Miljenko Jergović: Tri zimska dana u Sarajevu ili lament nad Skenderijom

OSVRT

Miljenko Jergović: Tri zimska dana u Sarajevu ili lament nad Skenderijom

Piše: Miljenko Jergović

Posljednji put sam na datum 3. siječnja bio u Sarajevu prije tačno četvrt stoljeća: u nedjelju 3. siječnja 1993.

 Živio sam, zajedno s majkom, u podrumu kuće na Sepetarevcu, jer je iz našeg stana na katu pucao savršen pogled na Trebević. Svakoga tjedna pisao sam za Nedjeljnu Dalmaciju, reportaže iz opsađenog grada, ali pošto telefonske veze odavno više nisu radile, slao sam ih telefaksom priključenim na nešto što se zvalo satelitski telefon. Satelitskim su telefonima raspolagale neke boljestojeće tvrtke, američki, njemački, francuski novinari na privremenom boravku u gradu, strane agencije… Društveni utjecaj se, između ostaloga, mjerio i time jesi li u stanju da dopreš do satelitskog telefona. Moglo bi se reći da sam u to vrijeme bio vrlo utjecajan.

Bilo mi je dvadeset i šest godina, iza sebe sam objavljene imao tri knjige pjesama, pisao sam priče koje će godinu i pol kasnije ući u “Sarajevski Marlboro”. Bazenčić u zahodskoj školjki bio je zaleđen, noću smo se pokrivali s po nekoliko jorgana iliti popluna, koji baš i ne bi zagrijali, ali ispod njih se više ne bi moglo disati. Nismo bili gladni, ali nam je bilo hladno. I danas mi je hladno od onodobne hladnoće. Barem jednom dnevno osjetio bih smrtni strah, moglo bi se reći i da sam patio, i da sam se, na neki način, opraštao od života, svakodnevno svodeći završne račune, ali sam, isto tako, barem jednom dnevno osjetio ushit oduševljenja, ravan ushitu koji bi spoznao siromašak kada bi dobio milijun dolara na lutriji, intenzivno sam živio i bio sam sretan. Teško da sam ikad u životu bio baš toliko sretan. Sa sviješću o sreći i osjećajem da mi se sve ovo zbiva prvi put i posljednji put.

Poslije su okolnosti bile takve da se više nikad na 3. siječnja nisam zatekao u Sarajevu. Niti sam ikada više Novu godinu dočekao u tom gradu. Nije mi drag taj praznik, izbjegavam čari najluđe noći, skoro je i dvadeset godina da na tu noć i ne pijem, a ni Sarajevo nije tako lijepo i udobno kad zazimi, pa stegne minus i pritisnu magla i smog. Sjećam se da smo u tom dobu godine tonuli u neku vrstu hibernacije i zlovolje. Započinjalo je dugo iščekivanje proljeća, koje bi u Sarajevo naglo dolazilo, uz mnogo svjetla i zvuka, i donosilo bi, osim sunca i behara, još barem dva proljetna snijega.

Ali prije tog proljeća nailazila je sezona gripe i dječjih bolesti.

Srijeda je, 3. siječanj 2018, a ja sam na putu prema Sarajevu. Potreba nije bila neodložna, dijelom se tiče posla i administrativnih obaveza, a dijelom sastanaka s prijateljima, koji se, kao što znamo, mogu do u beskonačnost odlagati, ali svejedno me je nešto tjeralo da putovanje ne odgađam, nego da idem baš danas, prvoga postnovogodišnjeg radnog dana u Bosni i Hercegovini. Htio sam vidjeti grad na dane kada ga u pravilu već pola života ne viđam. Na neki način to bi trebao biti susret današnjeg mene s onim birvaktilskim, dvadeset i šestogodišnjim mnome.

Granica je s ove strane pusta. Ispred mene su i na hrvatskoj i na bosanskoj strani jedva tri-četiri auta. S one, pak, strane, u Bosanskom Brodu, već je kolona onih koji se, nakon božićnih blagdana i novogodišnjih praznika provedenih u domovini, vraćaju kući u Njemačku i Austriju. Dok se provozim pokraj kolone, krajem oka zagledam lica, pa umišljam da u tim automobilima vidim katolike i muslimane. Prvima je Božić završio, drugi ga nisu ni imali, ali im je draže na vrijeme stići kući, da se djeca pripreme za školu, dok će treći, pravoslavni, po toj mojoj računici ostati do kraja, i onda će tek u ponedjeljak, dan nakon Božića, krenuti kući. Svima je njima kuća u istoj zemlji. Ta zemlja se, kao što smo rekli, najčešće zove Njemačka. Dom i domovina na dva su u svakom pogledu udaljena mjesta.

Dalje kroz Posavinu, pa kroz srednju Bosnu, više nema gužve. Vrijeme je južinasto, teško jednima za živce, drugima za srce, a meni, pak, izaziva onaj šantićevski bururet u glavi, te se predajem vedroj melankoliji skore apokalipse, i s očima posljednjeg čovjeka gledam predjele koje sam toliko puta vidio. Najprije, modransko groblje, blizu Dervente. Modran je bio veliko katoličko selo, s gotovo sto posto hrvatskog stanovništva. Bio je, a vjerojatno i dalje jest, dio župe Plehan, ali od stare je slave i bogatstva ostalo samo to veliko i lijepo groblje, uređeno i oplijevljeno, uvijek sa svježim cvijećem i svijećama, koje, čini mi se, nosi ime po svetom Juri. Milo mi bude čim se provezem pokraj modranskog groblja.

Onda Derventa, pa Doboj, pa nevidljiva entitetska granica, kada se većinske, novosagrađene i obijeljene pravoslavne crkve nekom čarolijom prometnu u iste takve većinske, novosagrađene i obijeljene džamije. Tek oko Žepča će se, duž malene hrvatske enklave uz magistralu, pojaviti i većinske novosagrađene i obijeljene katoličke crkve. I to je, uglavnom, ono što je tu svježe i novo: sve drugo je staro, oronulo, pokriveno zimskim garežom, koji popada po svemu i svijetu određuje dob i starost, a nastaje od nekvalitetnog bosanskog ćumura. Bosna je zemlja koja zimi ima jedinstven miris, što sam ga osjetio još samo u okolini Katowica, u Poljskoj: sumporast, težak i sveprožimajući miris loše sagorjelog ugljena.

Oko Žepča gledam mlade vinograde pod snijegom. Odnedavno, Žepčaci sade lozu. Netko im je rekao da to može. Ili su, čitajući hrvatske novine i prateći hrvatske vinske magazine, naumili raditi ono što se rade njihovi većinski istoplemenici i sunarodnici, tamo u zemlji u kojoj drugi narodi osim Hrvata skoro i ne žive, a što se, pak, iz manjinske perspektive doima kao – hrvatski raj? Kako god bilo, volio bih da uspije taj vinarski eksperiment u Žepču.

Onda Zenica, dimljiva kakva mi je oduvijek, i onaj kratki, sedamdesetak kilometara dug autoput do Sarajeva. Iste večeri šetam gradom, trudim se ostati neprimijećen, jer bih da Sarajevo gledam sam: grad je vrlo lijepo i s mjerom okićen pred zajedničku i sekularnu Novu godinu, te Božić po kršćanskom i hrišćanskom adetu i običaju. S kraja na kraj Titove ulice božićna čestitka katolicima, a onda s kraja na kraj Ferhadije najava božićnog koncerta što ga organizira Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. Ćirilica i latinica mogu se u Sarajevu istim pogledom obuhvatiti. Na Domu sindikata na Skenderiji velikim svijetlećim neonskim slovima u dva pisma isto piše: Dom sindikata.

U gradu, uglavnom, ima vode, ali već je vrlo sumnjivo koliko je ta voda ispravna za piće. Vodovodna je mreže propala u ratu, kada su od leda pucale cijevi u kojima bi se zaledila ustajala voda, jer one koja bi tekla nije ni bilo, pa nakon rata nitko nije popravljao vodovod, jer se za velike komunalne investicije najprije nije imalo novca, a kada je došao novac, nije više bilo volje, tako da je Sarajevo danas grad s nikakvom vodnom perspektivom. U međuvremenu niču tornjevi, ziđu se nelijepe staklenke, na Marijin dvoru jedna na čijoj fasadi po vas dan teče ekonomskopropagandni program, nastaje jedan novi grad i biva priključen na socijalističku, ratom opustošenu, komunalnu infrastrukturu.

Prijatelji mi navečer govore da su naumili rušiti i sportsko-kulturno-trgovački centar Skenderija, jedan od simbola modernog Sarajeva. Biva, tu bi Arapi gradili stambeno-poslovni centar, po uzoru na Rockfeller centar u New Yorku, i zatim ga priključili na socijalističke vodovod i kanalizaciju. 

To mi djeluje nevjerojatno, ali onda u Oslobođenju čitam intervju sa Srđom Hrisafovićem, arhitektom i dizajnerom svjetla, jednim od onih darovitih i duhom bogatih ljudi koji se iz nekog neobjašnjivog razloga počesto zametnu i razviju u Sarajevu. On brani Skenderiju kao objekt koji je prije pedesetak godina sagrađen zajedničkim novcem, brani je kao važnu sliku, važan toponim kolektivne memorije, a na kraju je brani i kao “divan objekt”, kao istinsko arhitektonsko remek-djelo: “Kada je italijanski arhitekta Renzo Piano došao u Sarajevo, imao sam čast da mu pokažem grad i sjećam se, pred Skenderijom je stao i rekao: Che bella brutta!”

Dva dana kasnije, pred odlazak iz Sarajeva, pred moj put kući, stojim ispred Skenderije i zamišljam njen mogući nestanak. Ta kuća je, zajedno s Domom mladih, s platoom koji je u međuvremenu temeljito devastiran, s košarkaškom dvoranom, Collegium Artisticumom i sjećanjima na Zlatni restoran, za mene mnogo važnija, ali i – sasvim sigurno – arhitektonski uspjelija i ljepša građevina, uspjelija i kao umjetnina i kao tačka sjećanja, od Vijećnice, u čiju je obnovu, pored svega drugog, uložena i ogromna emocionalna energija. Vijećnicu su jednom zapaljivom granatom u ratu spalili Karadžićevi Srbi, spalivši zajedno s njom i Narodnu i univerzitetsku biblioteku. Skenderiju bi glave mogao doći mir. Ili način na koji ljudi upravljaju mirom. Ako nestane, neće se ni znati po čijem je nalogu nestala.

Gledam Skenderiju kao da je gledam posljednji put. Miran sam jer je za sebe mogu sačuvati u glavi i oku, pa je onda i napisati. Sve drugo je neizvjesno. U Sarajevu, a onda i na cijelom svijetu i u životu, gdje se gotovo sve zbiva kao u Sarajevu. Sruše li je, samo će mi biti malo žao onih koji se neće sjećati Skenderije jer su se rodili prekasno. Lijepe kuće popunjavale su u nama šupljine. Dok ih je bilo.J

 

jergovic

 

 

Komentari na tekst (1)
Objavljeno:
Uvijek me rastuzi Miljenkova priča o posjeti Sarajevu.... ali mi i drago pročitati, da je ipak išao, .... jer tako i ja: ipak idem i sve, baš sve me rastuži .... već odavno je prestalo da me čudi, da me ljuti sve śto se tamo dešava.... sad me samo rastuźi.... a ipak idem
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.