Dio mozga koji se nalazi odmah iza čela, čeoni
režanj, zadužen je za rješavanje problema, postavljanje ciljeva i izvršavanje
zadataka. On radi zajedno sa limbičkim sistemom, koji je povezan i nalazi se bliže
centru mozga. Limbički sistem obrađuje emocije i potiče emocionalne reakcije,
dijelom zbog toga što je u njemu phranjeno dugoročno pamćenje.
Sve više naučnih istraživanja potvrđuje da kada
osoba živi u siromaštvu, limbički sistem konstantno šalje poruke straha i
stresa čeonom režnju, čime smanjuje njegovu sposobnost da rješava probleme,
postavlja ciljeve i izvršava zadatke na najefikasniji način.
To se dešava svima u nekom trenutku, bez
obzira na društvenu klasu. Preopterećenost mogu izazvati razne stvari, uključujući previše
stresan dan na poslu ili vanrednu situaciju u porodici. Međutim, siromašni
ljudi imaju dodatni teret stalno prisutnog stresa. Oni se konstanto muče da
sastave kraj s krajem i često moraju da se bore protiv klasnih predrasuda, što predstavlja
dodatni teret ili čak traumu u svakodnevnom životu.
Nauka je jasna – kada je kapacitet mozga
potrošen na ove brige i strahove, jednostavno ne ostaje mnogo mentalne snage za
druge stvari. Elisabeth Babcock, predsjednik i direktor agencije EMPath, kazao
je da siromašni ljudi zapadaju u začarani krug, gdje stres vodi ka donošenju
loših odluka, što pogoršava njihove probleme i jača mišljenje da oni ne mogu
poboljšati svoj život.
Istina je da izloženost konstantnom stresu
i siromaštvu mijenja ljudski mozak. Al Race, iz centra za razvoj djeteta na Univerzitetu Harvard, kaže da su djeca koja odrastu u siromaštvu i ostanu siromašna dvostruko ugrožena.
Ono što ohrabruje jeste da su ti dijelovi mozga takođe poznati kao izuzetno
plastični, što znači da se mogu jačati i
poboljšavati i kod odraslih osoba.
Siromaštvo stvara barijere za razvoj osjećaja kontrole nad vlastitim životom. Ono što siromašne ljude može osnažiti, tvrde naučnici, jeste da shvate da
mogu napraviti promjenu, da stvari ne moraju biti takve, ako
oni nisu sretni.