I ništa od teksta o ljepotama arkadijske Makedonije.
Ništa od oda tikveškom vinu, prespanskoj ribi i galičkom siru.
&
Sa druge strane papira na stolu je čovjek u kožnom mantilu, pruža papir, Veličković odbija da potpiše, nije istina što tu piše, «potpišite, i dopišite žaliću se » kaže isljednik, Veličković potpisuje, rešetke, mrak, teretni vagon, miris mora, zveckanje lanaca, udarci, udarci, udarci, i opet mrak, talasi, cvilež broda, «ima li dole nekog ko se žali», Veličković šuti.
Kao što je šutio dvaput, jednom pred zastavom sa crvenom petokrakom, drugi put pred zastavom sa zlatnim ljiljanima, oba puta pred papirom koji je potpisao jer je kukavica i pametan. Tako je i pobjegao u književnost: da se barem negdje potpisuje iz uvjerenja a ne iz straha, zbog disanja, ne zbog žvakanja. Iako se ovdje, u truplu broda Punat, teško diše. Nema zraka, i bole uboji.
&
Mogao bi, ništa lakše, izaći iz tog mraka u sunčano prespansko jutro i slušati, umjesto sijedog kažnjenika, onu ofarbanu staricu koja goste dočekuje slanom pogačom a ispraća paprenim računom. U Makedoniji, eto, seoski turizam vraća ljude tamo odakle ih je socijalizam, kao svirač miševe i djecu, odveo. Lijepo bi bilo sjediti ispod uredno potkresanog stabla trešnje, umjesto pod ovom zakržljalom maslinom, i biti sretan što se nastavlja komunizmom zamrznuti život, ružičast za sposobne.
Lijepo bi bilo ispuniti obećanje (i stranice) opisom one seoske menadžerke koja kao neka madam sjedi u svojoj polujavnoj kuhinji i umjesto nevinih djevojaka nudi mušterijama ljepotu nedirnute prirode, sa noćenjem u katalogu Ikee.
I ubaciti u putopis sva ona jezera, i brane, skopski univerzitet, Titov most, (socijalizam, poetika cementa!) jasenovački cvijet, betonske zgrade u dnu uvale: «Žica!»
&
Paviljoni na dnu pakla, sa prozorima bez rešetaka, sitnim kao zle oči, i jahta, ukotvljena tamo gdje više nema drvenog mola uz koji je pristajao Punat ...
Vrućina je, ne da se jasno misliti, bilo bi dobro iz leda izvaditi i otvoriti orošenu konzervu piva (Skopsko ima mikro-klima...) Bilo bi ugodnije stajati ispod Smolarskog vodopada, ili ispod ohridskih fresaka, zar se o tome zaista nema šta pisati? Onoliki sveci, i kraljevi, i junaci, mačevi, koplja i krstovi, anđeli i djevice, kaluđeri i monasi, zar je tišina oko ovog sijedog čovjeka toliko glasnija od njihovog pojanja i molitvi?
Punat pristaje... Veličković izlazi iz potpalublja, žmirka oko sebe, naređuju mu da svuče, sve! bacaju mu neka vojnička prnja, poderana i smrdljiva, ostaje bos, ne poznaje nikog, ne zna gdje je, ko su ti ljudi koji viču na njega, šta hoće, kuda ga guraju, kome viču «banda», kakav je to špalir... Zašto tuku? U glavu! I ruke. U leđa, u stomak, ruke, u noge, u rame, u tjeme, u ruke... Ubiće! Neće, ne bi ostavili špalir, udarali bi željezom i motkama, naprijed, samo naprijed, ne pitati se, ne misliti, naprijed, ne pasti, jer tuku i kad padneš, mora biti neka greška, neki nesporazum, prestaće, milicioneri neće dozvoliti...
&
Ima pisaca (da li je Veličković jedan od njih?) čiji se talenat ne sapliće o skrupule. Uvlače se u tuđe intime iz kojih kao vampiri sišu priče i njima hrane žedno tržište. Bujaju, kao imela na umirućim stablima, pretvarajući književnost u scenarističku građu. Klasičnu tragediju u romantične komedije. Šta Veličkoviću daje za pravo da umjesto modernih skupih sandala na svojim nogama vidi đonove izrezane od gume, krpama i žicom zavezane za stopala? Odakle mu hrabrost da navlači ušljivo prnje, njemu koji nije ušao u Lesnovski manastir jer mu se gadilo da preko svog čistog šorca navuče tuđe hlače, pa sad, umjesto svetaca na freskama ima samo fotografiju dva magarca na livadi?
Zašto se lijepo i pristojno ne vrati u Makedoniju, u kojoj je bio ono što jeste – turista koji zuji i škljoca svojim olimpusom, klima i uzdiše i vrti glavom dok se puni utiscima kao medvjed salom. Zašto se, na opštu radost čitalaca i kritike, ne preobrazi iz Pegaza u magarca.
&
Čovjek ne mora imati duge uši i osmijeh Fernandela da bi njakao o čemu je pametnije šutjeti. Dovoljno je za početak da između mi i ja izabere nja. Dalje nije teško izboriti se za epitaf: Rođen kao Veličković, umro kao magarac. Jer je tvrdoglavo odbijao da živi s ljudima kojima je njegovo prezime bilo dovoljno da razumiju njegove tekstove.
Govorio ili ćutao, unaprijed i zauvijek pročitan i dosadan.
Ko njače, ne plače. Tuku te i vuku, tovare i psuju, ali ti priznaju tvoje nja. Slikaju se s tobom, kad su maleni, valjda kao upozorenje šta bude od čovjeka kad ne sluša roditelje i vlast. Puštaju te da na časovima Visokog predstavnika sjediš u magarećoj klupi. Ne moraš obilaziti grobnice, ne jašu te ni Miloš ni Jelačić, ne šišaju te, ne peku s jabukom ustima...
Dopuštaju ti ono što ne dopuštaju ni prijateljima: da im se smiješ u lice...
Ne zamijeraju ti ako umjesto Dušana, Jelene i ikonostasa pozdravljaš braću magarce:
- Zdravo, braćo magarci! Prenosim vam bratski pozdrav drugova iz Bosne!
Škljoc. Fotografija s magarcima. Veličković je prvi lijevo. Škljoc. Škljoc.
&
Škljoc. Škljoc. Škljoc... Na izlazu iz špalira, u «Žici», fotograf, očito profesionalac, ispaljuje rafal uvis. Gore, na vrhu stepenica, jedna djevojka, naslonjena leđima na beton, sa rukama iznad glave, u crnom, čipkanom, prozirnom rublju, i srebrnim sandalama vezanim do ispod koljena, istura grudi i oblizuje usne, i vitla raspuštenom kovrdžavom kosom. Zatečeni u seansi, fotograf se glupo smješka, djevojka brani:
«Ne porno. Art!»
Kolegica, dakle. Umjetnica.
Tu, gdje sada ona glumi, nekad je bilo kino na otvorenom. «Kad se upale zvijezde, počinje kino-predstava.» Veličković sjedi, i gleda, ali umjesto projekcije na betonskom zidu, vidi u dnu zida kolegicu koja čeka da nastavi art. Nestrpljiva? Ljuta? Nervozna?
Vaške, stjenice, rane, žuljevi, epidemija, ćebad na prozorima spavaona dok iz bolnice odnose desetine umrlih... Ili stotine? Malo se teško usredsrediti kad znaš da tvoje prisustvo nije poželjno, da smetaš, da stojiš na putu Umjetnosti.
Tu neki sijedi čovjek priča o samoubistvima, o zalijetanju glavom u zid, o zabijanju kašike u vrat i čupanju sopstvenih žila, ali Veličković je pomalo nervozan, jer tamo umjetnici čekaju da nastave sa istoriografskom metafikcijom, sa demistifikacijom svakodnevnog strukturiranja haosa, sa nenostalgijom, sa razbijanjem buržoaske hegemonije i razvoja masovne kulture, sa provokacijom, sa Postmodernom! On bi radije da gleda, i uživa, nego da sluša, i pamti.
&
Nije mu ovo prvi put, i neće još jednom propustiti najvažnije!
Kao u Sarajevu, prije godinu, kada je ostao sjediti u mraku i slušati radio-dramu o majci koja je sina prepoznala po iskopanim zubima, dok se istovremeno u režiji iza njegovih leđa slušalo talase oko ševe nacionale na jahti?
Slična neka jahta je i sad tamo u uvali. Nema Punta . Nema «Žice». Nema «tragača». Nema ničeg, osim starog kažnjenika.
I mlade umjetnice.
Stari nastavlja. Penje se uzbrdo, pognut, ne govori, ne okreće se, okružen duhovima koji vrebaju i poslije pedeset godina. Zašto se toliko dugo ćutalo o ovome mjestu? Strah? Ali čega se mogu bojati ljudi koji su prizivali smrt kao spas? Mora biti nešto strašnije od straha... Šta?
Ako nastavi, za njim, možda otkrije. Samo što Veličkovića trenutno više zanima umjetnost. Da li je crni veo već pao s grudi? Da li su bradavice uspravne, podiže li ih jagodicama, ili je već spustila ruke, zavukla prste u gaćice..? Hoće li ostati na stepenicima? Stojeći? Ili će sjesti? Beton je grub. Iglice borova su mekše...
&
Šume na početku nije bilo. Podne je. Veličković stoji crnim gumenim đonom na hrpici crne zemlje među bijelim kamenjem, pognut naprijed, tako da svojom sijenkom zaklanja sadnicu bora. Kad počinje da se zanosi, i gubi, smjenjuje ga drugi kažnjenik. Kasnije, opet, Veličković njega. Život ima smisla. Više nego kad klečiš i čekaš da pred tobom skliznu na tlo nečije hlače, a onda, na komandu, da gurneš nos u prljavu, dlakavu stražnjicu. Nesreća je imati veliki nos. Izgleda kao da zabušavaš.
Fuj! Nazad! Nazad!
Tamo gdje je guza obla i miriši, gdje izlazi, kao sunce, iz crne čipke... Veličković otkopčava hlače. Najzad, postmodernista!
Ona je pred njim, nagnuta preko betonskog podzida, ili ograde, više nema dilema o tome šta je centar a šta margina... Živjela interseksualnost i hiperseks!
Iza nje je selo Galičnik: male kuće kao vesela ljudska lica, u brdu kao na šagalovoj slici, kao na razglednici, kao na kalendaru Makedonije u kabini jahte koju zapljuskuju talasi, šššš, šššš, datum: 4. juli... Dan borca!
&
Neke stvari vrijedi započeti ponovo.
Naprimjer, otkopčavanje hlača...
Nečiji nos uglavljuje ti se među guzove.
Kasnije, stojiš u špaliru i tučeš bandu, nogama i šakama, gdje stigneš...
Kasnije, tražiš papir, i dobijaš komad pocijepane vreće cementa, i zapisuješ na njemu ime nekoga, nevinog poput sebe, ko će u paklu zauzeti tvoje mjesto.
Kasnije, ćutiš.
Zbog stida, ne zbog straha.
&
Slobode u umjetnosti ne može biti više nego što je ima u životu. Veličkovićev bijeg u postmodernu završava se ovdje, gdje strah od stida vraća riječima pronevjerena značenja a pisanju ismijani značaj. Zastava nove književnosti opet je crvena, ali ne kao krv na sječivu, nego kao obraz pred ogledalom. I nije dovoljno samo istini i pravdi paliti svijeće na groblju nedostižnih apsoluta. Čovjek, ako nije pokrio oči ušima, još se uvijek može boriti protiv nepravde i laži.
www.velickovic.ba
