Juče sam bio na Vracama.
Partizansko spomen obilježje iznad Sarajeva zaraslo je u korov, prepuno raznog otpada, limenki piva većinom. Spomenik narodnom heroju Radojki Lakić, koju su ustaše strijeljale, toliko je opasan visokom travom da se jedva vidi glava spomenika. Osakaćen je, neki vajar pripravnik ispilio joj je ruku, vjerovatno u namjeri da je proda na otpadu.
Danas sam, evo, i u Mostaru posjetio Partizansko groblje, rad arhitekte Bogdana Bogdanovića, nekad jedno od najljepših spomen obilježja bivše zemlje. Zamišljen idejno kao Mostar u malom, nekad najmultietničkiji grad u bivšoj Jugoslaviji, u njemu je bilo sahranjeno 810 partizana antifašista.
Na samom ulazu u ovaj kompleks, danas se nalazi ogromno ljudsko govno, tako da je ovaj spomenik, pored toga što je posran figurativno, posran i stvarno. Na samoj kapiji, kukasti su krst i ustaški znak, valjda da se zna kome spomenik sada pripada.
Ko god je posjetio ovaj spomenik prije rata biće šokiran time kako on izgleda danas. Dugogodišnji gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić je maloumnost u političkim izjavama digao na ljestvicu više, predloživši da se ovaj spomenik pretvori u ljetnu pozornicu, tako da se tokom ljeta mogu održavati nastupi muzičara, da mogu skakati po kostima. Pretpostavljam da je mislio na Tompsona.
Ignorisanje ovakvog stanja spomenika partizanima u cijeloj BiH najbolji je pokazatelj nepostojanja elementarne spomeničke kulture i toga da je virtuelna jugonostalgija lažna i patetična, i da je tek samo jalovo i javno priznata krivica za jednu lošu istorijsku odluku, nakon koje smo krenuli na put bez povratka.
Odnos prema ovim spomenicima je odnos prema nama.
Vi možete i imate pravo da osporavate komunizam, socijalističko društvo, Tita, ali niko nema pravo da sere po mrtvim partizanima, jer nema te istorije i tog istorijskog romantizma i mitologije koji ima ijedan suvisao argument koji bi osporio činjenicu da su se partizani borili protiv fašizma, da su bili na strani pobjednika, i da su u Drugom svjetskom ratu pobijedili fašizam.
Zato, ne serite.