Evelyn Glennie je najveća perkusionistkinja današnjice. Rođena je u Škotskoj 1965. godine, a u njenoj zvaničnoj biografiji piše kako je prva perkusionistica (ili perkusionista) u historiji muzike koja isključivo nastupa kao solista (ne i kao članica orkestra). Ova izuzetna žena do sada je, između ostalog, uspjela da se popne na Kilimandžaro, dobije dva Grammyja, završi kurs letenja, izgradi kamenu marimbu… Završila je prestižnu ‘Royal Academy of Music’, a legenda kaže kako su zbog nje morali izmijeniti upisni kriterij da kandidat mora imati apsolutni sluh. Ova umjetnica, naime, gluha je od svoje 12. godine. Njen esej koji donosimo u nastavku govori o predrasudama koje društvo ima prema osobama sa slušnim oštećenjima. Originalni tekst Hearing Essay za manjine.ba prevela je Lejla Čolak
Muzika simbolizira život, a zadatak muzičara je da stvori sliku koja je u stanju da komunicira sa publikom. Ja se nadam se da će moja publika biti stimulisana onim što želim eći kroz jezik muzike i stoga napustiti koncert zadovoljna i ispunjena. Ako se pak publika bude pitala tek jednu stvar – kako sam u stanju da sviram iako ne čujem, onda nisam postigla željeni cilj. Upravo iz ovog razloga moj nedostatak nije spomenut ni u jednoj mojoj zvaničnoj biografiji, iako je, nažalost, taj nedostatak i određena vrsta reklame.
Ono što ja želim je da dopustim ljudima da uživaju u muzici, a ne da se snebivaju nad ‘čudom prirode’. Oštećenje sluha kao medicinsko stanje generalno je loše shvaćeno i pogrešno interpretirano. Naprimjer, postoji ona uvriježena predrasuda o tome kako gluhi ljudi žive u svijetu apsolutne tišine, što apsolutno nije istina. Da bismo shvatili prirodu gluhoće, najprije moramo shvatiti prirodu onih koji čuju.
Čulo sluha je, na neki način, specijalizirana forma dodira. Zvuk je, jednostavno rečeno, vibrirajući zrak koji uho konvertuje u električne signale, koje onda mozak interpretira na svoj način. Čulo sluha nije jedino koje ima ovu sposobnost; tu je također i dodir. Kada stojite na cesti kojom prođe ogromni kamion, da li čujete ili osjetite vibracije? Odgovor je – oboje. Sa vibracijama vrlo niskih frekvencija, uho postaje beskorisno jer ostatak tijela osjetom dodira preuzima vodstvo. Iz nekog razloga, mi često pravimo distinkciju između sposobnosti da čujemo zvuk i osjetimo vibracije, no, u stvarnosti, radi se o dvije potpuno identične stvari.
Interesantna činjenica je da talijanski jezik, npr. ne poznaje ovu distinkciju. Glagol ‘sentire’ znači čuti/slušati, dok ista riječ u drugom obliku – ‘sentirsi’ znači osjetiti. Stoga, potpuno oštećenje sluha ne znači da ne možete čuti, nego isključivo da nešto nije uredu sa vašim ušima. Čak i osobe koje su u potpunosti gluhe mogu čuti/osjetiti zvukove.
Dosta vremena u svojoj mladosti, uz pomoć mog učitelja Ron Forbesa, provela sam usavršavajući svoju sposobnost da detektujem vibracije. Stajala bih sa rukama prislonjenim uz zid učionice dok bi Ron svirao na udaraljkama, koje proizvode dosta snažne vibracije. S vremenom sam došla u fazu kada sam mogla da razlikujem različite vrste nota služeći se asocijacijama i povezujući ih sa senzacijama koje sam osjećala u tijelu, te sjećanjima koje sam imala prije nego što sam izgubila sluh. Niske zvukove sam uglavnom osjećala u nogama i stopalima, dok su se visoki manifestirali senzacijama koje sam osjećala na licu, vratu i u grudima.
Moje oštećenje sluha je specifično i prati ga niz simptoma; npr. ako me ne ometa neki drugi zvuk iz okoline, u mogućnosti sam čuti nekog kako govori, iako nisam u stanju da ga razumijem, bez obraćanja pažnje na čitanje sa usana. U mom je slučaju količina zvuka reducirana u poređenju sa osobama koje normalno čuju, tako da je kvalitet zvuka dosta siromašniji. Npr. kada telefon zvoni, ja čujem samo pucketajući zvuk. Ipak, radi se o specifičnoj vrsti pucketanja, što mi omogućava da zvuk telefona razlikujem od ostalih zvukova.
Pored sposobnosti da čuje zvuk i osjeti vibracije, čovjek posjeduje moć i da vidi predmete kako se miču ili vibriraju. Stoga, ako uočim da bubanj ili cimbal vibriraju, ili pak vidim lišće kako se pomjera na drvetu pod utjecajem vjetra, moj mozak nesvjesno stvara korespondirajući zvuk.
Najčešće pitanje koje mi postavljaju u intervjuima jeste: Kako ste u mogućnosti da budete muzičar, ako niste u stanju da čujete šta svirate? Odgovor je – naravno da se mogu baviti muzikom, iako nisam u stanju da čujem. Drugo najčešće postavljano pitanje je: Kako možete čuti ono što svirate?, a logičan odgovor na ovo pitanje, bio bi – kako iko može čuti? Vjerujem kako se svačije čulo sluha razlikuje; ko nam može garantovati da dvije osobe sa potpuno normalnim čulom sluha jedan zvuk čuju i percipiraju identično?
U svakom slučaju, oštećenje sluha ima i svoje prednosti; primorana sam da se fokusiram na čitanje sa usana, a u mogućnosti sam da zvukove doživljavam i opisujem na načine na koji to ljudi koji normalno čuju nisu u stanju – npr. u terminima gustine zraka i sl.
U svakom slučaju, moje oštećenje sluha je nešto što više muči druge ljude nego mene samu; naravno, tu postoji nekoliko neugodnosti, ali generalno – činjenica da je moj sluh oštećen ne utječe mnogo na kvalitetu mog života. Da pojednostavim – za mene, moje oštećenje sluha nije ništa važnije od činjenice da sam žena sa smeđim obrvama. Naravno, nekad sam primorana da nalazim rješenja u procesu stvaranja muzike, no, svi su muzičari na neki način suočeni sa tim.
Mnogi od nas znaju tako malo o ovoj temi, iako slušamo cijelo vrijeme. Sjećam se da sam se jednom prilično uzrujala kad me je novinarka konstatno ispitivala isključivo o oštećenju mog sluha, na šta sam joj odgovorila: Ako želite da saznate više o oštećenju sluha, savjetujem vam da intervjuišete audiologa. Moj interes i specijalnost je isključivo muzika.
To bi bilo to. Pokušala sam vam objasniti nešto što je prilično teško za objasniti, ali i shvatiti; ipak, još uvijek nikome nije jasan način na koji ja stvaram muziku.
Stoga vam mogu reći samo još nešto za kraj: Molim vas da uživate i muzici i zaboravite na ostalo.