Poruka jednog starog gospodina na Redditu za mnoge je najbolji komentar na internetu

 

 

Zašto su psihički problemi i danas, u 21. vijeku, tabu tema? Stigma postoji i danas – nauka i tehnologija sve više napreduju, no mi kao ljudi očito se sve više povlačimo u sebe, izgubljeni u emocijama koje skupljamo, krećemo se “u rikverc”.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

U strahu od mišljenja društva i u strahu od osuda ostajemo šutjeti. Bojimo se “sramote”, ne pričamo o jednoj od najvažnijih tema i najvećih problema s kojima je društvo suočeno.

 

Upravo zbog svega navedenog, poruka jednog starog gospodina na Redditu već godinama slovi za “najbolji komentar na internetu”.

 

Sve se desilo prije sedam godina, kada je neko na Redditu zatražio pomoć komentarom: “Moj prijatelj je upravo umro. Ne znam šta da radim. Molim vas, pomozite mi.”

 

Stariji gospodin odgovorio mu je, a ono što je napisao postale su riječi koje se i godinama poslije često shareaju na društvenim mrežama, a izrazito, izrazito su važne…

 

“Dakle, ovako. Ja sam star. To znači da sam (dosad) živio duže od mnogih dragih ljudi. Izgubio sam prijatelje, najbolje prijatelje, kolege, djedove, bake, majku, rođake, učitelje, mentore, studente, susjede. Nemam djece, ali ne smijem ni zamisliti bol kada se izgubi dijete. Ali, reći ću vam ovo.

 

Volio bih da vam mogu kazati kako ćete se naviknuti. Ja nikad nisam. Ne želim to. Svaki put kada umre neko koga volim, to napravi rupu u meni. Ali, ne želim da mi postane svejedno. Ne želim da to samo prođe kroz mene. Moji ožiljci su spomenik moje ljubavi prema toj osobi. Što su dublji ožiljci, to znači da je duboka bila ta ljubav. Ožiljci su spomenik životu. Oni su spomenik tome da mogu voljeti duboko i živjeti duboko i osjetiti bol, ali mogu se oporaviti i nastaviti da živim da volim. A, ožiljak postane jači od običnog prijačnjeg tkiva. Ožiljci su spomenik životu. Ožiljci su ružni samo ljudima koji ne mogu vidjeti život kako treba.

 

Što se tiče tuge, ona dolazi u valovima. Kada se desi brodolom, počnete se gušiti, a oko vas je haos. Sve što pluta oko vas podsjeća vas na ljepotu koju ste imali, a više je nema. I sve što možete učiniti je da plutate. Nađete neki dio od olupine i čvrsto se uhvatite za to. Možda je to neko sjećanje, možda fotografija. Možda neko ko također pluta s vama. Samo plutajte. Ostanite živi.

 

U početku, talasi će biti ogromni i udarat će vas bez milosti, svakih deset sekundi, i neće ih biti briga što ne možete da udahnute. Samo se držite. Samo plutajte. Nakon nekog vremena, možda su sedmice u pitanju ili mjeseci, talasi će i dalje biti tu i i dalje će vas udarati, ali razmak između njih će biti sve veći i veći, i moći ćete da dišete da polako dolazite sebi. A, nećete nikad znati šta će pokrenuti vašu tugu. Nekad će to biti pjesma, slika, možda raskrsnica, miris kafe. Može biti bilo što…ali, između talasa, bit će život.

 

Negdje duž puta, shvatit ćete da su talasi sve manji i manji, i razmak između njih je sve veći i veći. Naučit ćete i da raspoznate kad bi mogli doći, i moći ćete se pripremiti. I kad vas udari, znat ćete da će i to proći. I bit ćete mokri, umorni, plutat ćete, ali preživjet ćete.

 

Vjerujte što vam starac govori. Talasi nikad neće stati i u jednom trenutku nećete ni htjeti da stanu. A onda će doći i drugi talasi. I njih ćete preživjeti. Ako ste sretni bit ćete puni ožiljaka.”

 

Budite uvijek tu za ljude koje volite, ali i za ljude koji vam nisu bliski. Budite ljubazni. Prema ljudima o kojima brinete, ali i prema onim za koje ne brinete. Male stvari imaju veliki učinak.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije