U svom govoru na TEDx-u Oslo, Harold Eia daje potpuno neočekivan odgovar na ovo pitanje.
Većina bi pomislila da bi se vjerovatno trebali roditi u
društvu sa slobodnim tržištem, niskim porezima i minimalnim intervencijama
države.
Međutim…
Najpouzdaniji izvještaj o bogatim ljudima The Wealth Report
(2014) definiše granicu bogatstva kao pojedince koji imaju neto vrijednost
preko $30 miliona.
Prema ovom izvještaju, na svijetu postoji više od 170,000 bogataša, a pet zamalja sa najviše bogatih ljudi su Kina, sa više od 8,000, Velika
Britanija, Njemačka, Japan, i na vrhu, naravno, SAD, sa više od 40,000 bogatih
ljudi.
Ali nas više interesuje broj bogatih ljudi na milion stanovnika. Ako izostavimo zemlje koje su poreski raj, kao što su Kipar, Švajcarska, Hong Kong, Singapur i Monako, koje imaju vještački veliki udio
bogatih ljudi, ispostavi se da je na petom mjestu Danska, sa 179 bogatih na milion
stanovnika, Kanada, Novi Zeland, Švedska i na vrhu Norveška. Amerika je na 13. mjestu.
Šta se desilo sa tvrdnjom da nema
bogatih ljudi u socijalnim demokratijama?
Dobro, možda je $30 miliona sitnica u
zemlji kao što je SAD, gdje se ljudi mogu nenormalno obogatiti.
Ali šta se desi ako podignemo nivo bogatstva sa $30 miliona na $1 milijardu?
Najpouzdaniji izvor ovdje je Forbesova lista milijardera, pa ako prema Forbesu
pogledamo broj milijardera na milion stanovnika, na petom mjestu je Njemačka sa
1.2 milijardera na milion stanovnika, SAD sa 1.7, Norveška 2, Švedska 2.4, i na
vrhu Island sa 3.1, sa jednim milijarderom Thor Bjorgolfsson.
Velika misterija je kako je to moguće – kako socijalne države, države blagostanja, mogu biti plodno tlo za
bogataše?
Postoje dva razloga. Razlog broj jedan je besplatno obrazovanje. Socijalne demokratije
daju besplatno visoko obrazovanje svima – jeftini studentski krediti i grantovi
omogućavaju većem broju ljudi da iskoriste svoje talente i zarade novac. To možemo
vidjeti u brojkama koje se tiču društvene mobilnosti, odnosno u broju ljudi siromašnog porijekla koji su uspjeli da se obogate.
U Danskoj su veoma blizu savršenoj društvenoj mobilnosti sa 14% ljudi siromašnog porijekla koji uspiju da se obogate; u Norveškoj 12%, Švedskoj 11%, Americi
8%. Zbog besplatnog obrazovanja, u Skandinaviji je više ljudi koji su se sami
obogatili nego u Americi.
Drugi najvažniji razlog što je Skandinavija rasadnik bogatih
ljudi je taj što se skandinavski sindikati bore za minimalne plate, pa je kompanijama preskupo
držati niskokvalifikovane radnike, kao što su pomoćni radnici u supermarketima
koji vam pakuju namirnice ili blagajnici u javnim toaletima, naplatnim kućicama
na putevima, jer bi oni zarađivali tri puta više nego u Americi.
Skandinavske
kompanije su zbog toga morale smanjiti broj radnika i uvesti nove tehnologije, da ne bi bankrotirale. Nove tehnologije povećavaju
produktivnost u društvu, koja dugoročno donosi veći profit.
Na drugom kraju platne ljestvice, u ime solidarnosti,
skandinavski sindikati sputavaju najviše plate visokokvalifikovanih radnika. Tako
da, na primjer, norveški inženjeri zarađuju u prosjeku $76,000, dok njihove
američke kolege zarađuju više od $100,000.
Tako da sindikati zapravo subvencioniraju kapitaliste. Prema tome, kada se bogataši žale kako je teško obogatiti se u Skandinaviji, oni su sve
pogrešno shvatili.
Ne samo da je lakše obogatiti se u socijalnoj demokratiji, već oni kritikuju upravo one institucije koje su im omogućile da se obogate:visoki porezi, koji omogućavaju besplatno obrazovanje i više talenta u
privredi, jače sindikate koji pomažu da se poveća produktivnost, velikodušnu
državu blagostanja, zbog koje sindikati prihvataju smanjivanje broja radnika, jer
znaju da će njihovi članovi biti dobro zbrinuti, tako da su sindikati kooperativni
zbog socijalne sigurnosti.
Skandinavski bogataši su poput Kantove ptice koja misli da bi brže
letjela da nije vazduha, zaboravljajući da joj upravo vazduh omogućava da leti.
Na drugom kraju političkog spektra, kada Bernie Sanders hvali
skandinavska društva, on zaboravalja da to nisu antikapitalistički i
antibogataški sistemi, jer socijalna država i sindikati rade u tandemu sa
kapitalističkom dinamikom.
Ekonomija nije igra u kojoj jedni moraju izgubiti da bi drugi
dobili. U tome smo skupa, i zbog toga je Skandinavija bolje mjesto za ostvarenje
američkog sna.