Ne znajući za veliki turski praznik, Dan
djeteta, koji se svakog 23. aprila obilježava u ovoj golemoj zemlji, našao sam
se u grotlu Abdi İpekçi Arene u evropskom dijelu Istanbula.
Od
Ararata do Kapadokije
Ogromno zdanje, koje prima bezmalo 13
hiljada ljudi, za ovu priliku je
modifikovano. Zbog bine, scenskog dijela i kulisa, u halu može stati preko 6000
duša. Pa ipak, prizor je impresivan. Dječica iz cijele Turske organizovano
došla autobusima i sakupljena na jedno mjesto zajedno se raduju velikom
prazniku. Od Kapadokije, Trakije do Anadolije, od Burse, preko Ankare, do
Istanbula, od Ararata, do Nermuta…
O, kako se voli svoja zemlja! Kako se ljubi
tlo po kojem gaziš i kako se cijeni zastava. Kako se osjeća bliskost i
saživljenost sa zajednicom od preko 80 miliona ljudi. Najbolje sam to osjetio
dok sam osluškivao šum stotina i stotina turskih barjaka, koje su se vijorili
iznad mene, iz ruku preko 6000 hiljada najmlađih Turaka. Eh, da je nama takva
jedinstvenost u Bosni i Hercegovini. Pa da se okupimo složni oko jedne zastave,
oko jednog projekta, koji će biti makar upola državotvoran, kao ovo tursko
obilježavanje Dana djeteta.
I šta ti je država, kako država poput Turske
proaktivno djeluje i radi u sinergiji sa školama. Jer, tako se podstiče ljubav
prema domovini. Od najranijih dana i interaktivno. U skladu sa vremenom u kome
živimo. Pa se najuspješnijim učenicima u takmičenju u crtanju, najboljoj selfie
fotografiji i drugim disciplinama dodjeljuju vrijedne nagrade. Da, da, dragi
moji. Ovdje u Turskoj, selfie koji podstiče domoljublje je nagrađivan, a ne
sankcionisan, kao od strane naših prepotopskih nastavnika, koji su ostali
zarobljeni negdje u 1987. godini, sve crtajući Zagija.
Ovdje u Turskoj, dječici se na sveopšte
oduševljenje, putem videoporuke, obraćaju poznati turski glumci Ozan Guven i
Meryem Uzerli.
Ovdje u Turskoj, u grotlu Abdi İpekçi Arene, sve
je u delirijumu! Na sceni se pojavila mlada turska glumica Isabella Damla
Guvenilir, zvijezda serije “Elif”.
Elif u
zasjedi
Gledam bogat zabavni program i ugledam nešto
plavo-žuto. Čekaj, čekaj, šta to vidim?! Pa, to je, samo malo…To je zastava
druge zemlje. To je državna zastava Bosne i Hercegovine. Auuu, jesmo mudati mi
Bosanci. U Turskoj je zabranjeno bilo kakvo vješanje i isticanje drugih zastava,
pogotovo na ovakvom jednom skupu. Svaka nam čast! Probudio se inat onaj naš
tvrdoglavi bosanski. Inat koji je vodio Husein-kapetana Gradašćevića u silni
boj protiv turskog okupatora. To je moja Bosna i Hercegovina, zemlja Tvrtkova,
Kulinova, zemlja Kotromanića i Husein-kapetana. Ima nas, pa da smo crno ispod
nokata! Da te vidim sad, Elif!
Ček’, eno još jedne naše zastave! I još jedne!
Eno je jedna pomalja se stidljivo na bini. To, braćo Bosanci i Hercegovci,
napravili smo kulturološku diverziju u centru Istanbula. Neka vide svi na
Bosforu kako bije bosansko srce.
-Harune, ne buši balon, glavu ću ti probušiti,
dere se neka žena, pa nastavlja, Harune, ako još jedan crveni probušiš, neš’ sa
babom ići na utakmice Ćelika, a i ti babo pomanje sa tom Žujom, ovo je dječija
priredba! Haruneee, jebem li ti babu, ako bušiš, buši ove crveno-plave, nemoj
turske, Haruneee!
Kako ja razumijem ove ljude??? Pa, ja ne znam
turski jezik! A i mali Harun mi je suviše plav za neko dijete iz Male Azije. I
otkuda Ćelik u Turskoj??? Pitanja se roje, a onda bum, bum, nekoliko bliceva
sijevnu sa mobitela i vati me u realnost.
Turska
gubernija
To ja stojim između 6000 naše bosanske
dječice u sred Zenice, u gradskoj areni “Husejin Smajlović” u Zenici i
prisustvujem Dječijem festivalu, koji šestu godinu zaredom organizuje Turski
kulturni institut “Yunus Emre”. Nema ovdje mališana iz Istanbula i Ankare.
To su autobusima stigli, dabome organizovano, najmlađi iz Sarajeva, Kiseljaka, Tuzle, Jablanice,
Čapljine, Stoca, Mostara, Konjica, Cazina, Zavidovića, Tešnja, Travnika,
Bihaća, Busovače i drugih gradova moje BiH.
Za one koji ne znaju, festival se održava
povodom Dana djeteta, koji se svake godine obilježava širom Turske, nizom
manifestacija uz učešće djece iz svih dijelova svijeta. Ovo u nas je malo
naopako. Održava se konkretno u Bosni, bez učešća djece iz svijeta. Dakle, samo
domaća djeca proslavljaju jedan turski praznik. Sad, da li je greška ili smo
postali turska gubernija, čuće se.
A čulo se, Ataturka mi. Prisutnoj djeci se
obratio savjetnik u Ministarstvu kulture i turizma Republike Turske Omer Arisoy, koji je ukazao na vrlo
jake odnose između Turske i Bosne i Hercegovine, koji su, prema njegovim
riječima, dodatno ojačani upravo turskim jezikom.
“Turski jezik je jezik srca”, rekao
je Arisoy, te dodao kako će njegovo ministarstvo nastaviti davati doprinos u
promociji turske kulture i jezika na području Bosne i Hercegovine.
Turski jezik? Kakve veze ima turski jezik sa
Danom djeteta? Pa, naravno da ima. E, da ne bi ova turkofilska fešta sa
zloupotrebom djece bila prepoznata kao nešto drugo, smišljen je, pazite sad, Dječiji
festival u okviru projekta “Moj izbor je turski jezik”, koji provodi Turski
kulturni institut “Yunus Emre”, za svu djecu koja uče turski kao drugi
strani jezik.
Harune,
oprosti
Pa su se tako braća Bošnjaci, preko djece
reterirala i odredila spram braće Srba. Jer ne može biti brat Srbin u Banjaluci
toliko lud, kad tjera dijete da maše ruskom zastavom i ljubi Putinovu sliku, a
da ga brat Bošnjak ne isprati turkofilijom.
Kako je krenulo, još će se uz turske zastave
pojaviti i Erdogan. Ups, njegovo gostovanje je već zakazano u Sarajevu.
I nema ovdje mjesta argumentaciji, pa šta
fali, mahala su djeca i bosanskim zastavama. Jer to je relativizacija, tipa
dobri su bili Partizani, ali dobri su bili i «naši» u Drugom svjetskom ratu. I,
da, nažalost, ovo nije fotomontaža, ovo je fotografija oficijelnog Anadolijinog
fotografa Mustafe Öztürka. I na
kraju krajeva, nije Mustafa kriv. Objektiv fotografiše ono što objektiv vidi.
Ali možda najiskreniji argument je onaj na
društvenim mrežama, “pa šta fali, kamo sreće da smo kao Turska”. E pa, da smo kao Turska,
društvene mreže bi gledali preko 606 vladinih filtera, a u zatvoru bi zbog
svojih stavova završilo odokativno jedno 75% stanovnika Bosne i Hercegovine.
Nego, nije sve ovo, ova luda ikonografija
najveći problem. Najveći problem je, šta ćemo sa Harunom iz naše priče. Šta
ćemo sa dječakom iz Gornjih Crkvica zeničkih kome se nameće idolopoklonstvo dok
gleda kako mu roditelji propadaju u egzistencijalnom haosu naše bijede? Šta
ćemo sa sve i jednim djetetom bosanskohercegovačkim, nafilovanim Putinom i
Erdoganom, dok čekaju autobus koji isporučuje radničko roblje Angeli Merkel?
E, tako se, ljudi moji, ne voli svoja zemlja!
La ilaha illallah, selam alejkum!