“Ubijali
su nas gdje su stigli, bez povoda. Očigledno su u tome uživali jer nikada nisu
stali, prestali, čuli zov i plač majke i djeteta”, kazao je juče Milorad Dodik na obilježavanju stradanja u
koncentracionom logoru Jasenovac.
Rekao je predsjednik Republike Srpske još
mnogo toga što je istina i što je još i premalo u odnosu na to kakav je pakao
na zemlji bio Jasenovac. No, ima jedna druga stvar, a to je kontekst.
Kad
ustaša zakasni
Kontekst je čudo jedno. Kontekst je vrag. Nije
taj vrag u detalju, nego u kontekstu. Pa su tako gotovo svi mediji u Republici
Srpskoj, nakon Dodikovog obraćanja u Donjoj Gradini, unisono nalijepili prilog o
ustašizaciji hrvatskog naroda. Izukli su se sedam dana stari fajlovi o misi za
pokoj duše Ante Pavelića u Širokom Brijegu, prikazane su i neoustaške koračnice
posvećene 10. travnju, danu osnivanja monstruozne NDH. I to bi bilo korektno, da
nije prokletog konteksta.
Elem…
Kako je moguće u ovo doba hiperbrzog protoka
informacija čekati cijelu jednu bogovetnu sedmicu, e da bi javnost u RS-u
saznala na Javnom emiteru i satelitima mu, kako se moli za dušu oca
jasenovačkog pakla?
Kontekst, kažem vam. Nije moglo ranije.
Nikako. Ne bi bilo lijepo.
Jer, prije sedam dana, Milorad Dodik, ovaj sa
početka priče, bio je jedan drugi Dodik. On se zdravio, grlio, smijao, pio i
jeo sa poštovaocima lika i djela Ante Pavelića, Maksa Luburića i Mile Budaka.
Taj isti Dodik ima zajedničku, kako se to voli reći, političku platformu sa
ljudima kojima je NDH tiha patnja, a koji svoje strasti prema ustaškoj tvorevini
pokazuju tako što anonimno uplate misu za monstrume.
Onda je to van konteksta, je l’ tako? Nekako
je ružno Dodikov i Čovićev zagrljaj ispratiti pričom o mlad-ustašama, koji
istog dana marširaju uzduž i poprijeko zapadne Hercegovine slaveći NDH? Ne ide,
brate mili. Pogotovo na servisu Javnom, koga Dodik servisira i na kanal šalje.
Treba se strpiti, sačekati sedam dana, pa onda
nakon Miletovog emotivnog govora jasenovačkog, prikazati narodu onaj davno snimljeni
materijal iz Hercegovine. Jer to vam je politika. Jedne sedmice, riječ je o
Draganu Čoviću, čovjeku od riječi i djela, koji spaja Srbe i Hrvate, a druge
sedmice su tu nasljednici ustaške mračnjačke ideologije. I sve bi bilo u redu
da nije riječ o manje-više istim ljudima.
Dobro, reći će najzagriženiji, to je politika,
vještina nužnog i mogućeg, al’ makar je naš Mile dosljedna ljudska konstanta.
Nije!
Naš i
vaš Mile
Naš Mile je izručio poodavno kompletnu
jasenovačku istorijsku građu SAD-u, a sad se poput uvrijeđene mlade odbija
pozdraviti na komemoraciji sa američkom ambasadoricom i pravi sprdačinu od
jednog ovakvog skupa. Naš Mile i njegova politička prikolica SNSD su glasali
PROTIV konstitutivnosti Srba u kantonima sa većinskim hrvatskim življem. O tome
poslije Pavelića, Budaka i Luburića i najdesniji hrvatski jastrebovi mogli su samo
da sanjaju. Naš Mile zaboravlja ili se pravi dementan, dok priča sa govornice u
Donjoj Gradini o stradanju Srba, Jevreja i Roma, da po Banjaluci niču četniča
imena ulica. A, to su isti oni «heroji» što su na Kozari za ustašama i
Nijemcima čistili teren od naroda preostalog.
Pa je naš ili vaš Mile, od volje vam, zapravo
najlicemjerniji lik u Donjoj Gradini, koji ima najmanje prava da priča bilo
kakve priče, a RTRS i sateliti su najmanje pozvani da pojašnjavaju narodu ko je
ko u realnosti BiH postojanja.
Jer, pravo pojašnjenje je bilo prije sedam
dana, a ne juče. Pravo pojašnjenje je kada na dan formiranja NDH Čović
objašnjava Vučiću kako između Srba i Hrvata cvjeta bratstvo & jedinstvo,
zahvaljujući, prije svega Dodiku, koji je uspio izglasati nekonstitutivnost
Srba u kantonima sa hrvatskom većinom. I svi srećni. I Pavelić bi bio srećan!
Promislite malo kako li je Srbinu povratniku u
Glamoč, tamo u Kantonu 10 u zadnjih sedam dana dok sluša izlive srBstva na mozak
od vladika, preko srbijanskih namjesnika do Milorada Dodika. Kako li je čovjeku
koji nema ni svog jezika, ni svog pisma, koji ne smije ni pisnuti od
neoustaških krajputaša, a kome je baš Milin režim udario finalni muhur na
manjinsko polupostojanje? E, to vam je ultimativni apsurd života!
Pred kraj, ne bi bilo loše izdvojiti šlag na
torti Dodikovog retoričkog patosa u Donjoj Gradini.
Pali
Bibliju, motaj kablove
“Nikada
ne možemo zaboraviti, a ni oprostiti Jasenovac”, rekao je Dodik
dodajući kako su Srbi u Jasenovcu stradali kao žrtve vlastitoga straha, ali i
“iluzija o komšijama” sa kojima su nekada živjeli u zajedničkoj
državi.
Šta nam na koncu Dodik poručuje osim ovog
prvog antihrišćanskog dijela? Da su Srbi bili kukavice ‘41 jer su vjerovali
komšijama? Da će budućnost (a i sadašnjost) biti podastrta prvo pucnjem u
komšiju, onako preventivno, a onda jutarnjim zdravljenjem? Da nema više života
sa drugim i drugačijim u vjeri pod istom kapom državotvornog neba?
Ljubav, povjerenje, praštanje, dobrosusjedski
odnosi? Zajebi to! I to, zajebi to u prisustvu crkvenih velikodostojnika, koji
su na osnovu finiša Milinog govora, mogli komotno precrtati dvije trećine Novog
zavjeta u koga se doslovno kunu.
Eh, šta ti je kontekst.
Kažem vam ja, život na Balkanu je Mile. Malo
Budak, malo Dodik, pa koga šta zapadne.