Bez obzira na stare tvrdnje da je BiH postojala i opstajala, ljudi se hvataju k'o pijan plota za takve izjave, jer im je jedostavno lakše opravdati dešavanja u zemlji nemajući metode koje bi se suprostavile razaranju,a koje već godinama urušava njene temelje. Ne možete nešto, iz dana u dan, sistematski rušiti i očekivati da to na šta svom žestinom udarate ostane cijelo.
Ponavljanje ove mantre bez ozbiljnog i planskog rada uopšte i ne čudi u zemlji gdje Vam ljudi srednjih godina šalju lančana pisma u inbox sa molbom da ih ne prekidate i da ih šaljete dalje ili gdje oni koji gledaju u kugle, karte, ili grah i proriču Vašu budućnost predstavljaju bogatije slojeve našeg drušva.
Mislim da mi je svaki drugi stanovnik BiH u zadnje vrijeme pokušao objasniti kako ove vremenske prilike, kiša i grad veličine narandži, pogađaju zemlju zato što su to rusi naštimali zbog nedavno završenog fudbalskog prvenstva, kako bi imali lijepo vrijeme u tom periodu.
Ni usudila se nisam da im spomenem Earth Overshoot day, što znači da smo ove godine sve prirodne resurse potrošili već 1.avgusta i da globalno živimo kao da imamo 1,7 planeta na raspolaganju, pa su suše, poplave, promjene klime, izumiranje raznih bioloških vrsta pojava koja nas prati, jer smo uzeli od prirode ono što nam ne pripada. To Vam je odprilike kao krediti koje naše političke elite uzimaju nemilice – ne vidiš ih, ali ih na kraju skupo platiš!
Uz sve to, zdušno pomažemo i pridonosimo ovakvom stanju.
Danas Srđan Puhalo reče da je “protiv mješovitih brakova 43% Hrvata u BiH, protiv mješovitih brakova je 33% Bošnjaka u BiH,
protiv mješovitih brakova je 55% Srba u BiH.
Ovu zemlju mogu spasiti samo Bosanci i Hercegovci!!!”
Ali, kome sve to reći u zemlji sitnosopstveničkih interesa gdje je razum davno odustao od bilo kakvog pokušaja?
Nisam sigurna da bilo ko u BiH ima ozbiljniji i dugoročniji plan za bilo šta. Obećanja naravno ima! Ona su zamjenila rad i normalan život čovjeka koji savija kičmu ograđujući i štiteći se svojim vlastitim mikrosvijetom, pa ako smo dan već preživjeli, sutra ćemo tek vidjeti šta ćemo. Ima vremena, a mentalitet male palanke nikad nije izašao kako iz glava političara, tako ni iz glava stanovnika čiji još samo bosanskohercegovački pasoši (ukoliko ga posjedujete) ukazuju na postojanje jedne države.
Čak je i izborni zakon, koji nam je nametnut, a aminovan još od strane Slobodana Miloševića da bi održao postojeću elitu na vlasti, sveo opšte izbore na lokalne, a Mostar ostavio skroz po strani. U međuvremenu je Dodik stručno lobirao kako bi stranci izašli iz zemlje i ostavili nas sa dva odlična dokumenta – Deytonskim sporazumom i izbornim zakonom koji jasno dijele zemlju na male parcele i razbijaju njenu cjelovitost.
U međuvremenu je Međunarodna zajednica pregovarala sve ovo vrijeme sa nacionalističkim i klerofašističkim strujama, uporno tvrdeći da se s njima mora pragmatično pregovarati. To je otprilike, nakon broja mrtvih, poubijanih, raseljenih i prognanih isto kao da ste za vrijeme 2.svjetskog rata pregovarali sa Hitlerom ostavljajući ga godinama na vlasti. Doduše Hitler je išao na cijeli svijet, ali ni situacija u vrijeme poplave nacionalističkih stranaka i konzervativnih ideja u cijeloj Evropi nije za odbaciti i zanemariti. Međunarodna zajednica umjesto da shvati šta joj se dešava danas vodi svoju vlastitu bitku i nema više niti toliki uticaj, niti toliku snagu da bi se uspjela sačuvati od uticaja populističkih snaga, pa još uz sve to vodila i našu bitku.
S druge strane predizborna borba za glasove u oktobru se uveliko odvija, a političari nam oslikavaju platna sa svojim vizijama koje će nas odvesti u bolju budućnost, zaboravljajući da ni sami nisu vizioneri, jer odavno se već zna da vizija bez ozbiljnog, konkretnog rada ostaje samo pusti san, dok je stalno srljanje, koje se s njihove strane naziva rad, a bez reflektiranja, ozbiljnije analize i strategije, kao što to momentalno rade u većini partija bez nacionalnog predznaka, obična noćna mora!
Promjene unutar samog sistema nemaju tu moć da promjene i postojeći sistem. Da bi se jedan sistem (kao uostalom svugdje na svijetu) promjenio, potrebno je promjeniti i način razmišljanja, kao i način djelovanja. Tu već veliku ulogu imaju svi stanovnici BiH. Vaga uvijek ima dva tasa!
Ko god se ikada ozbiljno bavio politikom zna sve ovo vrlo dobro. Ako bi naši političari, pogotovo oni koji ne spadaju u nacionalističke partije, već pričaju o cjelovitosti BiH, uopšte ozbiljno mislili na pobiljšanje životnog standrada ljudi, a ne samo na njihove glasove u predizbornoj kampanji, sigurno je i da bi znali da prvenstveno moraju biti toliko zreli da izgrade sami sebe, pa tek onda i infrastrukturu i bolji život za svoje glasače.
Zašto za početak ne pročitali bar poneko istraživanje o liderstvu u nemirnim vremenima? Možda Bo Ahrenfelta? Tek za početak.
Ovako ostaju dovoljni sami sebi i nemaju mogućnost napredka. Jedan grad, jedan vođa. Sarajevo nema pojma šta radi Banjaluka, Banjaluci je Mostar daleko, a svi su milijardama godina odvojeni od bilo kakvog pokušaja da učine i najmanji pozitivni pomak naprijed.
Nisam sigurna da proevropski blok, kao i neke druge građanske partije imaju snagu da se suprostave podjelama koje su vidljive u svim institucijama.
O ovome sam pričala već dugo, a posebno u zadnje vrijeme.
Prije nekih godinu i više, pisala sam tekst Play that game ( ili Mrak koji nas je progutao), u kome sam pokušala upozoriti na predstojeća dešavanja i precizno sam opisala sadašnje stanje kroz istoriju događaja od ‘90-tih na ovamo.
Nekome se tekst svidio, nekome ne, bio je čitan, voljen i osuđivan, ali ni jedan jedini političar nije shvatio suštinu napisanog.
Čast izuzecima, tj. Dodiku, Izetbegoviću i Čoviću koji sadržinu odlično razumiju i koji upravo vladaju na osnovu postulata i onoga što je u pomenutom tekstu napisano.
U zadnje vrijeme sagovornici su mi vrlo često bili brojni bh političari koji svoju borbu svode na pokušaje rješavanja problema koje im režim potpuno svjesno nameće u igri koja se kod nas zove razvlačenje mozga.
Srela sam i mnoge diplomate iz svijeta i vodila duge razgovore s njima.
Najveću razliku koju sam uočila je razlika između ponašanja, rada i odnosa na pregovorima između jednog političara i jednog diplomate. Mi naravno nemamo diplomatiju, jer u situaciji u kojoj smo, kao i sa intelektualnim kapacitetima naših političara teško da ćemo ikada dostići taj nivo. Političar malih prostora poput RS ili Federaciji nikad ne može biti svjetski diplomata i već tu ujedno u vodu pada svaki pokušaj ekonomske izgradnje zemlje. Naši nisu dorasli ni u komunikaciji, ni u pregovorima diplomatiji koja se vodi oko, a bez dobrobiti BiH.
A dobro joj se ne piše, jer je glasačko tijelo godinama formirano na temeljma postojećih podjela, a ne na ekonomiji, kompetenciji i napredku. Dovoljno je dijete ili unuke odvesti jedan dan do škole ili vrtića i vidjeti o čemu govorim.
Ukoliko se ozbiljnije razbolite, bolje Vam je da se odmah ubijete, nego da idete u zdravstvenu stanicu ili bolnicu. Priče o otvaranju savremenih klinika su priče na nivou Snježane i sedam patuljaka, jer dovoljno je te “savremene” klinike koje će se pred izbore sigurno otvoriti usporediti sa prosječnim bolnicama i uslovima rada u njima, te opremljenošću, pristupu pacijentu i znanjem, pa vidjeti da se riječ “savremena” upotrebljava potpuno isprazno. Kao i sve uostalom i sve drugo.
Dodik u ovoj priči uopšte nije za igranje i mada se njegovi nastupi mogu okarakterisati kao sirovi, primitivni i bezobrazni, on ipak tačno zna šta radi.
Potpuno pogrešni fokusi opozicije, kao i političara u proevropskim partijama, nedostatak strategije, nezrelost, lični interesi, loše kampanje političkih stranaka, gubljenje povjerenja glasača zbog pogrešnih poteza i izjava, kao i nedostatak kandidata s jedne strane, a s druge žestoka borba za liste, trasiraraju odličan put Dodiku da istraje u svojim namjerama, a uz njega neće biti loše ni Izetbegoviću u njegovom pašaluku, kao ni Čoviću koji već odavno samo s vremena na vrijeme boravi u Mostaru.
Opstank Bosne i Hercegovine zavisi od količine političke moći koju bosanci i hercegovci imaju preko svojih izabranih političara, a bojim se da smo tu dobrano svi pogriješili mješajući vjeru, religiju, nacionalnost (šta će li nam sem za ratovanje?), patriotizam ,a potpuno svjesno odrićući se državljanstva, a samim tim i države.
Danas imamo srbe, hrvate i bošnjake stručno smještene u svoja geta gdje svaka od ovih grupa ima mogućnost da mirne savijesti upre prstom na one druge i kaže:
“Eto vidiš, šta sam ti rekao?”
Međunarodna zajednica se godinama nadala da se pregovori mogu vršiti sa postojećim vladajućim režimima, a uz zanemarivanje progresivnih snaga drušva, što je dovelo do sadašnjeg rezultata.
S pitanjem Kosova započinje proces koji će potrajati, a koji automatski znači i smanjivanje uticaja postojećih mirovnih sporazuma.
BiH je oduvijek bila teritorija za podkusurivanje velikih sila, a ovakvo stanje neminovno vodi ka prekrajanju postojećih granica.
Huškačka retorika koju Vučić vodi, a koja u EU stvara strah od mogućih novih sukoba, odlično pogoduje Dodiku koji smatra da rješavanje pitanja statusa Kosova ne treba odvajati od pitanja statusa Republike Srpske sa Srbijom.
Premda je pelješki most daleko od Kosova po našim mjerilima, a u stvari veoma blizu po svjetskim, u ovom vijeku globalizacije, svakako treba imati na umu povezanost između političkih stanja u državama na Balkanu, kao i ulogu EU u donešenim odlukama čija je Hrvatska punopravna članica.
Ne zaboravljajući ni Izetbegovića kojem je “babo ostavio u amanet državu”, i čija stranka zarad političkih poena posjećuje RS i ispunjava sve džamije prilikom kolektivnih dženaza nastradalih i poubijanih ljudi u prošlom ratu, dok se u međuvremenu kriju po Sarajevu, potpuno je jasno kakvu situaciju su stvorili stanovnici BiH s nacionalnim podjelama na koje su dobrovoljno pristali, kad im se ta solucija bila ponuđena kao javni cirkus, a ne privatno pravo svakog pojedinca.
Sa već dugogodišnjim iskustvom upravljanja opljačkanom, opustošenom i poharanom zemljom, a zbog isto tako vlastitih interesa, teško da će opozicija, a pogotivo proevropske stranke koje nose ovaj naziv, uspjeti u takmičenju sa famoznom trojkom.
Ove partije nemaju niti jačinu niti razrađenu strategiju da krenu sa ujedinjavanjem barem manjih gradova u BiH, a kamo li cijele zemlje i da tako uđu u Evropu. Sarajevo nema pojma šta mu se dešava u Banja Luci, a Mostar je potpuno prepušten sam sebi i svojim brigama. Zato i sam naziv “proevropske” oslikava san koje bi rukovodstvo ovih stranaka vrlo rado prihvatilo, iako stvarnost pokazuje da su daleko od cilja i da su momentalno više zainteresovani za male, podjeljene glasačke jedinice, i glasove koje bi mogli pokupiti, pa makar bili i fiktivni, nego za ozbiljan rad koji bi ih poveo ka Evropi čije ime nose.
Glavni ljudi ovih partija imaju svoje velike timove koji još uvijek nisu dosegnuli čak ni do sistema i načina na koji se s ljudima komunicira, a o ozbiljnijim analizama rada, pregovorima, kao i o dugoročnim ciljevima još nisu počeli ni razmišljati. Oni upravo igraju s onom istom loptom koju im je režim dobacio i pustio ih na teren da bezglavo jurcaju za njom stvarajući im lažnu sliku vlastite važnosti, tako da su uvijek pri ruci režimu koji ih vješto koristi za svoje potrebe.
I na kraju ostaje još da se na ovakvoj političkoj sceni osvrnemo na dijasporu s kojom se BiH isto tako dijeli, pa se onda čudi zašto se dijaspora povlači u zemlje u kojima borave i gube interesovanje za bilo kakav angažman u zemlji, bez obzira bio on ekonomiske ili političke prirode.
Dijaspora se takođe počinje dijeliti na dva dijela.
Ona koja je protjerana početkom devedesetih zbog nacionalizma i klerofašističkog režima i ona koju sad, kad više nema koga, isti taj režim tjera iz države bez obzira na genezu i pretežno jednonacionalnu strukturu stanovništva podijeljenog po gradovima zemlje.
Dijaspora protjerana početkom devedesetih je uz pomoć samo svoje vlastite upornosti i svog teškog rada, noseći sa sobom svoju tugu, od samo jednog donešenog malog kofera (neki ni to nisu imali) uspjela da stvori vlastiti život, ekonomski dobro situiran. Danas većina tih ljudi sjedi na vrlo visokim pozicijama, organima u inostranstvu u kojima se donose značajne odluke i posjeduju veliku količinu znanja. Djeca koja su tad iz BiH došla kao bebe, danas su već jako uspješni i cijenjeni tridesetogodišnjaci, stručnjaci u raznim oblastima.
Bez obzira na sve izgubljeno, i preživljeno s obzirom na zločine koji su kod nas u to vrijeme bili normalizovani (a i danas su), ta ista dijaspora danas služi stanovnicima BiH za ismijavanje, a svaka pomoć koju su dobrobamjerno nudili svojoj zemlji, odbačena je uz popratnu, prateću rečenicu:
“Ne znaš ti kako je ovdje!”
Tome se više i ne čudim kad vidim nivo stečenog znanja kod mladih ljudi, a o starijima da i ne govorimo.
Ljudi koji danas napuštaju BiH čine to iz ekonomskih razloga i beznađa, a šta će s njima biti i da li će u inostranstvu ostvariti iste rezultate ostaje da se vidi.
Jedno je sigurno – dijaspora je bačena niz vodu i niko ozbiljno nije zainteresovan za nju, pogotovo kad vidite da svaki političar, pa čak i u najmanjem selu, ima svog privatnog vozača na usluzi, kao i troškove koji su mu pokriveni za privatno vozilo.
Budžete za ovakvo kabadahijsko ponašanje naravno da plaća dijaspora i zato cilj i jeste natjerati što više ljudi na iseljenje.
A pošalice na račun iste te dijaspore su vrlo rado prihvaćene od cjelikupnog stanivništva, sa malim izuzetcima časnih pijedinaca.
Govori li to dovoljno o nama samima i našem mentalitetu ili o svim velikim i malim političarima koji se vrzmaju po bosanako-hercegovačkoj sceni?
Prije će biti ovo prvo.
I kad na kraju dijasporu tako olako shvate i političari i narod šta im onda ostaje na raspolaganju nego ljetovati u vlastitoj zemlji i pijuckati neko osvježavajuće piće dok ujedno posmatraju dugačke redovne nekih drugih ljudi koji čekaju na vizu ispred slovenačke ambasade i koji su upravo na putu da postanu nova dijaspora čineći tako jasnu sliku rezultata glasanja devedesetih godina. Rezultata u kojem smo svi zajedno učestvovali svojim prisustvom ili odsustvom na tadašnjim izbornim mjestima.
Stvorili smo male krpelje koji predugo sjede na našim kožama i ugodno nam sišu krv izazivajući rikecioze, bolesti koje svojim simptomima nalikuju gripi, ali mogu izazvati i teške, smrtonosne komplikacije.