postaje Aristotelovo ishodište, no priroda imitira božansku umjetnost. U skolastici, najjasnije kod Tome Akvinskog, ta ontološka istina zadobiva privid ontičke konkretizacije: svijet je umjetničko djelo Boga. Ako je čovjekovo djelovanje, ako je čovjekova istina odraz stvari, onda to ona može biti jer su stvari već prije odraz božje istine, božjeg djelovanja, božjeg umjetničkog nacrta. Kad se čovjek osjeti pozvanim da postane nadčovjek i uputi se u osvajanje mjesta Boga, ni na pamet mu ne pada da naslijeđenu strukturu promijeni. Samo po sebi razumljivim mu se čini da će, postavljajući se na ispražnjeno mjesto Najvišeg, sve skupa okrenuti sebi u prilog. Stvari će odsada biti njegova slika, a svijet njegovo umjetničko djelo. Takva je najava ”tragičkog patosa”, prema Nietzscheu velikog dionizijskog stila novog života, odnosno nanovo rođene tragedije.
Umjetnost nove tragedije ima da bude paradigma novog života. Prepoznavanje da je filozofija već pri svojemu rođenju bila grobar istinske tragedije, na osnovu čega Nietzsche zahtijeva prevrednovanje filozofije i ponovno rođenje tragedije, njeno uskrsnuće, jeste dakako prepoznavanje još uvijek žive filozofije. Kroz takvo samoprepoznavanje filozofija se iznova budi u ono što je svagda već bila: istina tragedije. Istina tragedije jeste do kraja bezobzirna rado-znalost (philo-sophia). Na kraju se iza privida mora naći istina. Dakle, ljubav prema znanju i istini razvija se kao mržnja prema prividu i neznanju. Zato se, unatoč katarzičnoj ljubavi, istina može ispostaviti i uspostaviti u prljavštini mržnje. Čista istina jeste uprljana istina.
Istina tragedije je u tragediji istine. Platon zasniva filozofiju (himnozne) tragedije na drevnom sporu između filozofije i poezije, između ozbiljne ljubavi prema istini i neozbiljne, ludičke ljubavi prema fascinantnom prividu. Čini se da je riječ o sporu i opreci u ljubavi samoj, o sporu dvaju ljubavi. No ljubav prema istini može se potvrditi i očuvati samo preko nasilja i kao nasilje. Kada Platon u odnosu na drevni spor staje na stranu filozofije a protiv poezije, on mora – kako sam pripovijeda u Politeji – silom zatrti svoje mladenačko čuvstvo poštovanja i ljubavi prema tragediji, odnosno prema tragičkoj mimetičkoj poeziji opće. Jer je od svih tragi-poeta najviše poštovao i ljubio Homera, upravo se iz promijenjenog odnosa spram Homera pokazuje prava istina: istina o nasilju istine. Da bi opravdao nasilno potiskivanje ljubavi u mržnju, Platon izjavljuje: nijednog čovjeka ne smijemo cijeniti više od istine! Istina je više vrijedna, više vrijedna od čovjeka.
No uskoro je stigla osveta. U ime istine Platona se odriče njegov najbolji učenik Aristotel, jer ljubav prema istini je više vrijedna od ljubavi prema prijatelju. Otkuda ta superiorna vrijednost istine? Ona izvire iz manje vrijednosti čovjeka i žrtve koju mora dati čovjek, da bi bio vrijedan istine. I taj zakon zatim važi kroz sve epohe filozofije. Bez žrtvovanja čovjeka nema ni totalnog čovjeka (Marx) ni nad-čovjeka (Nietzsche). No u katastrofi, koja se sada zbiva, nije prevladan u svojoj manjoj vrijednosti samo čovjek, nego je prevladana i superiorna vrijednost istine. U vječnom vraćanju jednakog, naime samog sebe, nadljudska volja za moć uzima istinu u svoje ruke. Odsad istina nije više nešto najviše i najvrednije. Istinito je sada ono što je ispravno nositelju volje za moć, istina nije drugo do pravo koje se svagda iznova mora oblikovati i izboriti. Tragedija istine, koja je u tome da nasilno mora održavati privid istine, postaje bezgranična. Nije više privid ovisan o istini, nego je istina ovisna o prividu, privid je više vrijedan od istine. U perspektivi volje za moć privid u odnosu na istinu nema više nikakav respekt, spekulacija van spektakla ostaje bez moći. Teorija bez teatra nije ništa.
Tragedija filozofije, započeta prije više od dva milenijuma, tako još nije okončana. Premda u epohi katastrofe, filozofija se teško upućuje na put katarze. Kao da teret anagnorize, pod kojim se pred mučenim konjem srušio Nietzsche na torinskom trgu, zahtijeva oprezniji silazak k studencu čiste istine. Drevni spor između filozofije i poezije s Nietzscheom je razriješen u korist poezije kao mimetičko-poetičke tehnike. Jer privid prethodi istini, poezija je prije filozofije. Prevrat platonizma i tragediji donosi neizbrisivu peripetiju. A u njen ustanak od mrtvih, ukoliko nismo ničeanci, ne možemo tek tako vjerovati.
Da bi čovjek podnio užas ništine, morao je kroz sve epohe filozofije ništinu prenositi u borbu na život i smrt za ovu ili onu čistu istinu. Zato je tragičan ili metafizičan čovjek bio smrtonosno biće. To je biće poput čovjeka od kralja Edipa do Zaratustre. Iako je Nietzsche sa sedam pečata zapečatio ”pjesmu o da i amen”, o da-i-amen vječnom vraćanju jednakog, to jest bivstvovanja kao volje za moć, Samuel Beckett na tu pjesmu više neće moći plesati. U njegovim dramama nema više nikakvih junaka, oni se ne bore s nečim i za ništa, nego čekaju. Nesreća nije negdje izvan, negdje iza, nego je sva sreća jedino sreća te nesreće ovdje i sada. Sreća je u tome da je čovjek tu, da je prezentan. Privid čekanja je inverzija istine o bijegu – o traženju, napredovanju, zauzimanju, prisvajanju, otvaranju vrata koja nisu zatvorena. O istini zbog istine.
Tom će distancom Beckett istupiti iz svijeta tragedije i metafizike. Učinit će ga grotesknim i unaprijed učiniti smiješnim svaki mogući izgovor prema kojemu bi – premda se poziva na čistu istinu – neko pokušao uzeti pravo na ubijanje i uništavanje. Savremena drama otada u svojoj duhovno-povijesnoj savremenosti postaje para-tragična i para-komična. Nebesko carstvo na zemlji je pakao u nebesima. Početak tog iskustva pobudio je sumnju u istinu o istini. Istini odastrta istina, istina zbog neistine, zaslijepljena je istina. Ne vidi ništa i nikoga. Klasična tragedija pretvara se u grotesku, a jedina sreća postaje igra na sreću. Teatar kao takav nije drugo do teatar privida. Istina je privid i van toga – niština. No upravo zato istina nije niština i niština nije istina.
Tekst preuzet sa prijateljskog Peščanika