lokventan, živopisan, duhovit, pomalo i teatralan, Vujović je
idealan materijal za svakog novinara i razgovori s njim o rukometu, ali i
ne samo o rukometu, pravi su užitak.
S nekadašnjim najboljim rukometašem svijeta, a danas izbornikom
Slovenije, napravili smo opširan intervju uoči početka Eura u Hrvatskoj.
S Vujovićem smo razgovarali o velikom derbiju između Hrvatske i
Srbije, o nacionalizmu i šovinizmu na balkanskim sportskim terenima, o
prepotenciji Hrvata, o fenomenu Karabatića i Omeyera. Legenda svjetskog
rukometa objasnila nam je i zašto smatra da se na Balkanu igra najbolji
rukomet, a otvorili smo i još neke zanimljive teme.
Kako se osjeća izbornik brončane reprezentacije s lanjskog
svjetskog prvenstva uoči početka za mnoge i najjačeg kontinentalnog
turnira u povijesti?
Čvrsto smo na zemlji. Ne letimo u oblacima. Ne osjećamo breme
favorita, ali svjesni smo da postoji nekoliko faktora zbog kojih smo u
prednosti u odnosu na neke druge reprezentacije. U prvom redu pri tome
mislim na blizinu Hrvatske i Zagreba što nam garantira ogromnu podršku
navijača koji će sigurno doći iz Slovenije. Zatim, napravili smo ono što
neke druge reprezentacije tek čeka, a to je smjena generacija. Imamo
jednu zaista dobru, mladu i kreativnu reprezentaciju koja može
ravnopravno igrati s bilo kojom reprezentacijom u Europi. Jasno, puno
toga u rukometu ovisi u faktoru sreće, o suđenju, trenutnoj formi.
Možemo daleko, ali euforije nema. Slovenija nema širinu kao neke druge
reprezentacije i zato su njih dvojica jako važni igrači u mom sistemu
igre. Mislimo li pobijediti bilo koga moramo svaku utakmicu igrati na
maksimumu. Nismo ekipa koja pobjeđuje na rutinu i igra na 50 posto
mogućnosti, što znači da svaku, ali baš svaku utakmicu moramo ići 200 na
sat ako želimo nešto napraviti.
Njemačka, Makedonija, Crna Gora i Slovenija. Vaša grupa
sigurno nije najkvalitetnija, ali je možda najizjednačenija na turniru.
Slažete li se?
Upravo tako, mislim da u ovoj skupini svatko svakoga može
pobijediti. Nijemci kao aktualni europski prvaci sigurno su favoriti,
ali i kad su bili najjači igrajući protiv balkanskih reprezentacija
imali su problema. S druge strane, okršaji bivših jugoslavenskih
republika uvijek su zanimljivi, dinamični, emotivni i pobjednik se
gotovo nikad ne zna do samog kraja. Uvjeren sam da će u našoj grupi biti
svakakvih rezultata.
Kako ćete se osjećati dok budete vodili Sloveniju protiv svoje Crne Gore?
Vjerujte mi, i sam sebi to pitanje postavljam. Čudno se osjećam i
kad igram protiv Hrvatske u punoj Areni dok mi 15 tisuća ljudi plješće.
To su pomiješane emocije, sjećanja, uspomene, zajednička povijest, a
opet, s druge strane, profesionalac sam i kao takav svaku takvu utakmicu
moram shvatiti kao posao. Nije nimalo lako. Izbornik sam Slovenije i
dat ću sve od sebe da tim ljudima priuštim što više sreće i
zadovoljstva, kao što bih se jednako tako trudio da sam na čelu bilo
koje druge reprezentacije, ali naravno da će moje srce biti uz Crnu Goru
u utakmicama kad budu igrali protiv svih ostalih protivnika.
U čemu je problem s Crnom Gorom? Rukometna tradicija je tu,
igrače je uvijek imala, no rezultata nigdje. Dojma sam da su politika i
neki čudni odnosi unutar tamošnjeg Saveza krivci što se nikako ne
događa neki rezultatski boom za koji postoji potencijal?
Slažem se s tim. Crna Gora je dugo godina žrtva nekih čudnih odnosa
koji ni danas nisu do kraja raščišćeni. Igrači odlaze igrati za neke
druge reprezentacije, neki se odbijaju odazvati… Puno je toga tamo
pogrešno postavljeno. Ipak, mislim da se dolaskom na klupu Dragana
Đukića dosta toga pomaklo prema naprijed. Uspio je u reprezentaciju
vratiti odličnog golmana Nebojšu Simića, zatim Stevana Vujovića. Igrači
poput Borozana ili Lipovine igrajući u jakim europskim klubovima dobili
su na rejtingu i to je sjajna stvar za crnogorski rukomet. Crna Gora je
ekipa koja ima jaki patriotski motiv. Kako će se snaći u turnirskom
sistemu veliko je pitanje, ali u jednoj utakmici, ako im se otvori, u
stanju su pobijediti svaku reprezentaciju u Europi.
Bit će pakleno u Splitu. Hrvatska, Švedska, Srbija i Island. Možda i najjača skupina na turniru?
Da će biti zanimljivo, to svakako, no mislim da dvoboj Hrvatske i
Srbije ni izbliza neće biti onako vruć kako neki očekuju. Srbija je
reprezentacija koja se već godinama bori s vlastitim problemima i nikako
da ih riješi. Nekoliko jako važnih igrača im je otkazalo, koji su točno
razlozi ne znam, ali kad jedna takva ekipa ostane bez nekoliko zaista
klasnih igrača, onda je to velik hendikep. Cijela Europa čeka tu
utakmicu i uvjeren sam da će biti jako interesantno. Hrvatska je
apsolutni favorit, ali Srbija se neće predati bez borbe. Bude li Nenadić
na nivou svojih igara u Bundesligi, svašta se može dogoditi.
Vaš nekadašnji suigrač iz Metaloplastike i reprezentacije
Jugoslavije, a danas izbornik Srbije, Jovica Cvetković, nedavno je
izjavio kako se veseli toj utakmici te je dodao kako će se u Splitu
osjećati kao kod kuće, jer je sve to nekad bila Jugoslavija. Premda je
prošlo više od 20 godina od rata, svaku utakmicu između Srbije i
Hrvatske javnost najavljuje kao nešto što je više od sporta. Kad će te
utakmice napokon postati samo obične utakmice, a ne nastavak rata na
sportskim borilištima?
Ne znam, zaista ne znam. Iako su regionalne lige u košarci,
rukometu i vaterpolu dosta napravile da se strasti smanje, teško da ćemo
u dogledno vrijeme gledati takve utakmice bez nekih nacionalističkih
ispada i besmislenih tenzija. Uvijek sam tvrdio da je puno bolje imati
dobrog susjeda nego lošeg brata, živimo blizu, razumijemo se i na terenu
i van njega, među nama postoje brojne neraskidive veze, kako emotivne
tako i poslovne. Međutim, ako netko želi stvoriti paklenu atmosferu na
prostoru gdje još nije do kraja razjašnjeno tko je što kome napravio,
zašto je taj nekome to napravio, tko je kriv, a tko je u pravu, najlakše
mu je odigrati na kartu nacionalizma. Zašto je to tako, kome to treba,
zaista ne znam, ali to me užasno boli. Nedavno sam na jednoj društvenoj
mreži vidio nevjerojatan video snimak koji me je oduševio. Ne znam gdje
se to točno dogodilo, ali nije ni bitno. Na katolički Badnjak skupina
muslimanki ušla je u Katoličku crkvu i u horu je otpjevala jednu božićnu
pjesmu. Tim činom su pokazali kako vjera ne smije biti razlog razdora
među narodima u multietničkim sredinama i među susjedima. Vjerujte mi,
ta gesta me je rasplakala. Ja sam takav, no na ovim prostorima nažalost
ima puno onih koji na formi nacionalizma grade ime ili autoritet. Što se
tiče utakmice između Hrvatske i Srbije, siguran sam da će doček Srbima
biti korektan, da će organizator napraviti sve što može kako ne bi došlo
do nekih incidenata, ali sigurno je da će i na tribinama biti nekih
skupina koje će izvikivati šovinističke i nacionalističke parole. To je
naša tužna realnost.
Island? Osim Sigurdssona i Palmarssona nema nekih zvijezda i
čini mi se da to više nije ona momčad koja je ne toliko davno pripadala
samom vrhu svjetskog rukometa. Koliko oni mogu?
Protiv Islanda smo igrali lani na SP-u i relativno lako smo ih
dobili. Island je čudna reprezentacija. Protiv jakih ekipa igraju dobro,
a protiv slabijih loše. Meni je to nevjerojatno, ali to je istina.
Prije nekoliko godina čak su ih i Bosanci izbacili u kvalifikacijama za
SP u Kataru. Palmarsson u zadnje vrijeme igra jako loše. Odlazak u
Barcelonu od njega je napravio sjenku igrača kojeg su se svi plašili.
Tehnički su jako dobro potkovani, dobro trče, premda nemaju potrebnu
čvrstinu i širinu u momčadi. S njima je puno bolje igrati u što kasnijoj
fazi natjecanja, jer na startu mogu iznenaditi svaku ekipu. Iako su
sportska nacija, imaju fantastičan odnos prema sportu i reprezentaciji,
nemaju potrebnu kvalitetu za napraviti neki veliki rezultat. Osim
Srbije, a samo zbog razloga o kojima smo već razgovarali, najopasniji
protivnik za Hrvatsku bit će Švedska. Švedi su ozbiljna reprezentacija,
dobro posložena, moćna i sposobni su protiv svake reprezentacije na
svijetu igrati konkurentno. Vidim ih čak i kao favorite za medalju.
Kako je moguće da se Švedska, rukometna nacija koja je
rekordna četiri puta bila europski prvak, dva puta svjetski, od silaska
sa scene generacije koju je vodio Bengt Johansson nikako stabilizira i
da se vrati tamo gdje joj je po rukometnoj logici i mjesto – na sam vrh?
Osim gotovo pa slučajnog olimpijskog srebra iz Londona, medalju na
velikom natjecanju nisu osvojili od Eura 2002. kad su bili domaćini.
Kad bih zaista rekao sve što mislim, moguće je da bih nekoga možda i
uvrijedio, pa bi se našli neki koji bi rekli kako Veselin Vujović opet
filozofira. Odgovorno tvrdim da se najbolji, najljepši i najkvalitetniji
rukomet igra na Balkanu. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Naš
osnovni problem je masovnost. U Švedskoj u svakom gradu imate po tisuću
klinaca koji se bave rukometom, ali njih treneri ništa ne nauče.
Međutim, čak i takvi u stanju su od tih tisuću prepoznati stotinjak koji
talentom odskaču, pa će ih onda svesti na 50, pa na 30 i na koncu na
16. A sve to bez nekog značajnijeg trenerskog utjecaja. I tako to traje
godinama. Oni iz te mase izvlače samo kvalitetu, a mi moramo iz
reducirane prosječnosti pronaći talent, raditi s njim, unaprijediti ga i
stvoriti igrača. Čim im je generacija Wislandera, Staffana Olssona,
Lovgrena sišla sa scene, nestali su jer nisu imali ispravnu strategiju i
cilj.
Kao opozitan primjer imamo Njemačku i Francusku koje sjajno rade s
mlađim uzrastima, a imaju i nevjerojatnu bazu. Međutim, baš me zanima
što će se i s Francuzima dogoditi kad ne bude više Omeyera i Karabatića.
Hoće li i dalje biti toliko dominantni? Nekako sumnjam u to. Velik
problem švedskog rukometa je što oni godinama već nemaju svoju ligu.
Klinci sa 16-17 godina, još neformirani igrači, odlaze vani, uglavnom u
Njemačku, a to nije nikako dobro. Čak i kad su bili na vrhu, liga im je
bila poluamaterska. To nikad nisam mogao razumjeti. Kristianstadt je
ekipa koja se pojavila u zadnjih nekoliko godina i koja u Europi tu i
tamo zna nekome pokazati zube. Ali to nikako nije dovoljno. Tehničku
obučenost kakvu oni imaju mi nećemo imati nikada, ali njihovi treneri
toliko su taktički tanki, nedorasli, da je to nevjerojatno. Odigraš li
protiv njih duboku obranu, oni za to nemaju rješenja i to je tako
godinama. Neshvatljivo mi je da nikakve pouke nisu izvukli i da nisu u
stanju prilagoditi se tako da izađu iz svojih šablona. Mogu oni tu i
tamo napraviti neki dobar rezultat, ali i dalje mislim da se najbolji
rukomet igra na ovim prostorima. Nijemci su jaki, moćni, ali zato što
imaju najjaču ligu, a ti mladi njihovi igrači ne uče od svojih trenera
nego od Duvnjaka i svih ostalih zvijezda koje igraju u Bundesligi. Kao
što bi i mladi Zagrebovi igrači napredovali da uz njih igraju Karabatić,
Hansen i ostali. Nije to neka filozofija.
Kad ste već spomenuli Karabatića i Omeyera, pa do kada taj
dvojac misli igrati? Ljudi su osvojili sve, i to nekoliko puta, a i
dalje su tu. Otkud im motiv?
To samo govori kakvi su to ljudi, igrači i karakteri. Divim im se
zbog toga. Što se tiče Francuske, za njih igraju bijelci, crnci, žuti,
sto rasa, a oni to tako skladno postave, kao ujedinjene boje Benettona
mi izgledaju. Svi stoje iza te zastave, svi jednako zdušno i sa srcem
pjevaju Marseljezu. Kad sa strane gledamo takav motiv, takav naboj,
ostaje samo diviti im se. Fantastično rade u klubovima, Savez im je
posložen kako treba i sve im se to rezultatski itekako vraća. Ipak,
unatoč svemu, čini mi se da se ni izbliza ne naziru nasljednici
Karabatića i Omeyera.
Nakon što ste u onoj šokantnoj utakmici za broncu lani u
Francuskoj pobijedili Hrvatsku, ovdje su vam mnogi zamjerili izjavu da
su Hrvati najprepotentniji narod u regiji. Stojite li i dalje pri toj
izjavi i ako da, što ste točno pod tim mislili?
Pitali su me kakvi su Hrvati u sportu, takvo je bilo pitanje. Rekao
sam da su malo prepotentni i da, kad je u pitanju sport, često nisu
realni. Mislim da ćete se i vi, ali i svi ostali koji razumiju sport,
složiti s ovim što pričam. Nogometaši su izborili plasman na SP i odmah
se krene pričati o tome kako mogu postati svjetski prvaci. Košarkaši
uoči svakog natjecanja pričaju o medalji. Kod rukometaša i vaterpolista
samo je zlato uspjeh, sve ostalo ne valja. Koja god selekcija ode na
neko natjecanje, u Hrvatskoj se stvori klima kako moraju biti svjetski
prvaci. Dogodi li se doista to, osvoje li zlato, nema nikakve euforije
jer se to najavljivalo, pa čemu se onda pretjerano radovati kad se to i
očekivalo? No ne dogodi li se to, zajebe li se nešto, onda se događaju
ružne stvari – pljuvanje, vrijeđanje, javni linč. Jako se teško baviti
vrhunskim sportom u sredini gdje ambicije i realnost često ne idu ruku
pod ruku. Imam dojam da je svaki hrvatski sportaš naučen od malena da ne
smije pokazati strah i realnost već da mora, čak i ako to ne misli,
javno govoriti kako je najbolji i kako ga samo prvo mjesto zanima, a to
je često užasno veliki teret za sportaša. Sad ste u košarci izgubili od
Nizozemske. Kad sam to čuo, ništa mi nije bilo jasno. Znao sam da vam
nisu došli najbolji, ali do tada nisam ni znao da se u Nizozemskoj uopće
i igra košarka. To je ono što sam želio reći. Ništa uvredljivo. Svaki
put kad me novinari pitaju nešto o Hrvatskoj, Srbiji, ex-Yu republikama,
toliko se trudim paziti što ću reći, biram riječi i vodim računa da
budem maksimalno korektan. Ali uvijek se nađe neki pametnjaković koji
neku moju izjavu izvuče iz konteksta, krivo je interpretira i napiše
nešto nakon čega ispadnem negativac. Žao mi bude zbog toga jer onda, ako
pokušam tako nešto demantirati, napadaju me da lupam bez veze, da
lažem, da nemam svoje ja, da ne stojim iza svojih riječi. Međutim, to
nije točno. Nikad se nisam krio iza svojih riječi, uvijek sam govorio
ono što mislim i uvijek sam stajao iza svega izgovorenog.
Dat ću vam primjer. Nedavno sam pročitao da sam rekao da Duvnjaka
ne bih pozvao u reprezentaciju. Pravo pitanje je glasilo: ''Biste li
pozvali Duvnjaka koji je ozlijeđen i koji nije potpuno spreman?''
Naravno da sam odgovorio da ga u takvom stanju ne bih pozvao, dodao sam
da je za mene zdravi Duvnjak jedan od najboljih igrača na svijetu, ali
kako ga ne bih pozvao nespremnog jer to bi opterećivalo ostale igrače.
Od svega toga taj novinar stavi naslov kako je Veselin Vujović rekao da
ne bi zvao Domagoja Duvnjaka da je izbornik Hrvatske. Onda krene lavina
uvreda po meni. A samo dva tjedna prije toga na pitanje da nabrojim tri
najbolja igrača na svijetu kao iz puške ispalio sam Karabatić, Hansen i
Duvnjak. Jesam li ja glup ili lud? No nije važno, neka svatko piše ono
što želi.
Posljednje dvije prijateljske utakmice između Hrvatske i
Slovenije bile su sve samo ne prijateljske. Tu je bilo svega, krvi,
razbijenih noseva, isključenja, zaista se igralo na nož.
U rukometu je jako teško igrati prijateljske utakmice. Ne mogu
svojim igračima reći da igraju na 50 posto, da doziraju kontakt. Ili
igraš, ili ne igraš. Važno je reći da se dolaskom Line Červara u
Hrvatskoj pojavila neka nova motivacija, željelo se pokazati da je
pobjeda Slovenije u Parizu bila slučajnost i željeli su nas pregaziti.
Kod nas, pak, postojao je motiv da dokažemo da smo treći na svijetu i da
svima pokažemo da i mi nešto znamo i nešto hoćemo. Došlo je do sudara
tih dvaju velikih motiva, obje momčadi ekstremno emotivno su pristupile
tim utakmicama i zato je bilo svega. No iz te dvije utakmice izašao sam
zadovoljan. Nedostajalo nam je sedam igrača, izrotirao sam svakog od
pozvanih i premda nismo pobijedili ni u jednoj od te dvije utakmice
nismo izgledali loše i to je ono što me činilo sretnim. Lino mi je nakon
utakmice također priznao da su mu te utakmice strašno puno koristile. I
prije svakog natjecanja, jasno, ako ždrijeb to dozvoli, Hrvatska i
Slovenija igrat će prijateljske utakmice jer kvalitetnije pripremne
mečeve s toliko emotivnog uloga s obje strane nigdje drugdje ne možemo
naći.
Prošla je godina dana od one lude utakmice u Parizu za
broncu i jednog od najvećih preokreta u povijesti rukometa. Možete li
danas objasniti što se dogodilo i kako ste uspjeli oteti Hrvatskoj
pobjedu i medalju?
Ne mogu. Baš kao što vjerujem da ni Babić i dalje ne zna kako je to
izgubio. Bio je to najveći preokret u povijesti svjetskih prvenstava u
rukometu. Da se tako nešto dogodilo u utakmici Francuske i Alžira, još
bih uspio donekle shvatiti. Tipa da su Francuzi ušli u utakmicu
nonšalantno, Alžirci nabrijano, pa je onda Francuska dala gas i dobila
utakmicu. To bih mogao razumjeti, ali mi smo to uspjeli napraviti protiv
jedne Hrvatske koja je samo dan ranije bila jednom nogom u finalu i od
borbe za zlato dijelio ju je samo jedan sedmerac. Nema tu nekog
racionalnog objašnjenja i logike. Slovenija se u jednom trenutku
utakmice borila više da spasi čast nego da mašta o pobjedi. Počeli smo
igrati za vlastiti obraz, a Hrvatska, koja je već slavila pobjedu,
igrala je tek tako da prođe vrijeme. Malo po malo topili smo prednost i
shvatili smo da više ne moramo igrati za čast, već da zaista možemo
napraviti čudo, dok je s druge strane Hrvatsku uhvatila panika i nestali
su s terena. Svi ti faktori doveli su do epiloga, no ponavljam, takve
se stvari u sportu dogode zaista rijetko. Nakon svega, žao mi je što se
to dogodilo Hrvatskoj. Nakon te pobjede niti se smatram boljim trenerom,
niti većim čovjekom od Željka Babića, ali mi je drago da sam osvojio tu
medalju.
Izvor