Dan nakon posjete Blajburgu, gdje se zajedno sa poštovaocima lika i djela Ante Pavelića, Jure Francetića, Mile Budaka… poklonio ustašama iz cijelog svijeta, hrvatski član predsjedništva BiH Dragan Čović je stiskom ruke u Mostaru sa Miloradom Dodikom obznanio novu-staru koaliciju.
Tako je ozvaničena politička romansa koja ne poznaje nikakve prepreke, ni ideološke, ni nacionalne, pa na kraju ni one za koje mnogi misle da su nepremostive. Jer, kao što nam je to objasnio Dodik, o takvim stvarima ne priča sa svojim partnerom Čovićem. O Jasenovcu i Blajburgu ne pričaju, o veličanju ustaštva kod njih nema zbora,” za dom spremni” preskaču… Na kraju, koga briga za te “male” razlike, kad ih povezuje ljubav prema magarčenju sopstvenog naroda.
A mi i ne zaslužujemo bolje. Ne zaslužujemo bolje kad svjesno i pri zdravom razumu podržavamo ovakve ljude.
Ljude koji jedan dan pričaju o strahu od strašnih koljačkih pohoda Pavelićevih jurišnika, a drugi se pognu pred njegovim poštovaocima.
Ljude koji izjednačavaju Blajburg sa Jasenovcem.
Ljude koji antifašističku prošlost svojih predaka prodaju za malo vlasti.
E, upravo takvim ljudima pripada Milorad Dodik, naš predsjednik.
Podsjetimo se malo.
“Ubijali su nas gdje su stigli, bez povoda. Očigledno su u tome uživali jer nikada nisu stali, prestali, čuli zov i plač majke i djeteta”, govorio je Milorad Dodik.
“Pokušavam da savladam svoju tugu koju sam naučio još kao dječak, kada me je djed doveo ovdje u Jasenovac i nisam shvatao o čemu se radi. Kasnije sam shvatio da je taj osećaj bio strah, strah od ustaša, od NDH-a.”
Ovo su riječi predsjednika RS sa komemoracije žrtvama Jasenovca, koje su, ispostaviće se, bile samo politički refleks.
Jer, da je Dodiku stalo do srpskih žrtava, do antifašističke prošlosti srpskog naroda, do njegovih predaka stradalih od ustaškog noža, ne bi tako lako prešao preko tog straha o kome je govorio.
Ne bi, na kraju, na najgori mogući način, na “srpskoj” televiziji podržao svog velikog prijatelja Dragana Čovića i njegove mimohode po Blajburgu.
Da, dobro ste čuli. Dodik je bez imalo zadrške, samo mjesec dana od svog govora o zovu i plaču majke i djeteta iz Jasenovca, dao svesrdnu podršku Čoviću u odavanju počasti ustašama, koljačima iz Jasenovca i ostalih stratišta po NDH.
A kako i ne bi, kad je, kako kaže, sve to samo politički refleks, a u politici “U” na čelu se gleda iz druge perspektive. U slučaju Dodika, ovaj put prijateljski.
“Pa Čović je predstavnik hrvatskog naroda i je li neko očekivao da on ne bude na tim mjestima. I ja budem na mjestima gdje je stradao srpski narod. Naravno da to ne izjednačavam, ali je to je stvar političkoga refleksa i mi o tome ne pričamo. Sve moja govore koje sam ja imao u Jasenovcu i tamo, nikada o tome ne pričamo. Naprosto smatramo da je to u redu praksa. Ja ne pratim gdje on ide, kad dolazi, šta govori u tom pogledu. To je sasvim logičan refleks jednog predstavnika hrvatskog naroda, kao što je logično da ja kao predstavnik srpskog naroda na politički način posmatram mnoga mjesta stradanja srpskog naroda”, rekao je Dodik sinoć na RTRS-u i na taj način pljunuo na sve žrtve zločinačke Nezavisne Države Hrvatske.
Pljunuo i pokazao šta znači biti beskičmenjak koji zarad malo vlasti, zarad svog ličnog i partijskog interesa pogne glavu pred onima koji slave koljače, pred onima koji zatiru antifašizam, pred ustašama… dajući im podršku u njihovim pohodima po Blajburgu.
Kad se neko ovako ogoli, pitanje je samo šta će biti sljedeće. Koja će to biti nova gesta.
Možda, ulica Križnog puta Hrvata u Banjaluci kao zavjet koaliciji i prijateljstvu? Jer, ONI “naprosto smatraju da je to u redu praksa”.