Sve glasnije nezadovoljstvo javnosti socijalno-ekonomskim stanjem rezultiralo je uključivanjem predsjednika RS-a Milorada Dodika u, kako sam kaže, pokušaj rješavanja stanja u Vladi i javnim preduzećima RS-a.
Kako komentarišete to, s obzirom na to da predsjednik po Ustavu nema nadležnosti ni nad Vladom ni Narodnom skupštinom RS-a?
On je samo ovim aktivnostima potvrdio ko je gazda u kući. Mi svi znamo, bez obzira na to što on ima funkciju predsjednika RS-a, da je on i predsjednik i premijer i pola ministara, jednostavno da kažem, čovjek bez kojeg se ništa ne može uraditi da se on ne pita. To je jedna stvar. Druga stvar koja je tu vrlo važna jeste da se pokušao malo da skloni ili da djeluje iz sjenke, ali očito je to nemoguće, jer očekivanja građana su takva da je rješenje svakog problema Milorad Dodik. To je ta jedna strana. S druge strane imate opštu besparicu, odnosno da se pare moraju pažljivo trošiti i da mali broj ljudi može odlučivati kuda trebaju ići te pare i zbog toga je svakako preuzeta ta njegova inicijativa. Treća stvar koja je tu vrlo važna je da upravo ona slika njegove svemoći koju gaji od prvog dana kad je postao premijer pa do danas je stvorila i nerealna očekivanja kod ljudi da sve što treba da traže, traže od bivšeg premijera, a sadašnjeg predsjednika Dodika. A vjerujem da on uživa u tome, samo je problem što situacija na terenu postaje strašno komplikovana i sada se pokazuje da je on i najjača i najslabija karika u vlasti. Najjača karika je harizma koju posjeduje i način na koji vlada, a najslabija karika je, prije svega, što institucije sistema u očima građana više ne postoje već se sve to pretvorilo u situaciju u kojoj se očekuje da samo jedan čovjek rješava sve naše probleme, a, s druge strane, on kao čovjek ne može da kontroliše čitavu situaciju.
Novca je sve manje
Kapaciteti pojedinca, pa makar on bio i Milorad Dodik, preopterećeni su i on postaje najslabija karika u čitavom tom sistemu komandovanja. Važno je i to što sada imamo situaciju, da čim se ugasi jedan, javljaju se dva nova požara, tako da vi nemate predaha, što opet govori o teškoj situaciji. Važno je i to da ako se pogledaju ankete javnog mijenja, vidi se da su dva problema danas krucijalna – to je teška ekonomska situacija i kriminal korupcija i da su to pitanja svih pitanja danas u RS-u. To se ranije moglo premostiti nekim novcima. Pošto je sada novca sve manje, onda se sve to nezadovoljstvo, odnosno sva ta očekivanja usmjeravaju na jednog čovjeka od kojeg građani očekuju rješenja, a to je Milorad Dodik. Ja sam i prije šest-sedam godina rekao da su ta očekivanja nerealna, a danas se bojim da iza takvih grandioznih očekivanja može doći do strašnog razočarenja. Prvo u vlast, a samim tim u predsjednika Dodika.
Svjestan je on toga, jer je malo toga što se može ponuditi građanima RS-a, osim neke nade koja može biti manje ili više realna, za koju se građani mogu, ali ne moraju uhvatiti, a tu nadu, danas, od ljudi na vlasti, može jedino da pruži Milorad Dodik. Premijer, ministri, ljudi unutar SNSD-a prosto nemaju taj kapacitet, nemaju toliki utjecaj da im građani povjeruju u neku bolju budućnost.
Vi godinama pratite i analizirate ponašanje javnog mnijenja u BiH. Kako komentarišete činjenicu da, iako je u RS ogroman broj građana nezadovoljan stanjem u kojem živi, između različitih socijalnih skupina: radnika, penzionera, studenata, demobilisanih boraca nema dodirnih tačaka ni spremnosti da se okupe i zajednički iskažu svoje nezadovoljstvo?
I za to je odgovorno više faktora. Vi u RS-u imate radnike, ali nemate radničku klasu. Odnosno, nemate ljude koji su osviješteni. Najsvjesniji dio tih radnika su budžetski potrošači, koji, realno, danas žive najbolje. Sada se postavlja problem, da bi se bilo kakav sinhronizovani bunt mogao samo od njih očekivati, jer su oni obrazovani, znaju svoja prava i lakše se organizuju od radnika u privatnom sektoru. Njih je dosta, ali su oni prilično razmaženi, svjesni da će svakog mjeseca dobiti platu. Ono što je problem je to što oni do sada nisu imali neke zahtjeve, jer ih je vlast redovno namirivala. Ali, bojim se da kako para ponestaje, budžetska se pipa i za njih zavrće, a ako se to desi, onda se od njih može očekivati borba za svoja prava. Pitanje je samo koja je granica trpeljivosti tih ljudi. Meni je veoma važno i to što ne postoji neko kome radnici, odnosno građana RS-a vjeruju i ko bi to nezadovoljstvo artikulisao na jedan demokratski način. Evo, dolazi nam 1. maj i pitanje je ko ima taj legitimitet da pozove radnike da prošetaju i da pokažu da li su nezadovoljni svojim stanjem. To svakako nije sindikat, nisu nevladine organizacije, političke partije ponajmanje.
Prosto niko se i ne trudi da zadobije povjerenje radnika, jer su njihovi interesi za jednokratnu upotrebu. Ali ne postoje ni aktivisti koji su spremni da izađu i bore se za svoje ideale. Uz to još postoji ta fraza da nije vrijeme za remećenje trenutnog stanja, jer postoji opasnost od neprijatelja koji žele da unište RS. Odsustvo borbe za svoje interese je znak patriotizma. Bolji položaj radnika, penzionera, bolji uslovi rada ljekara postaju manje bitni, jer je RS ugrožen. To je teza ljudi u SNSD-u. Sada imate situaciju da SDS kaže – RS će se urušiti iznutra, a onda SNSD tvrdi da postoje neprijatelji koji će uništiti RS. Svako dizanje glasa protiv lošeg ekonomskog stanja gleda se kao izdajnički čin, ali bojim se da ta priča o ugroženosti RS-a lagano pada u vodu.
Tekst preuzet iz Oslobođenja