Za Omera Hadžiselimovića,biti imigrant u SAD znači iskusiti i nazadovanje i podmlađivanje. Konstantno “prevodeći” između svog starog i novog života, ipak smatra da na nekom dubljem nivou razlike počnu iščezavati.
Kada postanete imigrant, ili ste izgubili ili ste na putu da izgubite mnogo toga: svoju zemlju, svoj jezik, svoju kulturu, svoje prijatelje. Međutim, i dobijete mnogo toga: novu zemlju, nove spoznaje, novo iskustvo, a možda i nove prijatelje. Zbog napetosti između izgubljenog i dobijenog – ili između minusa i plusa na vašem životnom računu–imate osjećaj kao da živite dva života, jedan koji ste ostavili iza sebe, i drugi koji trenutno živite. Niste u potpunosti napustili stari život, niti ste u potpunosti prihvatili novi.
Kada sam sa porodicom stigao u Ameriku, ne samo da smo promijenili kontinent već cijeli svijet, a to je uvijek praćeno teškoćama. Bilo mi je teško uprkos činjenici da je moj profesionalni život duboko povezan sa zemljom u koju smo imigrirali: Bio sam profesor engleskog jezika na Univerzitetu u Sarajevu, i moja akademska oblast su bile američke studije, izučavanje Sjedinjenih Američkih Država. Na mojim predavanjima u Sarajevu, nastojao sam da objasnim američku kulturu i istoriju sebi i svojim studentima – težak zadatak u oba slučaja – ali mi se dopadao stalni izazov poređenja američke kulture sa vlastitom. Moj pristup se sastojao iz toga da uvrstim materijal iz istorije, književnosti, umjetnosti, jezika, geografije, antropologije, i svega drugog iz čega bi se mogla vidjeti i razumjeti suština Amerike.
Uvijek me je fasciniralo koliko se Amerika razlikuje od mog dijela svijeta da sam dugo o njoj mislio kao o nečemu neobičnom i egzotičnom – s njenim artefaktima, sportovima, obrazaca ponašanja, od malih stvari do velikih. Ova neobičnost Amerike je bila, siguran sam, ono što me privuklo američkim studijama. Jedne prilike sam sastavio katalog uočljivih razlika koje neko ko dolazi iz jugoistočne Evrope primjećuje u Sjedinjenim Državama: prozori koji se otvaraju prema gore i prema dolje, kao giljotina, a ne otvaraju se prema unutra, okrugle ručke na vratima umjesto kvake; mreže na vratima i prozorima; voda u klozetskim šoljama; drugačije ploče na električnom šporetu; različite mjerne jedinice i veličine; različit napon struje; više statičkog elektriciteta; fontane sa pijaćom vodom; relativno odsustvo duvanskog dima; sportovi kao što je ragbi i bejzbol; prazne ulice; travnjaci ispred kuća (i kosilice, koje daju tipičan, neizbježan američki zvuk, za razliku od, na primjer, jednako neizbježnog zvuka kojim se u Evropi označava puni sat na radiju); tapete sa gustim šarama za razliku od laganih šara ili praznih tapeta; zidni kalendari umotani u celofan i nalik na stare LP albume; skraćena imena radio stanica; kraći ali širi papir za štampanje.
Postati imigrant kada ste već odrasla osoba (recimo, srednjih godina ili stariji) je naročito teško jer vaš prethodni život ometa onaj imigrantski na mnogo neočekivanih načina. Tako se moja dva života, onaj u Bosni (ili bivšoj Jugoslaviji), i ovaj drugi ovdje, u Americi, konstantno sudaraju, i ja uvijek upoređujem svoje dvije zemlje, uvijek “prevodeći” iz jedne u drugu. To naravno važi i za moju jezičku situaciju, moj lingvistički identitet, jer uvijek nešto prevodim između svog maternjeg jezika i engleskog. “Prevodim” između svoja dva života i na druge, možda manje značajne načine. Evo nekoliko primjera, još uvijek moram stati da razmislim da li se datum kao npr. 08.06.06 odnosi na 6. avgust ili 8. juni (kao što bi bilo u Evropi), ili da li se Dan sjećanja ili Praznik rada slavi u maju (pošto je u drugim dijelovima svijeta Praznik rada većinom 1. maj), ili koliko je neko visok kada se mjeri stopama i inčima, ili koliko je 98°F, često još toplije zbog vlažnosti vazduha, u stepenima celzijusa, i da li se može porediti sa bilo čim iz mog ranijeg iskustva (ne može).
Čim postanete imigrant, sve se bespovratno promijeni oko vas: prostor, priroda, vrijeme, ljudi– čak i vrijeme. Ovo posljednje – vrijeme – se okrene protiv vas: u novoj zemlji i u novom životu, uvijek ste u zaostatku; želite da budete u toku sa dešavanjima, da budete ukorak sa drugim ljudima jer se toliko toga desilo kada vi niste bili tu. Očajno su vam potrebne sve moguće praktične informacije, tako da stalno postavljate pitanja, a zbog toga se uglavnom osjećate neupućeni, u zaostatku i neprilagođeni. Američko društvo je zatvorenije u onom fundamentalnom informativnom smislu: kao novajlija, nećete saznati stvari o ljudima (pojedincima, njihovom privatnom životu i odnosima moći među njima) tako lako kao drugdje. U Americi, u tom smislu, osjećate da ljudi generalno ne znaju mnogo jedni o drugima, da desna ruka ne zna šta lijeva radi, takoreći. Ali, začudo, zbog ovog stanja neznanja u kojem se nađete, takođe se osjećate mlađe, kao mlada osoba koja postavlja osnovna pitanja, i daje vam osjećaj novog početka, učenja i istraživanja,osjećaj inicijacije. A to što počinjete od nule vas drži budnim.
Za razliku od toga, kada ponovo posjetite staru zemlju, uprkos promjenama koje vidite, vaše lično vrijeme kao da je stalo onog trenutka kada ste otišli, jer se sjećate tamošnjeg života koji je sada trajno fiksiran u vašem sjećanju. Tamo ste vi onaj stari (ili barem tako zamišljate) jer niste proživjeli promjene koje su se tu desile. I tako vas vaši stari prijatelji, poznanici i rođaci vide – kao onog starog; šta raditi i kako živite u novoj zemlji ih zapravo i ne zanima – gotovo da ne postoji znatiželja u vezi sa vašim novim životom. Iz praktičnih razloga, vi ste za njih nestali. Istinski ste “otišli na zapad “, kako kaže stara izreka: “otići na zapad ” je u Americi bila metafora za umiranje. I pitate se da li su ljudi oduvijek bili tako samodovoljni ili su takvi postali samo u odnosu sa vama.
Imigranta, psihološki, vuče nazad prema kući sila sjećanja, što je velika interferencija (smetnja) i nešto što tvrdoglavo naseljava njen ili njegov novi svijet. Interferencija je takođe lingvistički termin koji opisuje prepreke koje vam postavlja vaš maternji jezik kada nastojite naučiti strani jezik – uvijek vam stoji na putu, vuče vas nazad, otežava vam usvajanje neobičnih novih zvukova i redoslijeda riječi, na primjer) Ovo sjećanje na stare stvari kod mene često započne kao vizuelna predstava, kao slike; tako, na primjer, kada gledam jezero Mičigen, koje je blizu mjesta gdje sada živim, moja podsvijest se usmjeri prema Jadranskom moru, velikoj i dobro poznatoj vodenoj masi iz mog prošlog života i zemlje, ili kada vidim tamno plave oblake kako se nakupljaju na ovdašnjem horizontu, na ravničarskom srednjem zapadu, često mi se učine kao planine u daljini, kao one što okružuju moj rodni grad. Ovdašnje visoke stambene zgrade, sa identičnim malim balkonima, ukazuju na tijesne stanove, zgrade koje nikad nisam cijenio kao arhitekturu evociraju uspomene na staru zemlju, osjećaj zajedništva i bliskosti među ljudima. I – što je možda najčudnije – kada namirišem dim iz cigarete, što je mnogo rjeđe nego u staroj zemlji, a inače ne podnosim pušenje, to me istog trenutka vrati u staru zemlju i moj raniji život.
Sve ovo je, naravno, nostalgija, taj stalni pratilac imigrantskog života. Iako se radi o univerzalnom ljudskom osjećanju, nostalgiju je teško precizno definisati, a to potvrđuje interesantna lingvistička činjenica: ovaj koncept se različito koristi u različitim jezicima. Riječ nostalgija, kako nas Milan Kundera podsjeća, potiče od grčke riječi nostos (povratak) i algos (patnja) – otuda, patnja zbog nemogućnosti povratka. Ali njeni različiti oblici i nijanse u značenju su mnogobrojni u evropskim jezicima (i ne koriste svi isključivo grčku riječ), opisujući čežnju za domom, bol zbog odsustva, usamljenost ili neznanje o dešavanjima u domovini (španski añoranza, añorar – od lat. ignorare).
Zbog udaljenosti i doživljene promjene, imigrantu se dom čini boljim i slađim nego što uistinu jeste, dobijajući novu, veću vrijednost. Ovaj osjećaj se može javiti kada se vratite u svoju staru zemlju: kada sam u svom rodnom gradu Sarajevu u kratkoj posjeti, miris vazduha u ljetnoj noći me opija i ne može se porediti ni sa čim u Americi, i ona brda obrasla borovinom izgledaju ljepše nego ikad prije sada kad živim negdje drugo. Ali nostalgija je ponajviše osjećaj da vam nedostaju ljudi, oni sa kojima sam radio, živio i dijelio referentni okvir. Nedostaje mi gradski život Sarajeva, njegov specifični smisao za humor, njegova ironija, i blaga i oštra, i njegova otvorenost ka svijetu. (Ali većina toga je svakako uništena nedavnim ratom, tako da moja nostalgija u ovom slučaju nije samo geografska već i istorijska – čežnja za prošlošću, što je još jedna vrsta nostalgije. Bosna, za mene, postaje zemlja sjećanja, da posudim frazu kojom Denis de Rougemont's opisuje Evropu –”la patrie de la mémoire.”)
Nostalgija je, iako stvarno osjećanje, takođe prijatna laž. “Koliko nam lijepa mora biti naša zemlja kada se gleda i osjeća izvana!” piše španski pisac Miguel de Unamuno. Jedan drugi pisac, dobitnik Nobelove nagrade V.S. Naipaul, nudi u svom romanu Zavoj na rijeci, praktičan lijek za nostalgiju – a to je često putovanje avionom:
Avion je sjajna stvar. Još uvijek ste na jednom mjestu kada stignete na drugo. Avion je brži od srca. Stižete brzo i odlazite brzo. Ne žalite previše. […] Možete se vratiti mnogo puta na isto mjesto. Prestajete žaliti za prošlošću. Vidite da je prošlost nešto što postoji samo u vašem umu, da to ne postoji u stvarnom životu. Gazite po prošlosti, gnječite je. U početku je to kao gaženje po bašti. Na kraju ipak samo gazite zemlju.
Apsolutno putovanje, čini se, apsolutno uništava nostalgiju. U ovom slučaju, dvojnost imigrantskog života uistinu postaje stvarnost, i možda ne tako bolna: dva života se mogu živjeti gotovo simultano, ne konsekutivno. Ali ovaj lijek za nostalgiju – često putovanje avionom – zna biti skupo. Samo bogatiji ga mogu priuštiti. Poznajem jednu Sarajku koja živi u Sjedinjenim Državama i često leti kući vikendom, u posjetu majci i na bosansku hranu. To je zasigurno drugačije iskustvo egzila od, na primjer, onog što su mnogi Jevreji koji su izgnanii iz Španije 1492. iskusili u Bosni, gdje su generacijama čuvali ključeve svojih kuća, nadajući se povratku; mnoge porodice su generacijama čuvale ključ i svoju vjeru, španski jezik i svoje pjesme.
Postoje i drugi lijekovi za nostalgiju i nedaće imigrantskog života pored čestih letova kući – ili bacanja starog ključa od kuće. Jedan je vrijeme, koje liječi sve, kao što znamo, a drugi je imigrantov svjestan napor da prihvati novi život onako kako dolazi, racionalno i pozitivno, kao što ljudi u ovoj zemlji vole reći – pozitivno je velika riječ koja odražava američki kulturalni optimizam, barem sve do nedavne ekonomske krize. Slično tome, imigrantova glavna dilema – kako postići podnošljiv balans između dva života, balans između gubljenja sebe u novoj kulturi i izdvajanja iz nje – se često riješi na prirodan način: i zadržavanjem i prihvatanjem, zadržavanjem starih načina koje želiš ili možeš zadržati, i prihvatanjem novih načina koje želiš ili možeš prihvatiti. Amerika, sa svojim slobodama, je oduvijek bila dobra u tome, dozvoljavajući toliko slobode u privatnom životu ljudi, za neke se to odnosi na religiju, jezik i druge lične sklonosti, ili njegovanje “neameričkih” aktivnosti kao što je poslijepodnevni drijemež. U mojoj porodici smo zadržali naš jezik, ali naravno koristimo engleski sa drugima i van kuće, i ne vidimo problem u tome. Ne vidimo problem u tome da započnemo rečenicu na bosanskom i završimo je na engleskom, ili obrnuto. Upoteba dva jezika je zasigurno prednost, koja se ogleda i u tome što na taj način vježbamo mozak. (To vam takođe omogućava da tračate druge ljude u njihovom prisustvu.) Takođe, ja koristim oba jezika kada se predstavljam i kažem svoje ime, jer morate koristiti dva glasovna sistema kada to radite – engleski i bosanski/hrvatski/srpski. Možete zamislite kakav izazov predstavlja moje prezime ljudima sa kratkotrajnom pažnjom. Paradoksalno, moje prezime, koje izgleda zastrašujuće na papiru, tigar od papira, može se lakše izgovoriti na engleskom nego moje ime, koje je komplikovanije jer nije u skladu sa engleskom fonetikom.
To je vedrija strana, ali egzil vam donosi i mnogo nevolja (život vas stavi gdje vam je mjesto – ili to učini Amerika), ali vam takođe ponudi određene nagrade, duplu perspektivu i svjež uvid, kao što reče pisac Edward Said; nudi vam mjesto na margini nove kulture, gdje imate priliku da vidite više od onih u centru, to jest, izvornih pripadnika te kulture. To mjesto na margini vam takođe daje određenu slobodu i mogućnost samospoznaje. Poljsko-američka spisateljica Eva Hoffman, i sama imigrantkinja, ide čak dalje od Saida kada primjećuje da egzil u modernim vremenima, i u postmodernoj teoriji “postaje […] seksi, glamurozan, interesantan” i da su “nomadizam i dijasporizam postali pomodni izrazi u intelektualnom diskursu ” jer konotiraju “prednosti nestabilnosti, marginalnosti, odsustva i autsajderstva “. Ali Hoffman nas upozorava da su privlačnost i glamur imigracije praćeni sa mnogo bola i gubitka.
Tako, kao i mnogi drugi noviji imigranti koji su došli u ovu zemlju kao odrasli ljudi, živim svoja dva života, i to radim i konsekutivno (prvo sam živio tamo, a sada živim ovdje) i simultano (iako sada živim ovdje, mentalno živim i tamo). Živim dva života po cijeni jednog, a to, trgovačkim rječnikom, nije loša pogodba. Ali čak sam i u Bosni živio dva života na neki način: jedan je bio moj svakodnevni, “pravi” život, a drugi je bio moj profesionalni život, koji je bio usmjeren ka Americi. Nekada sam posmatrao Ameriku iz Bosne; sada posmatram Bosnu iz Amerike, dok u čitanju, istraživanju i pisanju prelazim sa američkih studija na balkanske studije. Nekada sam bio bosanski amerikanista; ovdje postajem američki bosnista. Uvijek je uzbudljivije proučavati ono što je udaljeno. Ali u drugom smislu, moja praktična, predavačka karijera je ostala ista, sem ove razlike: ranije sam predavao engleski Bosancima; sada ga predajem izvornim govornicima.
Što duže živim u Americi, moje dvije zemlje-ili života- počinju da se spajaju i prepliću; to jest, moja nova zemlja sve više počinje da izgleda kao moja stara zemlja. Stvari i događaji ovdje, kao i moj stav prema njima, postaju déjà vu. Pitam se da li je to psihološka varka ili proces istinskog prilagođavanja. Šta, ili ko se promijenio? Ja? Moje sjećanje na staru zemlju? Nova zemlja? Sve navedeno? Izgleda da je istina da se ljudska priroda i priroda stvari pokažu ispod površnih razlika: kako vrijeme prolazi i kako novina i romantična slika o Americi blijede, vidim i doživljavam ovdje više toga što me podsjeća na stari život. Dvije zemlje postaju slične u dubljem, univerzalnom smislu – što je i utjeha i razočarenje.
Iz Arhiva BUKE
Original u EUROZINE
Prevela i prilagodila Milica Plavšić