Umjetnik Muhamed Kafedžić – Muha nedavno je svoj rad predstavio u Bihaću, a naredna izložba pod nazivom “100 Views of Ukiyo-e Volume I” zakazana je za 17. februar u njegovom rodnom gradu, Zenici. Njegov rad inspirisan je japanskom kulturom, a istoričarka umjetnosti Amalija Stojsavljević u tekstu o izložbi zapisala je da „pažljivim proučavanjem umetničkih tokova druge polovine XX veka, naročito pop-arta, i fascinacija japanskom popularnom kulturom i umetnošću, kreirani su radovi koji svojom originalnošću prevazilaze postojeće obrasce bosanskohercegovačke i regionalne umetničke produkcije“.
Sa Muhom smo za portal BUKA razgovarali o njegovoj fascinaciji japanskom kulturom, bh. umjetničkoj sceni, društvu u kojem živimo i drugim temama.
Radovi na Vašoj posljednjoj izložbi inspirisani su japanskom kulturom. Zbog čega ste upravo u ovoj kulturi našli podsticaj za rad?
Radovi na svim mojim izložbama (njih pet) inspirisani su na neki način japanskom ili azijskom kulturom. Od djetinjstva sam obožavao Kurosavine samurajske filmove, Bruce Lee-ja, Jacki Chan-a, a naročito subotom i nedeljom da gledam japanske crtane filmove – prvo Pčelicu Maju, a onda Transformerse, M.A.S.K, Robotech. Početkom 90-tih sam sa Transformersa prešao na dugometražne animirane filmove pod uticajem Akire, Ninja Scrolla, Totora, itd. Po završetku rata 1996. prestajem da pratim vijesti i svakodnevni TV program, izbjegavam novine, te slobodno vrijeme koristim za prikupljanje i gledanje anima. Iskreno vjerujem da TV i mediji prvenstveno postoje da bi vas kontrolisali i usmjeravali ka mržnji „zajedničkog“ neprijatelja, te ljubavi ka brendu koji ih plaća.
Šta je to specifično za Ukiyo-e, a što ste Vi našli da je tako interesantno?
U mom prvom većem serijalu, slika posvećujem se prizorima iz jednog veoma turbulentnog i mističnog perioda Japana, samurajskog Japana, militantnog Japana, pa ipak opet dovitljivog, razdraganog, duhovno slobodnog, lebdećeg Japana. Ukiyo-e (japanske grafike tog perioda) po meni su jedan vid japanskog Pop arta, po temama koje obrađuju, te po načinu same izvedbe i distribucije. To je jedan pokret, buntovan na svoj romantičarski način, vezan za Edo (tadašnji naziv za Tokijo) koji je još tada bio milionski grad, prvenstveno za distrikt Yoshiwara, distrikt crvenih fenjera, distrikt bordela, kafana, pozorišta, umjetnika, u kojem je svako bio jednak – bogati trgovac, seljak, radnik, ili umjetnik, nije morao strijepiti od samuraja. Ono što sam spoznao iz ovih grafika jeste da su u dalekom i drevnom Japanu ljudi, jednako kao i danas, voljeli popiti, pojesti, zapjevati u kafani, zaplakati ili uplašiti se u pozorištu, otići u prirodu, uživati u seksu. Mislim da sam kroz ovu izložbu želio reći da je OK da budemo ljudi, sa svim svojim slabostima, da se ne stidimo svojih želja, da se ne sakrivamo iza lažnog morala i političkih (ne)ispravnosti.
Kako biste opisali bh. umjetničku scenu?
Iskreno nisam siguran da li tako nešto postoji. Ali vjerujem da će se razviti, kada se oslobodimo mitoloških imena prošlog sistema, ajkula i divljih veprova ovog sistema, avlijskih superheroja, te pobijedimo klonove ovih prethodno navedenih, ako nas ostane, ako ne odemo trbuhom za kruhom ili ne umremo duhom, bit’ će nešto.
Koliko je jednom mladom umjetniku ovdje teško da se profiliše i da postane prepoznatljiv?
Nisam siguran, ne osjećam se toliko mladim, iako se tek sad osjećam umjetnikom. Da se bude prepoznatljiv je veoma lako; teško se odlučiti na taj korak – da radite ono što vas interesuje, a ne ono što vam drugi kažu. Ove godine sam prvi put uradio sliku Sarajeva, za donaciju Centru za napuštenu djecu “Duga” u Kulen Vakufu, eksperiment u kojem sam želio istražiti da li se ova, takoreći, komercijalna tema može osvježiti, te joj se vratiti originalnost. I u tome sam uspio, jer se nisam zamarao time kakav bi prizor moj komšija ili turista volio, već prizor koji ja volim, na način kako ga ja vidim.
Vaše radove može da vidi publika u raznim gradovima BiH. Koliko je značajno za jednog umjetnika da izlaže i u manjim gradovima, a ne samo u centrima kao što su u BiH Sarajevo ili Banjaluka?
Gotovo djelo treba biti izloženo, jer jedino tada postoji. Bitno je da se djelo vidi, pa makar na internetu, putem virtualnih galerija, foruma, društvenih mreža. Ipak, kada su u pitanju klasične umjetnosti, najbolji doživljaj djela jeste kad stojite pred njim. Mislim da u BiH nema velikih i malih gradova. Sarajevo, Banja Luka i Mostar jesu centri, politički i ekonomski centri, ali ako pogledate, kultura im nije jača strana. Drugi gradovi sa većom željom i entuzijazmom organizuju festivale i izložbe.
Planirate li da svoje radove predstavite u Banjaluci? Smatrate li da postoji dovoljan dodir između umjetnika, ali i kulturnih institucija iz Federacije BiH i Republike Srpske?
Bila mi je želja da ova izložba bude u Bihaću, Banjaluci, Zenici i Sarajevu. Međutim, zbog nedostatka vremena i novčanih sredstava, nije se desila u Banjaluci. Nadam se da će već sljedeći serijal biti predstavljen i u Banjaluci, Mostaru, Tuzli. Sigurno da ima dodira između umjetnika u BiH i vjerujem da bi oni željeli još. Za institucije, poput muzeja i galerija, znam da imaju poprilično dobre odnose i mislim da je to zasnovano na zajedničkoj dobrobiti. Stekao sam sliku da to prvenstveno ovisi o direktorima tih institucija i njihovoj želji da sarađuju ili ne.
Mnogi bh. umjetnici rade na društveno-političkim temama, posebno u odnosu na protekli rat. Koliko je značajno i dalje se baviti ovim temama i živimo li još uvijek u okovima ratnih zbivanja?
Nisam pratio takve umjetnike, ne volim gledati naše filmove, našu muku, možda ću i sam jednog dana smoći snage da se suočim sa ovim ratom. Značajno je baviti se bilo čime, otvorenog srca i iskreno, javašluk i zloupotreba se uvijek prepoznaju, a takav rad vodi ka duhovnoj smrti. Što se tiče rata, on i dalje traje, ljudi umiru, ne od metaka, već od gladi, vojnici nisu u maskirnim uniformama, već su maskirani nacionalnim bojama, generali su tajkuni ovog divljeg kapitalizma.
Javni prostor u BiH zaokupljen je govorom mržnje, nacionalističkim diskursima, nerazumijevanjima. Može li se u takvom okruženju voditi normalan život?
Može, ako želite voditi normalan život. Mislim da su ljudi u BiH zaboravili šta je normalan život, te za uzor takvog života uzimaju američki san. Bling-bling i skupa odjeća, tenk auto, mobitel iz budućnosti, botoks i silikoni, djeca kao modni detalji, trofeji, iznijeti ih da se pohvalite, te ih vratiti nazad u njihove garaže, sa timom profesionalaca, koji ih hrane, presvlače, biti prijatelj sa nekim iz koristoljublja, biti neodgovoran. Govor mržnje i nacionalistički diskursi su samo jedan od uzročnika takvog stanja i boljka su skoro svake države, dovoljno je da na sekundu pogledate internacionalne vijesti.
Kako raditi na zbližavanju ljudi u BiH koji su takvim govorom razdvojeni?
Pa prvo bi svako trebao da poradi na sebi, pa da onda krene u svijet, da vidi koga tamo ima. Ako nema želje za promjenom, na silu se ne može ništa postići. To je kao da liječite ovisnika koji to ne želi. Mogu se pohvaliti da imam vrlo mali broj prijatelja, istinskih prijatelja, prijatelja za koje vjerujem da su dio moje familije. Neki su u Sarajevu, drugi u Banjaluci, Beogradu, Pančevu, Istanbulu, Tokiju, imam prijatelja od Zagreba do New Yorka. Znam da imaju kauč za mene, kao što ja imam za njih.
Na čemu trenutno radite i kakvi su Vam planovi za budućnost?
Trenutno radim na pismenom dijelu odbrane magistarskog rada i jednom manjem serijalu slika manjeg formata. Serijal se zove Meka u Sarajevu (Mecha in Sarajevo) i nadam se da je prvi u nizu dōjinshi serijala. Plan mi je uraditi dva serijala za sljedeću godinu, nastaviti serijal 100 Views of Ukiyo-e, ovaj put sa temama pejzaža, životinja i insekata, i uraditi jedan manji serijal na temu Afrike, pod uticajem Ben Okrieve Afričke elegije, Afrike kakvu osjećam u pjesmama Bob Marleya, Afrike koja nestaje.
Umjetnik Muhamed Kafedžić – Muha rođen je 1977. godine u Zenici. Student je postdiplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na odsjeku Slikarstvo, u klasi prof. mr. Seada Musića. Bavio se stripom, dizajnom, animacijom i montažom. Muha živi i radi u Sarajevu, a kaže nam da je oženjen i da je tata jednog djeteta, u iščekivanju drugog.
Razgovarala Maja Isović
Pogledajte neke od Kafedžićevih radova:
(36 Odd Views of Sarajevo – St Anthony's Church, Old Town)
(Sudden Shower on Ohashi Bridge near Atake after Hiroshige)
(The Great Wave off Kanagawa after Hokusai)
(The Luncheon on the Grass/Le Bain after Hiroshige/Manet)
(War of the Dragons, Momotaro and the Wild Bunch VS Kintaro´s Massive after the Unknown Master)