Marko Tomaš: Okupirani blagdani
Foto: Radmila Vankoska

HELLZEGOVINA MARKA TOMAŠA

Marko Tomaš: Okupirani blagdani

Piše: Marko Tomaš

Naša demokracija, naš mali sigurni i materijalno zbrinuti svijet, postala je logor u kojem simuliramo civiliziran i uređen život, makar i neautentičan, jer smo svi tek turisti, a da čak nismo ni putnici.

Kada živite na Mediteranu, prvi godišnji susret sa pravom zimom obično bude iznenadan. Potpuno je prirodno da, recimo, koncem 11. mjeseca padne snijeg. Sukladno tomu, normalno je da ste prikladno obučeni ali kada, u nekom kontinentalnom gradu koncem studenog, u vrijeme prvih snjegova, vidite nekog slabo obučenog tipa ili djevojku koji drhture dok hodaju ulicom, možete biti sigurni da ta osoba dolazi iz nekog od gradova ili mjesta u uskom mediteranskom pojasu s visokim postotkom soli u zraku i pjesmama. 


Još uvijek se vraćam iz Pule iz koje sam se u Mostar vratio, ako je vjerovati činjenicama, prije par tjedana. Vraćam se u ovim kratkim pričama koje dijelim s vama jer lijepo je kada se barem u pričama putuje, lijepo je u mislima biti na kolodvorima, pušiti posljednju cigaretu prije višesatnog putovanja, osjetiti nervozu koja se uvlači u ljude prije polaska na put koji je uvijek suvišna muka, vrijeme pri čijem mjerenju prestaju važiti zakoni fizike. 


Prije petnaestak godina živio sam u Zagrebu. Sigurno znate onaj osjećaj koji vas obuzme kada se autobusom, vlakom ili automobilom približavate gradu koji na mapi života označavate kao dom. Zbog tih par godina provedenih u gradu plavih tramvaja i rundekovske melankolije, mene obuzme taj isti osjećaj, koji ovdje neću opisivati jer ništa nije tako nezahvalno kao pokušaj da opišete neki svima dobro poznat osjećaj. U Zagreb smo stigli dok je po njegovim ulicama padao prvi ovogodišnji snijeg,  taj savršeni dekor za paradu blagdanskog kiča pod nazivom „Advent u Zagrebu“. 


Moj zagrebački domaćin, inače hellcegovački zemljak, koji nas je i dovezao iz Pule do Zagreba, morao je odmah po dolasku otići raditi makar je bila subota večer i grad se prirpemao za pijani vikend i mamurni početak narednog tjedna. Zbog toga sam, u meni nepoznatom stanu, jer prvi sam put na tu adresu došao u goste, ostao sam. Samoća je, poznato je to svima, omiljeno okupljalište uspomena.  Unatoč umoru od višednevnog bančenja, te mi uspomene nisu dale zaspati ni na trenutak. Budući da me je, znao sam to, čekala još jedna burna noć, odlučio onako slabo, po mediteranski obučen prošetati do mjesta na kojem sam se imao naći s društvom. Bilo je to gotovo isključivo zavičajno okupljanje. Bančenje se imalo nastaviti s istim društvom s kojim sam predstavljao kulturnu reprezentaciju Hercegovine na sajmu knjiga u Puli. 


Miris zraka bio mi je poznat. Ulice su mi bile toliko poznate da sam se njima kretao automatski, onako kako se kroči ulicama grada kojeg možeš nazvati svojim, ali nešto je bilo drugačije, osjećao sam to pod rebrima tamo gdje obično lociramo dušu. Zagrebu godine ne znače ništa, ja nisam grad, već samo čovjek, te me godine ipak oblikuju kao što dijete s poremećajem pažnje oblikuje plastelin. Nema Zagreb ništa s mojom sredovječnošću, tek, udaljili smo se nekako. Ali me više brinulo što sam nekim šestim čulom osjećao da se grad, kao i većina naših, ex – YU gradova,  udaljio od samog sebe. 


Svake godine, čini mi se, blagdani počinju sve ranije, a počinju onda kada to odluči marketinška industrija. Vrijeme potrošnje se razvlači, Djed Mraz počinje uređivati bradu svake godine sve ranije i nekad mi se čini da će tome biti tako sve dok novogodišnja i božićna histerija ne započnu s prvim trijeznim danom u novoj godini. Ne može se, k vragu, pijan u potrošnju, neka cvjeta tisuću trgovina po tristašezdeset i kusur dana u godini! Ta je subotnja noć već uvelike bila jedna od onih u kojoj, pameti razvučene u histeričnoj kupovini životinjskih polovica, tegli, vrećica isl., umorni i izbezumljeni obiteljski ljudi gledaju film „Sam u kući, 713. dio“ a koji, spoiler alert, počinje Culkinovim izlaskom s rehabilitacije. 



Odrasli ljudi vole blagdane jer ih vraćaju u doba njihove osobne nevinosti i bezbrižnosti. To su rijekti dani kada se ljudi potrude iscenirati ugođaj topline i sigurnosti koji smo kao djeca imali u krugu bliskih ljudi. Tako na nove naraštaje, na one sposobne vjerovati u čuda i Djeda Mraza ili Božićnjaka ili Sv. Nikolu,  prenosimo našu tugu i žal za mladošću koju smo pristali izgubiti zarad vrlo nejasnog koncepta odraslosti, u čijim nacrtima stoje budalaštine tipa odgovornosti, marljivog rada isl. Sve je na ovom svijetu potpuno pogrešno postavljeno. U tom blagdanskom teatru također. Umjesto da se oni koji su već odavno nasjeli na priču o zrelosti, a kako bi mogli mahnito kupovati sastojke budućeg infarkta, ugledaju na djecu, koji se po cijelu noć vrte u krevetu čekajući bradatog debeljucu da se spusti kroz dimnjak, ti mali ljudi se ugledaju na umorna i potrošena bića, koja si tek jednom godišnje mogu priuštiti glumljenje bezbrižnosti. No, to je neka druga, makar su sve priče samo jedna jedina nedovršiva, a zaključena priča.



Iz svojih misli vraćam se na zagrebačke ulice, poprište, kako kažu mediji, barem oni hrvatski, najljepšeg blagdanskog ugođaja u Europi. Vraćam se žućkastoj noćnoj rasvjeti i magli koja se nećka postati magluština. Vraćam se dvadesetčetverogodišnjem sebi, nekim čežnjama koje jedva mogu prizvati i snovima koje sam uspio sačuvati nevinima, što će reći neostvarenima, ali tako je to sa ljudskim snovima. Iz tihe ulice u kojoj stanuje moj prijatelj, skrenuo sam prema glavnom kolodvoru, mjestu na rubu zagrebačke adventske čarolije, turističkom testisu u pakiranju od bubrega. 



Volim taj grad u vječnom nesporazumu sa samim sobom, grad u vječnoj brakorazvodnoj parnici sa svojom rijekom, ali i on je kao i svi naši gradovi postao tek kulisa koju na nekoliko dana pokušavamo rentati bjelosvjetskim vagabundima. Valjda smo postali nemoćni, preglupasti da bismo smislili drugačji način preživljavanja, pa u ovisnosti o godišnjem dobu presvlačimo naše gradove kao lutke  kako bismo ih prilagodili potražnji na turističkom tržištu. Rentamo djetinjstva naše djece i naše uspomene i postajemo sve više lažni i neautentični kao i sve na ovom blesavom svijetu. Postajemo suvenir proizveden na dalekom Istoku, serijski proizvedena jeftina figurica. Vrijeme je jeftinih. ali zato plitkih života. 



Kraj je studenog i potpuno je normalno da jednog mediteranca iznenadi zima, pa njegov hod mora biti neki vid trčkaranja kako bi se ugrijao zbog poslovičnog izostanka adekvatne odjeće. Volio bih prkosno reći da je to neki vid prosvjeda protiv klimatskih uvjeta na kontinentu, ali to ne bi bila istina. Istina je prosta – jednostavno nisam razmišljao o tome da bi me na tom jednotjednom putovanju mogla zakačiti prava kao mrtvac hladna zima. 



Sjetno sam gledao oko sebe. Gledao sam zgrade i prolaznike. Brojao osmijehe na usnama mladih parova. Uzdahnuo gledajući kako tramvaj broj 8 skreće u Draškovićevu ulicu kako bi nastavio svoj ekloparanje prema Mihaljevcu, do kojeg nikada nisam dospio, ali sam uvijek zamišljao da se u kvartu s takvim nazivom moraju nalaziti starinske obiteljske vile okružene matorim stablima kestena, čije nazubljeno lišće polako truli na mokroj zagrebačkoj zemlji. Primijetio sam i neuobičajeno puno policijskih patrola, koje su činili prilično ozbiljni, skoro namrgođeni policajci u puno solidnijoj zimskoj odjeći od moje, makar ju je te noći vjerojatno imala i većina zagrebačkih beskućnika. Nadomak pošte vidio sam prve duge cijevi. Ljudi nalik filmskom terminatoru držali su ih spuštene prema asfaltu. Stajali su pored oklopljenih kombi vozila. Što sam se više približavao centru, uvećavao se i broj obične ali i interventne policije. Nije mi trebalo dugo da shvatim. Zagrebački advent strahuje od terorizma. Mi bismo trebali biti radosni. Trebali bismo biti bezbrižni, baš zbog toga što nas okružuje policija naoružana automatskm puškama. 



Naša demokracija, naš mali sigurni i materijalno zbrinuti svijet, postala je logor u kojem simuliramo civiliziran i uređen život, makar i neautentičan, jer smo svi tek turisti, a da čak nismo ni putnici. Pokušavajući cijelom svijetu objasniti kako je naš način života jedini ispravan, ali ne dopuštajući istom tom svijetu da zakorači u naš komadić ovozemaljskog raja, okupirali smo sami sebe kako bismo se osigurali od nevidljivog, ali baš zato nikad opasnijeg neprijatelja. Sve to a da se nismo zapitali zašto uopće imamo neprijatelje. Kakvi smo to ljudi postali kada ulični vašar kojim dominira vonj pečenih kobasica i kuhanog vina  moramo osiguravati dugim cijevima? Zašto djeca bilo gdje na svijetu moraju odrastati uz prizore mrgodnih dvometraša s puškama u rukama? Zašto sam se osjećao tako nelagodno gledajući taj prizor kada sam još davno pretpostavio da nas čeka život u vječnom izvanrednom stanju? 



Bio sam umoran i sjetan, bilo mi je hladno, zima je tek počinjala, a sama pomisao na njenu duljinu kočila je moje zglobove. Šetao sam svojim Zagrebom koji je za turiste te noći loše glumio samog sebe, onako kako to čini i moj Mostar, kako to čine Split, i Sarajevo, i Beograd, i Banja Luka i svi drugi gradovi izgubljeni u našoj tranziciji iz ljudi u nekakve radno sposobne, ali emotivno tupe polurobote. Još je jedino noć ostala ona ista stara razvratna zvijer. Tako mi se činilo. Još se jedino noći može vjerovati. Takav smo svijet stvorili. Svijet napučen životinjama i ljudima i tenkovima do točke pucanja. Svijet koji je najljepši dok spava i zato noć. Krenuo sam dublje u nju, sa željom da svaka naredna bude nalik najluđoj. Barem ritual u kojem glumimo slobodu živeći u permanetnom predizbornom stanju, bremeniti i umorni od demokracije i drugih vidova terorizma. 




Komentari na tekst (0)
 

Napomena:
Svi komentari se prethodno moraju odobriti od strane administratora prije nego budu vidljivi na portalu. BUKA se ograđuje od stavova i mišljenja iznesenih u komentarima postavljenih na našim stranicama. Svi stavovi i mišljenja komentatora odražavaju stavove i mišljenja isključivo onih koji ih postavljaju. Redakcija BUKE je u slučaju komentara koji izazivaju rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju, te potiču na nasilje dužna obavijestiti nadležne organe o takvom pristiglom komentaru.