Sve smo isplanirali. Mapa grada odštampana, osnovne znamenitosti obilježene, u rancu spisak hostela i cipele s visokim potpeticama (za slučaj da odlučimo noć da provedemo u nekom sjajnom klubu)... Ma, san snova!
I zaista, nekako preko Nirnberga, sletimo u Rim tačno u deset ujutro. Kako smo izašli, još sa piste poglede nam je izmamljivala džinovska reklama “Emporio Armani”, smještena na vrh otmjene srebrno-sive zgrade s glatkim, oštrougaonim staklima. (Emporično kako nekad, tako i sad.)
Hitro, da ne gubimo ni tren, kupimo tramvajske karte “aerodrom-centar”. Ostanemo, doduše blago začuđeni, nakon što smo ih platili po pet evra, ali, Bože moj, ko zna koliko česte i u kojoj mjeri ozbiljne jesu italijanske kontrole?
Tramvaj (zvani “želja da postanem tramvaj”), u poređenju s onim našim Banjaluka-Doboj vozom, predstavljao je super-spejsi prevozno sredstvo, ali poslije germanskih avion-vozova, činio se mizernije nego dobojski “ćiro”. U njemu ni “k” od kontrole. Narod smrknut, uznemiren, taman, neuredan…Prosto kao da sam dospjela u moju milu RS. Ma i gore. Još čađavija i prašnjavija lica.
Kako bih prestala napadno radoznalo da ih gledam, okrenula sam glavu prema staklu i posmatrala stambene zgrade smještene uz prugu kojom smo se vozili. Oronulo, potonulo, posivjelo, požutjelo…19. januar, kiša lije iz neba i zemlje, a rublje raštrkano duž prozora i balkona, trebalo bi valjda da se suši. (Ako, osušiće se do maja.) Mislim, ne znam kako čitav taj prizor da nazovem, a da nikog ne uvrijedim. Od srca rečeno, preslikan Veseli brijeg.
Ali ubjeđujem ja samu sebe: Ma to je predgrađe, tako je u svim velikim gradovima, samo da se približimo centru, počinje fenseraj. A sve mi u glavi onaj prilaz Berlinu i svaka zgrada kao pod konac zategnuta. Na idućoj stanici izlazimo – Koloseum!
Jašta, kud će seljak nego na ključno mjesto?! Onako kako smo, umjesto možda posjete Milanu, Veneciji ili Firenci, mi odabrali Rim (jer je glavni grad) tako smo i od svih mogućih na mapi zaokruženih znamenitosti, ni manje ni više nego banuli pravo pred Koloseum.
Ambrela, ambrela! Cigani, poređani na tri metra međusobne udaljenosti, svi isti, kao kopi-pejst. Fajv juro, ambrela…! (Ima ono jedno stanje čovjekove (pod)svijesti kad te nešto nervira (muzika za nijansu glasnija nego što je potrebno, dječja graja na igralištu…ili bilo šta što obično dopire do uva nekako iz pozadine) I što počne da nervira, nervira, udara u mozak. Postaješ uznemiren, a da toga nisi ni svjestan. Nemir se pojačava sve do trenutka kad naprasno shvatiš njen uzrok, te ga otkloniš ili ne.) E, tako je jednostavno Ambrela! Ambrela! zanijemio kad sam na glasnom srpskom počela da psujem i njega i kišobrane.
Puna ushićenja, umotam moj šal oko glave i počnem da se približavam zdanju. U glavi samo misao: Istim ovim koracima koje ja sad činim, koračali su tako veliki ljudi…A svaki korak, stepen manje na skali ushićenja. Trava, žbunje, lišće, blato, nevjerovatno blato. Iz svega toga, iznikla siva, buđava, nezgrapna građevina.
Čitav film u mojoj glavi poče da se zapetljava. Možda zvuči nevjerovatno, ali taj je Koloseum obrastao u korov. U redu, pretjerujem, ali zaista, da li zbog kiše ili zbog cigana, zbog gomile mokrih turista, zbog one bijede što sam je vidjela u tramvaju i iz njega…Veliki, ključni Koloseum djelovao je tako beznačajno, zapušteno, pretjerano sivo…A mojoj razočaranosti nigdje kraja. Pomislila sam kakvo bi čudo napravili Nijemci samo kad bi, jadni, uopšte imali takav jedan spomenik. Animatori, suveniri, predstave, spektakli…Jedino Gospod zna šta bi sve smislili i koji bi se novac u svijetu turizma zavrtio. O, kako su bijedno izgledala ona dva sredovječna čovjeka preobučena u gladijatore, dok su nas brbljajući nešto na italijanskom valjda pozivali da uđemo unutar zidina.
A narod kao mahnit. Gaze kroz lokve, fotografišu, blato svuda unaokolo, oni se penju…Katastrofa. Priđemo i mi ulazu u nadi da, kad iznutra doživimo atmosferu, sve će biti drugačije. Platimo tako po osam evra za ulaz i meni na pamet padne situacija u kojoj jednu moju školsku drugaricu bogati otac vodi u Pariz. Na njegov prijedlog da se popnu na vrh Ajfelove kule, djevojka izjavljuje da to nije potrebno, jer od novca koji bi dali za ulaz, on bi radije kupila sebi nove leviske kad se vrati u Banjaluku. Gotovo bez stida poželjeh da izjavim nešto u tom stilu, ali vidjevši izraz na licu mog prijatelja (jednako mahnit kao i kod ostalih turista) ništa nisam rekla. I sad ne znam više šta da kažem osim da je možda kiša kriva za sve. Bez obzira na sav korov i travuljinu, vjerovatno bi se sve činilo mnogo veličanstvenije, da ne bi onog silnog blata. A i moguće je da bi se taj šašavi narod razletio po otvorenim scenama, festivalima, koncertima I predstavama, pa ne bi bilo one mučne nagruvanosi i izluđujućeg škljocanja foto-aparata. Iskreno, od sveg srca kazujem, uz tolike bliceve modernih digitalnih kamera nemoguće je osjetiti očekivane žmarce u tijelu tijelo prouzrokovane mišlju da je zapadna civilizacija dobrim svojim dijelom nastala upravo tu. Nikakve žmarce (osim možda one prouzrokovane hladnoćom) ja nisam osjetila.
Konačno napustimo amfiteatar i odlučimo da pješačimo u pravcu jednog od gradskih centara. Smatrali smo da je to najbolji način da za naših dvadeset i četiri časa, koliko-toliko osjetimo sveukupni životni stil prestonice. I tako se, pored prvobitne naseobine kojom započinje Rim, brežuljka Palatina, zaputismo kroz središnje područje Foruma. Nizovi stubova, mnoštvo kapija, čitave gomile kojekakvog kamenja… Znam da zvuči kao izjava bez pokrića, ali, vjerovao to neko ili ne, nema ničeg veličanstvenog u kamenu, na čiji je vrh natakarena figura vučice, ispod koje piše da je ona mater Romula i Rema. Ništa tu nema ni novo ni veličanstveno. Ko god je putovao makar do Hrvatske imao je priliku da vidi stotine sličnih simbola rimljanske kulture. Eno, u Laktašima, prije godinu-dvije, iskopano je isto takvo rimsko kamenje. Časti mi, potpuno isto izgleda.
Prođosmo i pored pristupa jednom dijelu Kloaka Maksima, najvećeg odvodnog kanala, koji je odvodio vodu iz Foruma i okoline. Govorilo se da je ovaj glavni odvod drevnog Rima otvorio Tarkvinije Prisko u šestom vijeku prije nove ere. Moje je mišljenje da nema šanse da porijeklo svoda, koji smo mi vidjeli, može da seže tako daleko u prošlost. Možda samo nasipi… Ambrela, ambrela! Turisti turisti! Kamenje, kamenje! Blato, blato! Bilo je krajnje vrijeme da produžimo dalje.
I ređali su se: Mamertinum Apostola Petra i Pavla, Hram Romulov, Trg svetog Ignjacija, Galerija Bordžija…Hramovi, trgovi, stubovi i, naravno -- fontane. Prosto nema u Rimu fontane koja nije na svoj način vrijedna oduševljenja i opčinjenosti njome. Premda ih odmalena držim za pojave jezivije čak i od svetionika na morskim obalama, ove su fontane u meni probudile jedno sasvim novo ushićenje.
Na žalost, novo osjećanje trajalo je samo do onog trenutka kad sam shvatila da sam cigarete (koje inače kupujem na njemačko-poljskoj granici po cijeni od 15 evra za boks), jednostavno zaboravila u Berlinu. Nisam imala izbora nego da uđem u prvi tobako-šop i svoj marlboro lajt platim sa čitavih četiri evra. Na stranu to što prodavačica ne samo da je bila neljubazna nego joj je sekunda nedostajala da počne da udara kupce (uglavnom turiste).
Dakle, kafa i nekoliko cigareta u jednom od onih zgodnih, romantičnih kafea prikazanih u italijanskim filmovima, činili su se kao jedino rješenje, prijeko potrebno za uspješan nastavak šetnje kroz vječni grad!
Ne lezi đavole -- sve kafane zatvorene. Bilo je nekako oko tri poslije podne i jedan od konobara koji je svoj lokal upravo zaključavao, objasnio nam je da većina restorana između tri i sedam uopšte nisu otvoreni za goste. I zaista, jedva smo, nakon dvadesetak minuta portage, uspjeli da pronađemo neku minijaturnu (nezatvorenu) piceriju. Unutra tri stola (ali doslovce tri stola), izmedju njih prolaz ne veći od pola metra, usljed kojeg je nemoguće normalno prići svome stolu i skladno zauzeti mjesto na stolici. Umjesto toga, bilo je potrebno nakositi tijelo, provući se između stolova, a onda stolicu jednostavno zakoračiti i sjesti. Ne karikiram, zaista je tako. Ali šta sad da radimo, sve ostale kafane su zatvorene. Naručimo kafu i ja taman spremna da zapalim cigaretu, uočim da na stolu nema pepeljare. Zamolim konobara da mi donese jednu, na šta mi on odgovori da je pušenje zabranjeno i da ne vjeruje da ću u cijelom Rimu pronaći restoran u kome je pušenje dozvoljeno. Ako želim da pušim, kaže, moram da izađem napolje. Nevjerovatno. Opkoračim stolicu, nakosim tijelo, provučem se između stolova i izađem napolje. Vratim se tako skisnuta, pojedem komad, u međuvremenu naručene pice, popijem čašu vina, sve to platimo trideset i devet evra i pođemo u potragu za fontanom di Trevi.
A kod fontane – Koloseum na kvadrat. Ljudi, ljudi, ljudi…Vrte se, guraju, škljocaju, žamore, vrve…Kopi-pejst onih cigana najednom su umjesto kišobrana u rukama držali bukete crvenih ruža. Jedan mi ugura ruže u šake i poče da potiskuje mog druga, valjda kako bi nas fotografisao (sa sve ružama). Ovaj na to zagalami: “Natsanda, vraćaj mu te ruže, naplatiće ti ih 20 evra!” i ja potpuno zblanuta, vratim ruže. Čovjek poče da galami…Totalni haos. U svemu se okrenem prema fontani i na dno prekriveno sitnim kovanim novcem ubacim deset bosanskih pfeninga. Na pamet mi je pala ona Rusendiskova priča o Rusima koji u Parizu kradu novčiće iz fontane pa ih uhvati policija…E, pa, siroti Salvi da je znao šta će biti, ne bi on to možda tako osmislio.
Bilo kako bilo, mi, bez ikakvog cilja, produžimo dalje, te nabasamo na veliki, svijetli trg i shvatimo da se nalazimo na Pijaca de Spanja. Na hrvatskoj televiziji prije izvjesnog vremena prikazivana je tv serija pod nazivom “Djevojke sa Španjolskog trga” i mene naprosto cijelu obli neka milina od mjesta na kojem sam se našla. Guči, Prada, Valentino, Dolče Vita, Kavali (navali)…Nigdje cigana s kišobranima i ružama, a nigdje ni jednog jedinog turiste. Sve skupo, svijetlo i otmjeno. One stepenice po kojima su koračali modeli, već su mi bile nekako bliže i značajnije, nego hladne stope Koloseuma.
I iako bih ja najradije bila ostala na Španskom trgu, budući da se noć već uveliko spustila, bilo je krajnje vrijeme da nastavimo našu šetnju. Vespe (ili skuteri?) svuda oko nas, Galerija San Đovani, karabinjeri…I najednom masivni, široki kameni most. Na tristo-četiristo metara udaljenosti već se veoma jasno izvijalo toplo, zlatasto svjetlo – Vatikan!
Moguće da je, usljed cjelodnevnog kišnjenja, temperatura moga tijela bila već prilično povišena, te sam umislila cijelu situaciju, ali mi se čini kao da se sve u trenutku smijenilo. Kiša je prestala da pada i sve je postalo toplije, svjetlije, čistije, uređenije i bogatije. Svako čulo počelo je da se mijenja. Približavali smo se Kastelu Sant Anđelo, masivnom, okruglom i moćnom. Tik uz njega, prostrano klizalište bilo je preplavljeno mnoštvom mladog svijeta koji se zabavljao uz izuzetno glasnu varijantu Maj Hamps. Bio je to onaj savršeni spoj starog i novog, smješten u sjaj i bogatstvo, kako starog, tako i novog.
Prilaz Vatikanu, a duž kolonade stubova – kolona prosjaka i još jedan izvanredni spoj. Ovog puta – spoj sjaja i bijede. Upravo ono bez čega ništa ne bi bilo potpuno.
Kao da upravo ti prosjaci ostvaruju smislenost sveukupne slike. Umotana u otrcanu ćebad, poput podsjetnika vjere, izvijala su se mršava tijela među stubovima, izazivajući u prolaznicima osjećaj stida, žala i strahopoštovanja u isti mah.
Popločano tlo, vlažno od kiše isijavalo je zlatno-žuti odbljesak pod svjetlima reflektora. Novogodišnja jelka visoka bez sumnje preko petnaest metara, a pred njom figure postavljene u mizanscen Božićne priče...(Raj na zemlji.)
Bilo je već skoro dvadeset i tri časa, tako da Petrovoj baziliki nismo uspjeli da se približimo kako valja, mada smo prošli kroz drvene bijele pregrade, koje u biti označavaju pripadajuće pozicije visokom sveštenstvu, nižim redovima, običnom narodu…Nešto što na televiziji, za vrijeme kakvih prenosa vatikanskih službi Božjih, nikad nisam uočila. Istinsko Božje stado (u toru), a opet – uzvišeno.
Nigdje turista, tiho, umirujuće, a ja iako zaista opčinjena svim mogućim uticajima ortodoksične mistike i istinski nafilovana ljepotom “naše”, te pokvarenošću “njihove” vjere…ostala sam kao začarana. Bilo je to nešto još iracionalnije nego sama moja zavedenost pravoslavljem.
Kao hipnotisana, bez želje da napustim to mjesto, predložila sam da nikakvo prenoćište i ne tražimo, već da jednostavno u potpunosti iskoristimo i preostalih par sati u Rimu, te da umjesto u hostel, odemo u neki klub ili diskoteku. Od potrage za konakom više i nije bilo velike vajde, jer za san vremena nije bilo dovoljno.
I upravo potpuno suprotno od nasilnog ciganskog nabijanja kišobrana narodu u ruke, ovoga nam je puta jedan lijepi, njegovani, postariji (bračni) par na tečnom engleskom pokazao put do Trastevere, gdje je trebalo da se nalazi izvjesni Stardust Live Jazz Bar. I nalazio se…Na žalost! Tako strašan da smo kao i svi ostali otrcani intelektualci i propali umjetnici, popili po džin, ja prezula cipele, pa (brzom) brzinom napustili skladište depresije.
Sat vremena kružili smo po gradu i neprestano nailazili na diskoteke i klubove ispred kojih su se pružali crveni tepisi, livreisano osoblje na ulazu, uglancane limuzine na parkingu…S ne više od pedest evra u novčaniku, nismo se usudili ni na pomisao o takvom provodu. Želja je ostala tu, ali nismo imali izbora nego da na jedovite jade, dospijemo u nekakav Centro Storiko (za koji nikad nisam shvatila da li je ime diskoteke, tržnog centra u koji je ona smještena ili dijela grada u kome se centar nalazi). Platimo ulaz po osam evra (prokleh osam evra na Koloseumu), po dva pića šesnaest, razgledamo neofarbane, “nenapucane”, izuzetno proste i obične djevojčice, pa, kao da kući nemamo diskoteke (i još malo sređenije cure i dečke), otplešemo dva-tri puta uz Heng ap. Oko tri, potpuno razočarani, napustimo Storiko (ma šta Storiko bio) i tako siroti, iskisli, razočarani, umorni, promrzli…istim onim vozom (s onom istom kartom od ujutro), vratimo se moj drug i ja na Fiumičino.
Da li je potrebno da kažem da sam već na aerodromu kao zaklana zaspala, a sedam narednih dana nekim opasno jakim ruskim antibioticima liječila prehladu?!
Neka priča ko šta hoće, ali ja se molim i Benediktu i Gospodu da, ako svi putevi vode u Rim, za mene to postane -- put kojim se rjeđe ide.
