Sinoć i jutros sam dobio još nekoliko
prijetećih poruka od osoba koje se navodno sudski procesuiraju za prethodne
prijetnje smrću. Malo sam razmislio, sabrao se i, priznajem, pogriješio sam.
Nije do vas, do mene je.
Do mene
je
Mili moji i dragi neistomišljenici, opraštam
vam svima koji ste mi prijetili. Ipak ste vi u pravu! Ja sam jedno trabunjalo,
koje se drznulo i pozvalo državu i njene organe da me zaštite. A kako vidim, vi
ste ili jači od države ili ste država.
Nadam da ćete i vi meni oprostiti što sam vam
bio na nišanu, što ste me naumili odstrijeliti, e da bi od mog komunjarskog
tijela ostala kaša miješanog mesa, kako navodite. Oprostite mi što će me noć
pojesti, što mi se za grob neće znati, što ćete me nabijati na neomašćen kolac.
Takođe, duboko vjerujem da ćete biti tako
dobri i oprostiti mi što planirate silovati moju ženu na sve moguće i nemoguće
načine i što imate plemenit naum da mi opštite sa nerođenim djetetom. U zadnjih
15 mjeseci, shvatio sam u kakvoj sam zabludi! Vi, vi ste u pravu sa svojim
humanim stavovima i nakanama, a ja dok sakupljam prijeteća pisma, vozim
uništeno auto na popravku i prijavljujem vas MUP-u, ja sam zabludjela kukavica.
Eto, u ovih godinu i po, dosađivao sam i
policiji i tužilaštvu i sudstvu u obavljanju redovnih aktivnosti poput ležanja, čekanja na zastaru predmeta i ponovnog ležanja. Dosađivao sam poštenom
svijetu u kancelarijama dok su u zen-miru ispijali prve kafe jutarnje, namjesto
da sam kao i svaki pošteni novinar u ovoj našoj Čečenijici pognuo glavu i
ćutao. Tako se to radi. Šta sam je pa bolji od ostalih?
Ali zato vi niste ćutali, sve jednako
kreativnim prijedlozima kako upokojiti moju familiju i mene. Ideje su frcale u
čudesnom brejn stormingu, od slobodarskog Čikaga do Bosanske Gradiške. Pardon
SrBske Gradiške. Od kamiondžija, do sekjuritija. Od kamermana, do bodibildera.
Od komercijalista do lugara…
Pa sam tako boraveći na silnim seminarima
novinarskim na kojima se drvi o bezbijednosti sedme sile u nas (hahaha), osim
brojanja navijek istih novinara, prebrojavao napade, prijave, procesuiranja,
moje oproste i djelovanje sudova. I zbrojih. Napada tridesetak, prijavljenih
deset, dva oprosta, osam neriješenih slučajeva. Duplo golo, usranih gaća u mom
slučaju.
Iskreno se nadam da ćete nastaviti svoj posao,
prijetnje, fizičke i verbalne nasrtaje, uništavanje lične imovine… Ja nemam
bilo kakve poluge da vam se suprotstavim, a vi imate svoju privatnu državu.
Rekao bih, samo naprijed, da me nije strah.
Ima MUP
prečeg posla
Kako god, više neću maltretirati zaposlene u
MUP-u, Tužilaštvu i sudovima. Imaju oni prečeg posla, kažu. Kažu i da Banjaluka
nikada nije bila sigurniji grad.
Možda se sa tim ne mogu složiti roditelji
ubijenog Davida Dragičevića, možda se sa tim ne može složiti novinar Slobodan
Vasković i kako vele “žena mu”, možda se sa tim ne može složiti novinarka
Gordana Katana, možda se sa tim ne može složiti Aleksandar Trifunović i
uredništvo BUKE, možda se sa tim ne može složiti onaj psiholog Puhalo, možda se
sa tim ne može složiti 80% stanovnika Banjaluke i Republike Srpske i moja
malenkost kao kusur pride.
Ali ko nas jebe!
Juče je bio Dan policije i premijerka Cvijanović
je rekla da je «policija jedan od najsnažnijih
identiteta Republike Srpske». I ja se slažem sa njom! Slaže se vjerovatno i
Nenad Stevandić, prvi čekić Skupštine RS i nekadašnji suvozač kombija crvenog.
Slaže se i Stojan Župljanin, koji je kao prvi pandur Banjaluke u prvoj polovini
devedesetih “izmjestio” 70 hiljada nesrba.
A, slaže se, bogme, i narečenih 70 hiljada
nesrba banjalučkih da je ovakva policija identitet baš ovakve Republike Srpske.
Od Nevesinja, Foče, Višegrada, Pala, Srebrenice, pa sve do Kozarca i Prijedora.
I zbog svega narečenog, sitne su moje muke,
mukice takoreći sa tako krupnom tvorevinom, kao što je Republika Srpska, koja
postoji, ako je lokalnim istoričarima vjerovati, od 1945.
Imaš ti, Republiko Srpska, prečeg posla nego da
čuvaš nekog tamo novinarčića, prašinara iz Bursaća.
Valja napraviti kampove za obuku mladih
policajaca, koje će ruski specijalci obučavati. Valja
mobilisati sve one tastatura ratnike koji su prijetili mojoj malenkosti i svim
ostalim domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima i probrati sposobne za pušku
i dva okvira.
Tužiću
sebe što me vrijeđate!
Pa ti se još jednom izvinjavam, Republiko
Srpska, i tebi i, da prostiš, tvojim organima i tvojim najsvijetlijim sinovima,
koji su na vrijeme uočili moj hinjski, antisrBski, izdajničko-soroševsko-katarski
rad, a sve u cilju destabilizacije ove fenomenalne tvorevine, u koju se od
ljepote ne može gledati.
Te stoga, odustajem od bilo kakvog sudskog
gonjenja dobrih ljudi koji su mi prijetnjama smrću zapravo htjeli pomoći,
izvesti me na pravi put, pokazati mi kako se domovina voli bejzbol palicama,
silovanjem nerođene djece i najavom odstrela mene i moje porodice. To je jedan
duboko pedagoški i human posao, čiji značaj, ja glupi slijepac, nikako da
shvatim. A, sve statistike su ukazivale na to. Da sam samo istraživati htio. A
u istraživanju stoji da 25% stanovnika Republike Srpske smatra da su „u nekim
slučajevima“ napadi na novinare opravdani. Ispravno, jakako!
I kako bih pokazao iskrenost u svojim
namjerama, lično ću se, vođen primjerom Predsjednika RS-a Milorada Dodika,
samotužiti.
I ne samo to! Pomoći ću prilikom izrade tužbi
protiv mene ljigavca, svakom od nasilnika, koga sam na bilo koji način
uznemirio u ovih 15 mjeseci u njegovoj svetoj pedagoškoj dužnosti istjerivanja
Bursaća na pravi put ili čisto istjerivanja Bursaća iz zemlje ili sa lica
Zemlje.
Tužiću sebe, što sam za skoro svakog nasilnika
konstatovao da je pas koji laje i da ne ujeda. Ma tužiću se što sam se drznuo
ustvrditi da iza kerova stoji ideološko-kinološki savez.
Na
koncu
Ja ću sve jednako raditi svoj posao, ali neću otimati
vrijeme i posao policiji, sudstvu, tužilaštvu i neobično dragim nasilnicima, koji
su mi sve vrijeme lijepom uvredom, sitnim gestom i ispravnim stavom pokušavali
pomoći.
Što bi rekli stari ljudi, ja pišem, a vi prijetite,
do kad ćemo sreće imati da se ne sretnemo?