Achille Mbembe, najvažniji mislilac Afrike, kaže da
imamo veće probleme od brige za unutrašnju koheziju nacionalnoga. Radi se o
ljudskosti. Ono što doživljavamo je raskid između kapitalizma i demokracije –
oni već duže vrijeme nisu spojivi jedno s drugim. Jer kapitalizam praktički
razara sve što ljude spaja. Još ih jedino u jednoj stvari kapitalizam povezuje:
u robi, na tržištu. Kapitalizam razara svaki temelj zajedništva. To je globalni
problem. Kapitalizam je doveo u opasnost budućnost planeta. To nema veze s
identitetom i nemoguće je to riješiti povratkom na nacionalno. Stoga je
politika identiteta gubljenje vremena.
Tko sluša Achillea
Mbembea dok razmišlja o svijetu, nakon toga će taj svijet vidjeti drukčije.
Snaga njegovih izričaja oslobađa nevjerojatne i uznemirujuće spoznaje. Takav
učinak, kojeg je razvio i u svojim knjigama kao što su „Kritika crnoga uma“ i
„Politika neprijateljstva“, ovom je filozofu politike, koji potječe iz Kameruna
a predaje u Južnoj Africi, pribavio pažnju širom svijeta. U vrijeme vođenja
ovog intervjua držao je dvotjedna predavanja kao gostujući profesor na
Jakob-Fugger-Centru Sveučilišta u Augsburgu. […]
Političari u mnogim zemljama priskrbljuju si uspjeh
riječima: Imamo dovoljno problema u borbi s globalizacijom i digitalizacijom,
ne možemo na svoja pleća još uz to preuzeti odgovornost za svijet i izbjeglice
iz Afrike. Stoga ćemo vas pomoći milijardama za razvoj – za uzvrat ćete nas
lišiti vaših problema. Što Vi kažete na to?
Mbembe: Volio bih da je
to tako jednostavno. Da ni jedan jedini čovjek više ne izgubi život u pokušaju
prelaska pustinje ili Sredozemnog mora, kako bi stigao u zemlje u kojima nije poželjan.
Nažalost stvari su nešto kompliciranije. Ne možete na primjer jednostavno doći
i uništiti neku državu kao Libiju, a da niste isplanirali što će se dogoditi
poslije. Ili izrabiti resurse neke države uz nadu da ljudi neće bježati iz tih
osiromašenih regija, kao što je recimo Niger. Sva ova pitanja međusobno su nerazdvojno
povezana. Jer upravo se ti ljudi spremaju na put. Uništiti njihovu domovinu i
pritom misliti da oni ondje jednostavno trebaju ostati živjeti, već je samo po
sebi apsolutno cinično.
Niti popraviti novcem.
Mbembe: Milijarde svakako
ne idu narodu. Tim novcem plaćaju se također zapadne firme koje tamo grade i
utvrđuju nove granice. Za razliku od svota koje – uz pomoć afričke elite – otječu
iz Afrike i slijevaju se u globalne vladajuće financijske krugove, milijarde
razvojne pomoći su zaista sitniš. Problem je dakle: Kako domovinu tih ljudi
učiniti ponovno nastanjivom? Kako utemeljiti novo društvo s osjećajem
odgovornosti jednih za druge? To će se postići samo globalnim nastojanjima,
putem koalicija ljudi dobre volje. Moramo iznova izgraditi solidarnost u
vremenu u kojem nas uče da je ljudska solidarnost beskorisna i beznačajna.
Potrebne su akcije svjesnog otpora, kulturnog ili političkog, koje bi nam
omogućile da ponovno otkrijemo privlačnost ljudske solidarnosti. A za to nam je
također potrebno pronaći nove demokratske forme. Na primjer, kako se nositi s
odlukama donesenim na Wall Streetu?
Ideja zajedništva se nalazi u dubokoj krizi
Postoje doduše potpuno politička nastojanja oko nove
povezanosti, jednoga novog MI – kao i oko zabrinutosti pred globalnim razvojima.
Samo što se te politike identiteta ograničavaju na nacionalno.
Mbembe: To je opet
dvostruki problem. Kao prvo: nekoć je politika identiteta bila sredstvo
emancipacije, kao u pokretu žena, ali i sredstvo inkluzije kako bi se što više
ljudi ujedinilo. Danas se pak ta politika koristi za suprotno: za isključenje.
Mogući gubitnici unutar društva bivaju mobilizirani protiv onih izvan. Za to se
koriste uobičajeni obrasci kao što su religija i rasa. Politika identiteta je
stoga počela ugrožavati demokraciju. Tko želi uništiti liberalnu demokraciju, mora
ulagati u politike identiteta. Odlučujuće pitanje našega vremena je stoga što
nas to povezuje s drugima, koji nisu „Mi“. Jer zapravo svi su pogođeni istim
problemima. Kao drugo: u vremenu individualizma ideja zajedništva zapala je u
tešku krizu. Mi smo individue koje su same za sebe odgovorne. I ako ne
uspijevamo, ako propadamo, to je samo naša krivnja. Drugima ne dugujemo ništa.
To je posljedica kapitalizma. A tako on potkopava demokratski projekt.
Pri tome slobodno tržište vrijedi ipak kao baza demokracije.
Kakve to veze ima s politikom identiteta?
Mbembe: Ono što mi
doživljavamo je raskid između kapitalizma i demokracije – oni već duže nisu
spojivi jedno s drugim. Jer kapitalizam praktički razara sve što ljude spaja. Još
ih jedino u jednoj stvari povezuje: u robi, na tržištu. Kapitalizam razara svaki
temelj zajedništva, razgrađuje društveni organizam i usmjerava ga da ustaje protiv
sebe sama. To je globalni problem. Kapitalizam je doveo u opasnost budućnost
planeta. To nema veze s identitetom i nemoguće je to riješiti povratkom na
nacionalno. Stoga je politika identiteta gubljenje vremena. Kapitalizam treba
takvu politiku identiteta da bi skrenuo pažnju ljudi, ona je opijum za narod,
veo iza kojeg se skrivaju stvarni problemi. Politika identiteta odista označava
otuđenje čovjeka od životnih pitanja.
U jednom predavanju u Augsburgu ukazali ste na to da
se današnje granice svijeta pomiču. Europske granice već se nalaze unutar
Afrike da bi zaustavili izbjeglice. I digitalizacijom će ljudi ubuduće biti potpuno
obuhvaćeni – njihova tijela će biti njihove granice. Bit će sortirani po svojim
pravima i slobodama. Jedna moćna usklađena igra politike identiteta, sigurnosne
industrije, tehnologijskih koncerna, vojske… Što bi moglo spriječiti taj razvoj?
Mbembe: Eksplozivna
kombinacija i nepovratan razvoj. Tu sam jako pesimističan. Ali moramo ljude
barem osvijestiti o čemu se tu radi i koje su posljedice za slobodu,
demokraciju i emancipaciju. Ako je ikada postojalo vrijeme u kojem smo trebali
kritičko mišljenje, onda je to danas. Jer ovo što danas doživljavamo, potpuni je
preustroj pojma ljudskosti, pojma čovjeka.
U kojem smislu?
Mbembe: Idemo u susret
vremenu u kojem će se s onim što je ljudsko moći manipulirati i proizvesti.
Beskorisne dijelove treba iskorijeniti: beskorisne dijelove čovjeka i čovječanstva.
Čas je velikog nihilizma i velikog cinizma. Ljudskost zamjenjujemo kategorijama
tehničkih objekata. Ali ne urotom moćnika, nego vladajućom logikom i njihovim
konkretnim mehanizmima. Odlučivanje prepuštamo mašinama jer su objektivnije,
učinkovitije; hiperracionalno i super brzo mogu donijeti odluke – bolje od
ljudi. Ali te odluke zapravo nisu neutralne. One se donose na nekoj
funkcionalnoj osnovi: radi se o kretanju novca. Novac je postao čak virtualan i
njegovo kretanje ne smije zastati, mora stalno biti u opticaju i mora se
razmnožavati. Ono što za takav pogled nema vrijednosti, bezvrijedno je, postalo
je teret i treba ga se odbaciti.
Slika čovjeka nosi oznake totaliteta
Ne pretvara li nas to onda u ljude kakvi uopće ne
želimo biti?
Mbembe: Prvo što moramo
uraditi jest ponovno sagledati u što smo se upleli u svim neposrednim
izazovima. Pitanje bi štoviše trebalo glasiti: Kojim okolnostima trebamo težiti
da bismo postali ljudi koji želimo biti? Zato je potrebno kritičko mišljenje. I
zato je tragedija da smo i obrazovanje prilagodili zahtjevima tržišta. To
osiromašenje znak je totaliteta nove slike čovjeka.
Ljudi, koji želimo biti – treba li nam neka nova
utopija?
Mbembe: Iz tog razloga
rado govorim o svijetu bez granica. Je li to luda utopija – ne vjerujem da će
to ikada biti. Mi moramo takve ideje također uvesti u opticaj – u konkurenciju
svim tim turobnim perspektivama i fantazijama o apsolutnoj sigurnosti i
potpunoj kontroli. Predstoji nam duga borba protiv propadanja čovjeka. I nikada
tu borbu konačno nećemo dobiti, i morat ćemo uvijek iznova započinjati. I ako
sve više ljudi sve češće budu doživljavali neuspjehe i ako ne bude bilo nijedne
vlade koja bi za to bila odgovorna doli samo još pusta moć struktura – tada nam
još jedino zajedništvo može pomoći da sačuvamo ljudskost.
Intervju vodio Wolfgang
Schütz, www.augsburger-allgemeine.de
Preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba